Zvuči kao papar

ZVUČI KAO PAPAR

Marina Petković Liker

premijera 24. i 25.1.2025. u 20h u Zagrebačkom plesnom centru

Svijet u kojem živimo ispunjen je zvukovima, ali i tišinama koje neprimjetno oblikuju naše iskustvo postojanja. Predstava Zvuči kao papar istražuje te neizgovorene trenutke, zvučne odjeke koji nastaju između tijela i prostora, između pojedinca i kolektiva. Kroz vokalno-dramski izraz, predstava otvara prostore unutarnjih krikova – onih koji se osjećaju duboko u nama i onih koji se pretaču u glas, u energiju koja različito vibrira kroz svaku scenu. Ova izvedba nije narativna priča u klasičnom smislu, već složeni vokalni pejzaž u kojem se glas ne koristi samo kao sredstvo komunikacije, već kao alat osluškivanja, refleksije i zajedničkog bivanja. Kroz igru zvuka i tišine, izvođači istražuju tjelesnost glasa, njegovu sposobnost otkriti ono što riječi ne mogu obuhvatiti. Glas postaje produžetak unutarnjih impulsa, putokaz kroz slojevite osjećaje i senzacije koje nadilaze individualno i ulaze u kolektivno, u zajedničku psihu iskustava. Zvuči kao papar promatra svijet kroz kožu, kroz vibraciju zvuka koji istovremeno uznemirava i liječi, koji može biti oštar, prodoran, nježn ili nestalan. Predstava istražuje intuiciju i predosjećaj, glasove koji su nečujni, ali prisutni, glasove koji nose težinu prošlih iskustava i naslućuju budućnost. U tom procesu izvođači prolaze kroz dvostruku igru kolektivno promatraju daljinu i blizinu, a istovremeno izvode intimne, krhke priče koje odjekuju u prostoru. Atmosferski oblikovana, predstava se oslanja na svoju estetiku na delikatnost zvuka i igre svjetla i tame. Chiaroscuro rasvjeta naglašava fragmente tijela, ekspresiju lica, vibracije mišića i dah koji prethodi zvuku. Ovdje riječi nisu dominantne – one su rijetke, ali snažne, dok neverbalni vokalni izrazi postaju ključni alat izvedbe. Predstava nas poziva da ne slušamo samo ušima, već cijelim bićem, da osjetimo zvuk kroz kožu, kroz rezonanciju tijela i svijesti. Ona nas podsjeća na moć kolektivnog glasa, na neizgovorene istine koje postoje među nama, na snagu zajedničkog osluškivanja i razumijevanja. Baš kao što papar iznenađuje svojim okusom, tako i ova predstava budi osjetila, otvara prostor za nova tumačenja i ostavlja trag koji dugo odjekuje.

U postapokaliptičnom kraju, gdje je svijet kakav su poznavali nepovratno nestao, preživjeli se suočavaju s ironijom nove realnosti. Jedni su zatočeni u ruševinama prošlosti, dok drugi pokušavaju pronaći smisao u besmislu, prilagođavajući se pravilima koja nitko nije postavio. U ovoj crnohumornoj igri apsurda, ekstremne emocije sudaraju se s neumitnošću novog života pa strah prerasta u histeriju, nada u zabludu, a ravnodušnost u začudnu masku preživljavanja. Ipak, negdje između opasnosti, slutnje i spoznaje, provlači se misao: što ako baš ovako treba biti? Što ako je apokalipsa samo razotkrila poredak stvari i novu istinu. Dok kroz pustoš sadašnjosti odjekuju riječi Parinike „Eto vidiš, kako sam i rekla“, budućnost ostaje neizvjesna, za jedne prilika, za druge prijetnja, dok ih vrijeme neumoljivo tjera da biraju između prihvaćanja i propasti. Kada pogledi postanu zamućeni i stvarnost izgubi svoj oblik, smijeh i krik koji dolaze iz dubine ludila označavaju kraj nove realnosti ili privida, nakon čega nastupa tišina, u kojoj se nazire novi početak ili apsolutni kraj.

Brkata žena sjedi u centru scene na niskoj stolici, puši lulu, tišina, promatranje. Sve se događa onako kako treba biti. Ona zna. Ponekad se događa da je nešto prene. Ne čudi se.

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovanje scene i kostima: Ana Paulić
Koreografkinja: Silvia Marchig
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Oblikovanje zvuka: Branko Puceković i Luka Gamulin
Suradnice za pripremu pjevačkih dionica: Alma Ferović-Fazlić i Agota Vitkay-Kucsera
Majstorica maske: Iva Lea Dežmar
Fotografije: Nina Đurđević

Izvođači: Alma Ferović-Fazlić, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Silvia Marchig, Urša Raukar, Lovro Rimac, Dijana Vidušin, Agota Vitkay-Kucsera

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra

ULOGE:

RAŠPA – Silvia Marchig