Kazalište – transfer – publika 2018

3. IZVEDBENA KONFERENCIJA

KADA SE UMJETNIČKO DJELO I PUBLIKA GLEDAJU, DODIRUJU, SLUŠAJU – o prirodi različitih transfera između umjetničkog djela i publike

Nedjelja, 14. listopada 2018. od 16 do 21 h

Organizacija: ČETVERORUKA – Marina Petković Liker i Sonja Pregrad 

U prostoru ADU, Frankopanska 22 (Lex)

Program:

16:00 – 16:15 Okupljanje sudionika

16:15 – 16:45 Iskustveni početak

16:45 – 18:45 Četiri grupe

  • LJUBICA ANĐELKOVIĆ DŽAMBIĆ: Izvedba kao složen komunikacijski čin
  • URBAN KMET: Dar
  • IVANA SLUNJSKI: Od izvedbe do teksta, od teksta do izvdbe
  • ZRINKA ŠIMIČIĆ: Što nastaje?

18:45 – 19:00 Stanka

19:00 – 19:30 Iskustveni nastavak

19:30 – 21:00 Razgovor

 

Fotografirala: Nina Đurđević

 

VIŠE O ČETIRI GRUPE

 

LJUBICA ANĐELKOVIĆ DŽAMBIĆ: Izvedba kao složen komunikacijski čin

Slika o sebi / slika o drugome u jednom izvedbenom događaju

Formula glasi: IZVOĐAČ + PROSTOR + GLEDATELJ = PREDSTAVA

Je li sve tako jednostavno?
Koliko nas doista ima u prostoru u kojem se odvija neki izvedbeni događaj?

U gledalištu i na pozornici ima nas stotinu, a zapravo – na stotine.

Tko sam ja kad sam prisutan na izvedbi, čime sve ulazim(o) u posvećeni prostor i jesmo li svjesni toga?

Predstava je komunikacijski događaj u kojem se susreće mnogo lica, stavova, namjera, misli i osjećaja – koliko smo ih svjesni i koliko ih uključujemo u doživljaj/percepciju neke izvedbe?
Tko sam SVE ja kao gledatelj?
Tko sam SVE ja kao izvođač?
Tko sam SVE ja kao kritičar ili tzv. profesionalni gledatelj?

Što mislimo o svojoj ulozi/zadacima u izvedbenom događanju, a što o tuđima? Koje nam misli prolaze glavom dok gledamo/stvaramo izvedbu, donosimo odluku o odlasku u kazalište? Jesmo li skloni pojednostavnjenjima vlastite i tuđe uloge, jesmo li nesvjesno skloni predrasudama o sebi/drugome? Umjetnik stvara – gledatelj gleda. No je li to baš tako? Mogu li nas pojednostavnjenja dovesti do zapreka u razumijevanju i međusobnom prihvaćanju? Mogu li nas odbiti od umjetnosti ili nam predstavljaju izazov? Jesmo li dovoljno otvoreni svim mogućnostima koje utječu na našu percepciju predstave? Mijenja li umjetnik svijet onim što čini? Je li gledatelj amater? Je li gledatelj sukreator? Je li teoretičar/kritičar nesuđeni umjetnik? Je li tekst o predstavi nastavak predstave ili odvojen proces? Mora li umjetnikovo i gledateljevo shvaćanje predstave biti jednako da bi predstava uspjela? Što je uspjeh predstave, za svakog od nas? Je li izvođač ujedno i promatrač? Imamo li pravo na ushit ili dosadu? Jesmo li u izvedbenom događaju članovi različitih tabora ili sukreatori?

U razgovoru/radionici pokušat ćemo mapirati raznolikosti socijalne skupine koja čini jedan izvedbeni događaj, shvaćen kao komunikacijski čin. Pokušat ćemo otkriti mrtve kutove u kojima, koncentrirani na vlastitu ulogu/funkciju, možda ne vidimo sve karakteristike druge strane. Pokušat ćemo pronaći međusobne sličnosti, karakteristike s kojima pristupamo izvedbenom događanju te detektirati kojim se sve načinima i sredstvima spoznaje koristimo u percepciji predstave (um, tijelo, misao, osjećaj osjet).

