Umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije ČETVERORUKA u suradnji s  Akademijom dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organizira 11. Izvedbenu konferenciju

ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a već imamo?

10. listopada 2026. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Scena F22 i Lex, Frankopanska 22

Izvedbena konferencija Četveroruke stvara prostor susreta umjetnika, teoretičara, istraživača, kulturnih radnika i publike – prostor razmjene iskustava, otvaranja pitanja i zajedničkog promišljanja o umjetničkim i društvenim praksama.

Nakon prošlogodišnjeg Bolnog mjesta zajednice, koje se bavilo neuralgičnim točkama zajedničkog života, ove godine okrećemo se mogućnostima djelovanja. Pitanje „Što nam treba, a već imamo?” polazi od ideje da se ono što nam je potrebno možda već nalazi u našim iskustvima, znanjima, odnosima, tijelima, kolektivima i praksama – samo što to ne prepoznajemo uvijek kao resurs koji možemo dijeliti i razvijati zajedno.

Polazimo i od jednog konkretnog pitanja: što umjetničke i društvene prakse mogu naučiti jedne od drugih?

Rad u umjetničkom ansamblu ili kolektivu podrazumijeva stalno usklađivanje različitih tijela, mišljenja, osjećaja, sposobnosti i pogleda na svijet. Zajedničko umjetničko stvaranje traži načine slušanja, pregovaranja, povjerenja, neslaganja i ponovnog nalaženja zajedničkog smjera. Istovremeno, različite prakse civilnog društva razvijaju načine rada s ljudima, zajednicama, sukobima, razlikama i promjenama koje umjetnički svijet često ne poznaje dovoljno.

Na konferenciji želimo otvoriti prostor u kojem se te prakse mogu međusobno prepoznati. Što već znamo i radimo, a drugima bi moglo biti važno? Koje načine zajedničkog rada možemo prenijeti iz jednog područja u drugo? I mogu li principi koje razvijamo u umjetničkom stvaranju ili radu sa zajednicom postati mali, konkretni modeli za drugačije odnose i drugačije djelovanje u svijetu?

Kroz četiri izvedbena izlaganja Goran Sergej Pristaš, Valentina Otmačić, Centar za nenasilnu akciju i Škvadra otvorit će različite perspektive na ta pitanja. Goran Sergej Pristaš govori o zajednici kao prostoru međuovisnosti, različitosti i ranjivosti; Valentina Otmačić o iskustvu očuvanja mira u Gorskom kotaru tijekom ratnih godina; Centar za nenasilnu akciju donosi razgovor s bivšim ratnim veteranima koji danas zajedno rade na izgradnji mira; a Una Štalcar-Furač i Ema Crnić govore iz iskustva stvaranja i održavanja umjetničkog kolektiva Škvadra te u program uvode i zajedničku tjelesnu praksu.

Nakon izlaganja nastavit ćemo razgovor sa svim sudionicima konferencije, a prostor će biti otvoren i za druge umjetničke, društvene i građanske prakse.

ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a već imamo? poziv je na susret različitih iskustava i na pokušaj da prepoznamo ono što već znamo, imamo i možemo podijeliti – kako bismo iz toga mogli napraviti nešto novo.

Prijaviti se možete na ovom linku 

Najkasnije do petka 9.10.2026.

Program:

13:30 okupljanje

14:00 uvod, početak 

14:30 izvedbena izlaganja

• Goran Sergej Pristaš otvara pitanje zajednice iz perspektive međuovisnosti, ranjivosti i odnosa među tijelima. 
• Valentina Otmačić širi pogled prema društvenom kontekstu i iskustvu Gorskog kotara, gdje je očuvanje mira tijekom rata postalo dio lokalnog iskustva.
• Centar za nenasilnu akciju donosi osobna iskustva ratnih veterana i njihova rada na izgradnji mira.
• Una Štalcar-Furač i Ema Crnić završavaju iskustvom umjetničkog kolektiva i tjelesnom praksom podrške. 

