TRIPTIH – OSIM SVEGA NISU VREMENA SAD
-
promatram LICA TIŠINE 14. i 15.12.
-
kako sad PRAVILA SU JEDNOSTAVNA 16. i 17.12.
-
nestajem NISU VREMENA SAD 18. i 19.12.
Lokacija: Podrum iz kojeg smo s istraživanjima započeli
Mjesta je malo, rezervirajte svoju ulaznicu e-mailom na: cetveroruka@gmail.com
Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.
Tematski, triptih se bavi osamljenostima, nejasnoćama i izgubljenostima svih onih koji se u diktatu novog vremena nisu najbolje snašli, otvara sadržaje od kojih zaziremo a koji su dio naše svakodnevice i koji obikuju naše tijelo i sve naše odnose.
U 2024. godini planirali smo napraviti reprizne izvedbe cijelog triptiha u slijedu. S obzirom na uvjete rada na nezavisnoj sceni, u prvom redu nedostatak adekvatnog izvedbenog prostora za ovakve kazališne projekte, vraćamo se u PODRUM iz kojeg smo krenuli te ćemo tamo izvesti hibridne verzije predstava. Nakon izvedbi otvorit ćemo razgovor o temi kojojm se predstave bave te o izvedbenim postupcima i perspektivama koje se za ovakve projekte otvaraju ili zatvaraju.
*****************************
Nakon izvedbi, uz teatrologinju Ivanu Slunjski, razgovarat ćemo o predstavama.
“Pokušavajući sagledati dosadašnji pristup Marine Petković Liker, rekla bih da se u predstavama do izvedbenoga triptiha posvećivala rastvaranju nesigurnoga mjesta, rane, boli, pritom tražeći izvedbeni moment prolaženja traumatičnog iskustva ne bi li se njegovim nalaženjem kriza emocionalno razvlastila, mjesto koje izmiče razumijevanju iznova osmislilo, oblikovalo pripovijedanjem, odnosno izvođenjem. U izvedbenom triptihu Osim svega nisu vremena sad nesigurno mjesto točka je na životnoj liniji pojedinca kad je već mnogo iza njega, a malo toga pred njim; trenutak spoznaje da su mnoge stvari napravljene i teško ispravljive te da mu predstoji vrijeme u kojem bi se moglo nešto učiniti, a za to nema ni snage ni volje. Ishod te krize nije trauma, već neka vrsta posttraume, izazov prihvaćanja nepomičnosti, rezignacije kao trajnog stanja u kojem nema potrebe za djelovanjem, ali se s time treba (znati) nositi.”
Ivana Slunjski
***********************
“Povratak u podrum
U potrazi za novim prostorom za izvedbe Triptiha, dijelom iz specifične situacije u kojoj se nalazi nezavisna scena, i koji bi se mogli jednostavno okarakterizirati riječju ‘nemoć’ (koja se, zanimljivo, iz tematskih okvira naših zajedničkih dosadašnjih, a i Marininih prijašnjih radova, naprosto prelila na organizacijsku razinu), povratak u podrum u Ožegovićevoj dogodio se istovremeno kao poraz i kao novi poticaj za hibridno izvedbeno događanje, novo istraživanje, novi pokušaj.
O podrumu sam u jednom davnom tekstu zapisala: ‘… rijetko koji nosi prtljagu (pred)upisanog značenja kao podrum. Podrum je mjesto za sklonište. Za nepotrebne, zaboravljene stvari. Za skrivanje od pogleda.’ S druge strane, podrum se u međuvremenu promijenio, i čini mi se da je više mjesto za susrete očišćene od njihova stvarnog konteksta, na kojima je ‘Triptih’ nastajao. Dosad smo ga pokušavale graditi u kombinaciji stvarnih prostora, online prisutnosti/nekog izmještenog života koji nas je sve dočekao i odredio u pandemijskom razdoblju (Lica tišine), realno-fiktivnog prostora neodređene sobe u kojoj se okupljaju četiri muškarca (Pravila su jednostavna), te u završnoj epizodi, tipično kazališne izvedbene situacije gdje jedan prostor može biti više njih i gdje se prostori, vremena i samoće preklapaju (Nestajem). Podrum kao staro/novo mjesto koje okuplja sve te izvedbe možda je logično zatvaranje kruga za koji nismo ni znale da je započeo (ili je još otvoren?), jer dok donosi novu vrstu rizika i propitivanja, istovremeno vraća fokus na izvedbenost, a ne na provale realnosti koje su se kao lajtmotiv provlačile ciklusom.
Provale realnosti, i teatralizacija kao svojevrsni suprotni pojam, osim kao zanimacija u kazališnom istraživanju, također imaju veze s uvjetima u kojima su radovi nastajali, no rekla bih da su jednako tako vezani i uz životne faze u kojima smo se našli (mi – autorski tim i izvođači). Tematski, Triptih je oslonjen na neslažanje u novim okolnostima, na udaljenost od drugih, na samoću i na nedostajanje (nedostatke?) koje se ne može izraziti, sve pojmove koji su se tijekom pandemijskog zatvaranja pojačali i proširili, a danas se nalazimo u odjecima tog vremena koje je ipak nekako prošlo. U tom vremenu koje nas je pomelo, vremenu egzistencijalne nesigurnosti i propitivanja osnovnih postavki (jer kome treba kazalište kad se uživo događa preko Zooma), vremenu zazora od dodira i izolacije (jer blizina je opasna), vremenu nesnalaženja, čini mi se kako je svako kazališno istraživanje nužno bilo zatvoreno u metanaracije, jer nije bilo moguće izbjeći preklapanje tih osjećanja i realnih okolnosti koje su određivale i izvedbene formate. Stoga se provale realnosti unutar tih izvedbi mogu čitati na višestruke načine te je radikalna promjena koncepta, umjesto pukih repriznih događanja, poziv da se izvedbe ‘očiste’ od naslaga vanjskih slojeva. Možda je i iz tog razloga taj povratak u prostor prošlosti vrsta resetiranja stvarnosti, pokušaj da se ponovno nađemo u početnoj poziciji. Možda je prilika da na drugi način otvorimo prostore sjećanja, čime se vraćam na ‘(pred)upisana značenja’ i zaborav koji mi se činio karakterističan za neke prošle cikluse radova.
U svakom slučaju, čini mi se da je jedini način da kazalište kakvo me zanima preživi, konstantno izlaganje izvedbenim rizicima koje donose promjene na prostornom, izvođačkom, autorskom planu. Uvjetima zahvaljujući i usprkos.”
Maja Sviben
*************************
Realizaciju projekta podržao je Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
Hvala Marceli, Ingrid i teti Šefiki na kontinuiranoj podršci i pomoći u trenutcima kad je bilo najteže.