 

Ljubica Anđelković Džambić komparatistica je književnosti, filozofkinja i teatrologinja čiji je fokus usmjeren na kazališnu nastavnu produkciju, kazališnu i filmsku kulturu, dramsku pedagogiju, književnu i kazališnu kritiku, teatrološke prikaze te stručne i znanstvene radove iz područja izvedbenih umjetnosti.

 

URBAN KMET: Dar

Četiri sudionice projekta za razvoj publike na okruglom stolu Otvaranje pogleda iznijele su teme koje ćemo proučavati i preigravati u igri (u smislu play, ne game) s pomoću jednog od razvojnih stupnjeva početka kazališta (vidi http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31016), to jest s odvajanjem korifeja (vođe zbora) od zbora. Kad malo bliže istražimo kako iz zbora (grupe ljudi) izlazi korifej (pojedinac), brzo ustanovimo da se korifejem ne postaje samo odvajanjem od zbora, nego tek kad i zbor potvrdi korifejevo izdvajanje. Idemo i korak dalje. Pretpostavimo da se korifejem postaje samo tako da mu zbor podari ulogu korifeja. To će biti naše osnovno pitanje istraživanja: kako zbor daruje ulogu korifeja pojedincu iz grupe? U tom procesu darivanja uloge korifeja vjerujem da se nalaze odgovori na teme gore navedenih sudionica projekta za razvoj publike. Druga je pretpostavka da imamo mnogo pitanja u vezi s kazalištem jer se ne osjećamo (iskustveno) uključenim u sam proces kreiranja kazališta. Stoga ćemo igru darivanja uloge korifeja izvoditi u zatvorenom prostoru, ali i u otvorenom javnom prostoru. Svakoj grupi ljudi pristupit ćemo kao zboru (pritom će se sudionici igre shvaćati kao dio zbora) i istražit ćemo kako nam taj zbor (ne/svjesno) daruje ulogu korifeja (pritom će se sudionici igre shvaćati kao pojedinačni entiteti – individuum). Poslužit ćemo se i aktualnim alatom snimanja uživo koji možemo izvesti već prosječnim telefonom. Alatom kazališta promatrat ćemo koji postojeći društveni procesi identificiraju i kreiraju publiku kazališta i kako taj proces razviti te upotrijebiti.

 

Urban Ksaver Kmet istražuje zaigranost i kinestetičko-tjelesnu inteligenciju u umjetnosti kao izvođač, plesač, koreograf, klaun, učitelj, pisac, moderator, urednik i producent u formatima kao što su igra, izvedba, događanje, instalacija, radijska emisija, publikacija, klaunski čin itd. Govori sedam jezika i voli jesti.

 

