7. Izvedbena konferencija: Uranjanje
5.12.2021. u 18:00, Zoom
PROGRAM:
0d 17:45 do 18:00 – Dolazak na Izvedbenu konferenciju, vrijeme u kojem ćemo se susresti, vidjeti i uspostaviti način komunikacije
18:00 do 18:10 – Uvod
18:10 do 19:20 – Pozvana izlaganja
19:20 do 19:30 – Kratka stanka
19:30 do 20:40 – Strukturirano razgovaranje, dijeljenje, promišljanje svih sudionika
20:40 do 21:00 – Zaključno i završno
POZVANA IZLAGANJA:
NIVES SERTIĆ Između voda
Mislim da sam duboko uronila u međuprostor. U ovom mi se periodu čini da za mene nikad nije nešto drugo ni postojalo. Sve je fluidno, kao i more kada u njemu otvoriš oči. Sve je fluidno, gusto i do-dirljivo. Jesi li ti u moru ili je more oko tebe, odguruješ li more ili te more gura? Tako je da je li to uopće bitno? Je li to možeš sa zrakom? Vjetrom? – Otvori usta, da vjetar uđe, uzme ti riječi i počne govoriti iz dubine tvojih pluća. Izroni. Zatim opet uroni.
Kako je biti između voda, između medija i meditacija, između gradova, obala i vjetrova. Na kopnu tj. obali, u zraku, tj. na ogradi, u vodi u…. U. Uroniš i onda plutaš. Ne utapaš se, nije utopija, puno više intimna heterotopija
VIŠNJA KAČIĆ ROGOŠIĆ U nesigurnim vodama: istraživanje stvaralačkoga procesa
Premda je uranjanje implicirano u svakome znanstvenom istraživanju, posebno je velik izazov kad mu se načelno opiru predmet istraživanja i medij u kojemu se ono provodi. Stvaralački proces kojim se proizvodi kazališna predstava višestruko zazire od „uljeza-promatrača“, prvenstveno po svojoj nužnoj djelomičnoj pounutrenosti, potom po svojoj osjetljivosti, po prethodnosti scenskoj izvedbi s recipijentima, kao i po svojoj pripadnosti prolaznoj izvedbi. Kad je u pitanju kreativni rad u kojemu je i samo oblikovanje metodologije procesualne prirode pa još k tome prepleteno s oblikovanjem nužnih izvedbenih vještina i konkretnoga izvedbenoga materijala novu prepreku predstavlja vrijeme jer i istraživački uvidi moraju biti većega vremenskoga zahvata. Svako skupno stvaralaštvo, k tome, podrazumijeva niz dopunjujućih i međuovisnih perspektiva kroz koje se krhki stvaralački kontinuitet beskrajno prelama. Kako, dakle, uopće izvesti „zaron“?
ANA KOVAČIĆ Tijelo je prostor, prostor je tijelo
Kroz svoj rad istražujem uronjenost naših tijela u prostore u kojima živimo, ali recipročno i uronjenost tih prostora u naša tijela. Čini se da prostor dijeli neke karakteristike s tijelom; i on kao i tijelo svjedoči životima, emocijama, kompliciranoj igri identiteta i odnosa; i u njega se upisuju tragovi nakupljeni vremenom, i on postaje palimpsest. Pierre Nora spominje nevidljivu nit koja nas spaja i povezuje naizgled nepovezano. Kako kaže, to naizgled nepovezano tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi zasebni identiteti tj. to naizgled nepovezano tvori nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije. Mogla bi reći da me zanima ta nevidljiva nit koja spaja sve naše uronjene zasebne identitete. Radove gradim istražujući granicu i na granici dokumentarnog. Pri sakupljanju materijala i prevodeći sakupljene dokumentarne materijale u rad posebno mi je bitno voditi računa da sam istovremeno i promatrač i sudionik, bitno mi je da Pogled postaje onaj jednakog, koji prezentira osobitom bliskošću.[1] Radove gradim organski, oni rastu s vremenom i odnosom prema ljudima i prostoru s kojima radim. Doživljavam ih kao nusprodukte određenog procesa u koji sam uronjena, bilo osobnog procesa ili istraživačkog.
[1] Kolešnik, Ljiljana (ured.) Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti : izabrani tekstovi (Pollock, Griselda, Modernost i prostori ženskosti), Centar za ženske studije, Zagreb, 1999
VEDRANA KLEPICA Eventualne demokratičnosti
Umjetnik je onaj, kako kaže pomalo sarkastično Linda Nochlin, ‘koji posjeduje ‘genijalnost’, izvanvremensku i tajanstvenu moć utjelovljenu u njegovoj osobnosti’, te nastavlja ‘kako su takve ideje vezane uz neupitne, najčešće nesvjesne meta-povijesne premise, i zbog koji se pitanje o uvjetima koji su potrebni za stvaranje umjetnosti tako rijetko istražuje’. Uzimajući u obzir recentne tektonske pomake u osvještavanju toga što u suvremenom umjetničkom kolektivu znači uistinu ideja talenta, autorstva, moći i hijerarhije ‘Eventualne demokratičnosti’ pokušavaju mapirati što takvi izazovi stavljaju pred samu ideju kazališnog čina i procesa koji mu prethodi, te da li je kolektivno uranjanje u scensko koautorstvo lišeno drastičnijih hijerarhijskih struktura još jedini mogući način stvaranja društveno relevantnog i politički značajnog scenskog zbivanja koji više od samog finalnog produkta nudi i emancipatorne metode rada i autentičan model demokratičnosti.