ZVUČI KAO PAPAR
Marina Petković Liker
premijera 24. i 25.1.2025. u 20h u Zagrebačkom plesnom centru
Svijet u kojem živimo ispunjen je zvukovima, ali i tišinama koje neprimjetno oblikuju naše iskustvo postojanja. Predstava Zvuči kao papar istražuje te neizgovorene trenutke, zvučne odjeke koji nastaju između tijela i prostora, između pojedinca i kolektiva. Kroz vokalno-dramski izraz, predstava otvara prostore unutarnjih krikova – onih koji se osjećaju duboko u nama i onih koji se pretaču u glas, u energiju koja različito vibrira kroz svaku scenu. Ova izvedba nije narativna priča u klasičnom smislu, već složeni vokalni pejzaž u kojem se glas ne koristi samo kao sredstvo komunikacije, već kao alat osluškivanja, refleksije i zajedničkog bivanja. Kroz igru zvuka i tišine, izvođači istražuju tjelesnost glasa, njegovu sposobnost otkriti ono što riječi ne mogu obuhvatiti. Glas postaje produžetak unutarnjih impulsa, putokaz kroz slojevite osjećaje i senzacije koje nadilaze individualno i ulaze u kolektivno, u zajedničku psihu iskustava. Zvuči kao papar promatra svijet kroz kožu, kroz vibraciju zvuka koji istovremeno uznemirava i liječi, koji može biti oštar, prodoran, nježn ili nestalan. Predstava istražuje intuiciju i predosjećaj, glasove koji su nečujni, ali prisutni, glasove koji nose težinu prošlih iskustava i naslućuju budućnost. U tom procesu izvođači prolaze kroz dvostruku igru kolektivno promatraju daljinu i blizinu, a istovremeno izvode intimne, krhke priče koje odjekuju u prostoru. Atmosferski oblikovana, predstava se oslanja na svoju estetiku na delikatnost zvuka i igre svjetla i tame. Chiaroscuro rasvjeta naglašava fragmente tijela, ekspresiju lica, vibracije mišića i dah koji prethodi zvuku. Ovdje riječi nisu dominantne – one su rijetke, ali snažne, dok neverbalni vokalni izrazi postaju ključni alat izvedbe. Predstava nas poziva da ne slušamo samo ušima, već cijelim bićem, da osjetimo zvuk kroz kožu, kroz rezonanciju tijela i svijesti. Ona nas podsjeća na moć kolektivnog glasa, na neizgovorene istine koje postoje među nama, na snagu zajedničkog osluškivanja i razumijevanja. Baš kao što papar iznenađuje svojim okusom, tako i ova predstava budi osjetila, otvara prostor za nova tumačenja i ostavlja trag koji dugo odjekuje.
U postapokaliptičnom kraju, gdje je svijet kakav su poznavali nepovratno nestao, preživjeli se suočavaju s ironijom nove realnosti. Jedni su zatočeni u ruševinama prošlosti, dok drugi pokušavaju pronaći smisao u besmislu, prilagođavajući se pravilima koja nitko nije postavio. U ovoj crnohumornoj igri apsurda, ekstremne emocije sudaraju se s neumitnošću novog života pa strah prerasta u histeriju, nada u zabludu, a ravnodušnost u začudnu masku preživljavanja. Ipak, negdje između opasnosti, slutnje i spoznaje, provlači se misao: što ako baš ovako treba biti? Što ako je apokalipsa samo razotkrila poredak stvari i novu istinu. Dok kroz pustoš sadašnjosti odjekuju riječi Parinike „Eto vidiš, kako sam i rekla“, budućnost ostaje neizvjesna, za jedne prilika, za druge prijetnja, dok ih vrijeme neumoljivo tjera da biraju između prihvaćanja i propasti. Kada pogledi postanu zamućeni i stvarnost izgubi svoj oblik, smijeh i krik koji dolaze iz dubine ludila označavaju kraj nove realnosti ili privida, nakon čega nastupa tišina, u kojoj se nazire novi početak ili apsolutni kraj.
Brkata žena sjedi u centru scene na niskoj stolici, puši lulu, tišina, promatranje. Sve se događa onako kako treba biti. Ona zna. Ponekad se događa da je nešto prene. Ne čudi se.
Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovanje scene i kostima: Ana Paulić
Koreografkinja: Silvia Marchig
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Oblikovanje zvuka: Branko Puceković i Luka Gamulin
Suradnice za pripremu pjevačkih dionica: Alma Ferović-Fazlić i Agota Vitkay-Kucsera
Majstorica maske: Iva Lea Dežmar
Fotografije: Nina Đurđević
Izvođači: Alma Ferović-Fazlić, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Silvia Marchig, Urša Raukar, Lovro Rimac, Dijana Vidušin, Agota Vitkay-Kucsera
Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra
ULOGE:
RAŠPA – Silvia Marchig
PARINIKA – Urša Raukar-Gamulin
PREDSJEDNIK – Fabijan Komljenović
OKATA – Dijana Vidušin
PREKOSMJERAN – Filip Lugarić
KAPETAN – Lovro Rimac
SLUTA – Agota Vitkay-Kucsera
HAMALA – Alma Ferović-Fazlić
IZ KRITIKA:
“Predstava se poigrava granicama između izgovorenoga i neizgovorenoga, između smislenoga i jezičnih deformacija, između zvuka i tišine. Jezik nije (samo) sredstvo komunikacije, on je poprište borbe, prostor u kojem riječi katkad uspiju pronaći oblik, a katkad ostaju zarobljene negdje između svijesti i svijeta. Ono što se ne čuje jednako postoji i utječe na nas, a ono što se čuje često je banalno, isprazno ili se raspada u čisti zvuk. Izvođači „dijalog“ tretiraju kao materijal – zvukovni, vizualni, tjelesni. Njihovi iskazi osciliraju između pokušaja racionalne artikulacije i potpunog raspada u jezičnu tvar bez fiksnog značenja – „nimi jeje mi vekla“ i drugi elementi izmišljena jezika naglašavaju jaz između onoga što osjećamo i onoga što uspijevamo izraziti.
Lingvistički lom ujedno je i emotivni – predstava hvata stanje svijeta u kojem je riječ, potrošena, gotovo beskorisna, ali i dalje prisutna. Rijetke riječi koje isplivaju, poput propuha, sažimaju atmosferu apsurda i nadrealne ironije. U njegovoj doslovnosti skriva se šira metafora: propuh nagriza sve, propuhuje, prazni, ostavljajući iza sebe vakuum. Ponavljani izrazi poput „Eto vidiš, kako sam i rekla“, funkcioniraju kao refren rezignacije, ponavljanje koje ne donosi ništa nova, osim potvrde da je svijet postao predvidivo groteskan. U tome leži bitan aspekt predstave – humor koji nije vedar, već ogoljen do cinizma, apsurd koji ne donosi oslobođenje, već umor.”
Ivana Slunjski, Vijenac 808, 27.2.2025.
IZVEDBE:
Premijera: 24. i 25.1.2025., Zagrebački plesni centar
Reprize:
17. i 18.6.2025. Dramsko kazalište Gavella, mala dvorana