IVANA SLUNJSKI: Od izvedbe do teksta, od teksta do izvedbe

Ovaj radionički/konferencijski blok bavit će se odnosima izvedbe i teksta o izvedbi. Rad na predstavi, odnosno izvedbi pretpostavlja gledatelja, a dovršeno izvedbeno djelo ostvaruje se unutar privremene zajednice izvođača i gledatelja koji dijele prostor, vrijeme i izvedbeni sadržaj, unutar koje se prijenos značenja, smisla ili emocija događa između izvedbenoga entiteta uspostavljenoga u suodnosu svih prisutnih elemenata i svakoga pojedinog gledatelja. Tekst o izvedbi, kritika ili koja druga vrsta, nastaje izvan te privremene zajednice i upućena je čitateljima koji nisu nužno sudjelovali u izvedbenome činu. Namjera je istražiti kako izvedba i tekst koji govori o izvedbi kao cjelovita samostalna djela nastala u različitim medijima korespondiraju međusobno. Koliko pisani trag svjedoči i govori o izvedbi i izvedbenome kontekstu? Koliko i kako kritika komunicira s čitateljima? Koliko izvedbeno djelo na koje se kritika referira komunicira s čitateljima? Koliko kritika ili tekst druge vrste o izvedbi komunicira s gledateljem? Čita li se kritika radi teksta kao autonomnog djela ili radi izvedbenog djela na koje se referira? Koliko je autor teksta svojim analizama i opažanjima suautor izvedbe? Bi li izvedba bila siromašnija ili bogatija bez tekstopiščevih konotacija i viđenja izvedbenog konteksta? Koliko recipijent iščitavanjima promašuje ili premašuje sadržaj izvedbe/predstave? Je li svako iščitavanje izvedbe novi tekst i kad nije zapisan u obliku teksta? Je li svako iščitavanje izvedbe nova izvedba? Je li svaki gledatelj suautor izvedbe? Može li se riječima približiti neverbalna izvedba? Ostaje li neverbalna ili plesna izvedba izvan dohvata jezika/smisla ili je ipak uhvatljiva zbog autorove/izvođačeve uronjenosti u jezik? Koliko je iz teksta moguće re/konstruirati kontekst izvedbe, kontekst privremene zajednice izvođača i gledatelja, društveni ili kulturni kontekst u kojem je izvedba nastala? Je li za re/konstrukciju izvedbe važnija deskripcija izvedbe ili interpretacija izvedbenog i društvenog konteksta? Koja je uloga recipijenta, gledatelja i tekstopisca, iz vizure izvođača i autora izvedbenog djela? Kojim putem mišljenje gledatelja dopire do izvođača i autora i kako se na njih odražava?

Na ta pitanja u radioničkome/konferencijskom bloku nastojat ćemo odgovoriti trojako – zajedničkim razmatranjem problematike doći do nekih zaključaka ili novih pitanja, pojedinačnom interpretacijom teksta pokušati ustanoviti što je moguće više pojedinosti o predstavi o kojoj tekst govori, na temelju teksta ili tekstova o predstavi re/konstruirati kratke izvedbe. Konkretne metode rada dogovorit će se zajednički kad se formira grupa.

Ivana Slunjski plesna je kritičarka i teoretičarka, trenutačno zaokupljena recentnim inovativnim izvedbenim praksama, strategijama otpora ekonomskom obesnaživanju umjetničkog rada i razvojem novih modela umjetničke razmijene.

 

ZRINKA ŠIMIČIĆ MIHANOVIĆ: Što nastaje?

Radionica koju predlažem u sklopu izvedbene konferencije Četveroruke izravno se naslanja na iskustvo rada na Nestajanjima koja sam realizirala u suradnji s Rokom Crnićem, Tamarom Curić, Lanom Hosni, Robertom Milevoj, Ivanom Pavlović, Sonjom Pregrad, Ivanom Slunjski i Nastasjom Štefanić u periodu od 2016. do 2018., a planiram ga nastaviti razvijati dalje tijekom 2019., ali i na pitanja vezana uz percepciju i recepciju plesa kojima sam se bavila u prijašnjim radovima.

Nestajanja su za mene, među ostalim, potaknula i pitanje procedura nastajanja grupne instant-koreografije te načina na koje gledatelji uranjaju u izvedbu i postaju njezinim akterima. Zanima me je li moguće stvoriti koreografiju u kojoj se rastače granica između prakse i izvedbe te između izvođača i gledatelja.

Procedura nastajanja rada, a jednako tako i ove radionice proizlazi iz danosti samog trenutka: prostora, vremena, susreta, kako bismo otvorili prostor između nas, prostor između događaja, prostor slušanja, oklijevanja i mogućnosti, svjesni tek malog dijela stvarnosti koja nas okružuje, a opet uronjeni u trenutak i neodvojivo povezani sa svime što ga čini. Ovo je eksperiment usmjeren na rastvaranje trenutka i rastakanje granice između promatrača i sudionika, izvođača i gledatelja. U njemu smo svi istodobno svjedoci i akteri događanja te dijelimo odgovornost za viđeno i doživljeno.

Zrinka Šimičić Mihanović plesna je umjetnica, godina posvećena istraživanjima u području somatskog rada. Certificirana je SME, IDME, CMA –SP. Svoje zanimanje za tijelo i pokret produbljuje plesačkim, autorskim i pedagoškim rad, kao i višegodišnjim koncipiranjem festivala improvizacije Improspekcije.