9. studenog 2014., podrum u Ožegovićevoj 7
PROGRAM:
Izvedbeni odgovori na temu: 17-19 h
Kratka pauza
Razgovor (predviđeno trajanje do 21h)
• Helena Petković – „Sjecišta“
Svaki rad i svaki proces predstavljaju bolno mjesto. Susret s vlastitim bolnim mjestima također predstavlja novo bolno mjesto. Ovaj rad je istovremeno susret koji se sastoji od jednog kuhinjskog stola, talijanske kancone, pitanja na koja nemam odgovore, mogućnosti koje tražim, nekolicine prijatelja i malo hrane, kao i rastanak od mojih dosadašnjih radova, onoga što sebi zamjeram, onoga što mi drugi zamjeraju, ideja kojima se više ne želim baviti, mogućnosti koje mi ne trebaju…
Helena Petković rođena je 1986. u Splitu odnosno kako bi Ranko Marinković rekao … „u onom istom mraku koji se turistički zove sunčana Dalmacija“… Tijekom osnovne škole i gimnazije bavila se nizanjem petica i milijunima različitih slobodnih aktivnosti te htjela postati novinarka, odvjetnica pa čak i kardiokirurginja, no već sa šesnaest godina odlučuje se za najmanje perspektivnu opciju: kazališnu režiju. Tijekom studija pokušava što više asistirati redateljima čije je poetike zanimaju, ali i samostalno radi na različitim vrstama projekata. 2011. u Teatru &td postavila je svoju diplomsku predstavu Radio Kundera te počela samostalno režirati (HNK Zagreb, Gradsko kazalište Žar ptica, Dječje kazališta Dubrava i Kazališna družina KUFER). Njeni interesi u kazalištu su potpuno različiti, često jedni drugima suprotni i teško bi se mogli svesti pod zajednički nazivnik. U slobodno vrijeme uglavnom razgovara o kazalištu, ispija kave (i/ili alkohol) razgovarajući o kazalištu, nesretna je zbog kazališta, pohodi kazališne predstave, misli o kazalištu, sanja kazalište i bez prestanka mašta o dobitku na lutriji.
• Sabina Mikelić – „Mula skupina korijenja svezanih zajedno“
Čežnja za domom je san o pripadanju, biti jednom OD mjesta a ne U mjestu. (Zygmund Bauman).
Sabina Mikelić u svom radu kreće iz proživljenog iskustva i njezini radovi interpoliraju i proizlaze iz osobnih procesa. Najdraži joj je trenutak u radu kada proces kreira rad što se događa direktnim ulaskom u iskustvo. Kamera u njenim radovima služi da otkriva umjesto da manipulira ili da režira situaciju. Ponekad joj se čini da su teme kojima se bavi patetične i na rubu ukusa ali na kraju zaključuje da, ispod svega i ispod svih sporazumnih normi, stvari jesu krajnje banalne. Živi i radi trenutno u Zagrebu, završila jest Tekstilno tehnološki fakultet, Akademiju likovnih umjetnosti, smjerove – grafiku i nove medije. Trenutno najviše radi u formi dokumentarnog, eksperimentalnog filma te filmskog eseja.
• Kaja Farszky – „Buka tišine ili tišina buke?“
Buka tišine ili tišina buke? bavi se suptilnim i snažnim zvukovima te našom percepcijom istih. Izvor dobivanja zvuka su udaraljke metalnog i drvenog materijala s dugim i kratkim rezonancama te samo tijelo izvođačice. Korištenjem tijela kao instrumenta po kojem se lupa, udara, plješće i kojim se proizvode razne geste, istražuju se fizičke granice tijela i odnosa instrumenta i izvođača. Ovdje dolazi do izražaja svojevrsna dehumanizacija izvođača pretvorenog u sredstvo dobivanja zvuka. Rad se bavi pitanjem stvarne fizičke boli pri izvođenju, a pokušava potaknuti naša osjetila na drugačije doživljavanje tišine i buke
Kaja Farszky udaraljkašica je širokog spektra djelovanja. Voli istraživati zvukove te pretvarati neobične objekte i svoje tijelo u instrumente. Udaraljke doživljava kao umjetnost zvuka i pokreta. Njen pristup izvođenju glazbe obuhvaća izvrsnost same glazbene izvedbe, ali i jasno definiran i osmišljen izvanglazbeni dramaturški koncept. S jednakom se posvećenošću bavi vizualnim i scenskim elementima, a njeni nastupi obilježeni su snažnom umjetničkom osobnošću, kako u izvedbama klasične glazbe, tako i u najizazovnijim djelima suvremene glazbene literature. Na sceni je često sama, no voli je dijeliti s drugima te redovito surađuje s raznim komornim ansamblima, orkestrima, glazbenim i kazališnim umjetnicima. Istaknuti dio njezinog repertoara čine suvremena glazbena ostvarenja, među kojima i brojna u Hrvatskoj rijetko izvođena djela te praizvedbe. Bavi se improvizacijom i autorskim radovima. Velik dio njezinog glazbenog života obilježila su brojna gostovanja u Europi i svijetu.
• Silvia Marchig – „Dokle god smo zajedno“
Ovaj rad nastavlja se na istraživanje formata izvedbe u istoimenom autorskom solu, rađenom za predstavu “15 godina Trafika” kazališta Trafik. Dok se u navedenoj predstavi solo bavio arheologijom odigranih predstava, koje su umrle u cvijetu mladosti i nedovoljno viđene, u ovom kontekstu voljela bih progovoriti o osobnoj arheologiji napuštenih prostora i izgubljenih odnosa koji su ih nastanjivali
Silvia Marchig dugo se školovala za plesačicu-interpretatoricu i dugo godina radila u tom području. Odkad se autorski počela baviti plesom i izvedbom, preuzela je zanstveno- istraživačku metodu ekperimenta, dovodeći u pitanje i empirijski isprobavajući gotove formule o izvedbi, tijelu i autorstvu. Kroz taj rad sakupila je niz tema koje su joj u fokusu zanimanja i kojima se bavi, a koji se mogu najjednostavnije svesti pod nazivnik: mehanizmi komunikacije u odnosima izvedba-izvedbenost-izvođač(ica). Svoj rad uglavnom prakticira u suradničkim i suautorskim odnosima, kroz umjetničku organizaciju KIK Melone i kroz suradnje s drugim umjetnicima i kolektivima: Četveroruka, Trafik, IMRC,.. U pedagoškom radu, unutar strogih okvira tehnike klasičnog baleta koju predaje, teži za disciplinom u kojem svako pojedinačno, konkretno tijelo u svom trenutnom stanju teži ka maksimalnoj koncentraciji i slobodi pokreta.
Fotografirala: Nina Đurđević