Oko 17:30 zajednički razgovor

Predviđen završetak oko 20:30

Važno nam je da konferenciju doživimo kao cjelinu, pa vas pozivamo da ostanete s nama tijekom cijelog programa

Programski i organizacijski odbor: Goran Božićević, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Ivana Radić 

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Ivana Radić, Maja Sviben, Vida Zelić

VIŠE O TEMI, moguće definicije, osobni pristupi

“Pitanje konferencije „Što nam treba, a već imamo?” za mene se preokreće u pitanje: što je to što već imamo jedni u drugima? Ne mislim pritom na zajedničke vrijednosti, identitete ili resurse, pa čak ni nužno na međusobno razumijevanje. Zanima me mogućnost da zajednica počinje upravo priznanjem da nismo dovoljni sami sebi. Iskustvo rada na predstavi To = To otvorilo nam je pitanje ranjivosti ne kao individualne slabosti koju bi netko drugi trebao kompenzirati, nego kao uvjeta odnosa. Biti ranjiv znači biti izložen drugome, ovisiti o uvjetima koje ne određujemo sami i djelovati u odnosima čije posljedice ne možemo potpuno kontrolirati. Ta ovisnost nije jednako raspoređena i ne treba je romantizirati. U vremenu u kojem klimatska kriza, ratovi, tehnološke promjene i politička nestabilnost destabiliziraju skalu, temporalnost, perspektivu i horizont našeg djelovanja, nijedna pozicija više nije dovoljna da bi obuhvatila situaciju. Ne postoji jednostavno mjesto izvan nje s kojeg bismo je mogli sagledati kao cjelinu. Zato nas zanima zajednica bez pogleda na cjelinu. Ne zajednica koja svoje razlike sastavlja u jednu sliku, nego ona koja može ostati sastavljena od parcijalnih pogleda, različitih sposobnosti, asimetričnih odnosa i međusobnih ovisnosti. Ono što već imamo jedni u drugima tada nije odgovor na ono što nam nedostaje. To je mogućnost da od nedostatnosti ne napravimo nedostatak. Možda nam ne treba više identita niti više simboličkih zajedništva, možda nam trebaju precizniji načini da budemo jedni drugima potrebni.”

Goran Sergej Pristaš

“Nedavno mi je jedna baka iz Moravica u Gorskom kotaru opisala sljedeću scenu: Unuk joj je došao iz škole uplakan. U školi su spominjali rat u Ukrajini. „Ne želim da djecu u Ukrajini ubijaju, da im ruše škole, da moraju bježati… ne želim da bude rat!“, govorio je kroz jecaje. U nastojanju da ga smiri, baka je rekla: „Zlato, ne brini, jednog dana odrasli će se tamo dogovoriti i rat će prestati“. „Ali bako, zašto se odrasli uvijek dogovaraju kad je kasno, zašto se nikad ne dogovore prije nego izbije rat?!“, zavapio je unuk. Baka ga je uzela u krilo i rekla: „Dođi da ti baka ispriča kako se tvoj djed na vrijeme dogovarao da ne bi izbio rat u Gorskom kotaru“. Iskustvo Gorskog kotara 1990-ih, zajednice mudrih Gorana iz dviju „zaraćenih“ nacija koji su znali očuvati lokalni mir, moćna je poruka da mir nije tek dalek i nedosežan ideal, da nasilje nije neizbježno čak ni kad se događa svuda oko nas. Iskustvo je to jedne zajednice koje budi nadu da nismo bespomoćni, kao i svijest da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti oružju. Da je naš pravi suparnik zapravo rat i svi koji ga podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude.”

Valentina Otmačić

“Ono što nam treba, a već imamo, krije se u prostorima između nas – u spremnosti da podijelimo sopstvenu bol i ranjivost i snazi da u drugome, pa čak i u bivšem neprijatelju, prepoznamo čovjeka. Ovu izvedbenu konferenciju ne doživljavamo samo kao prostor za teoretske debate, već živo mjesto susreta, gdje zajednica i praksa postaju jedno. Naša najdublja nada nije daleki ideal kojem težimo, već svakodnevna, svjesna odluka da kroz iskren razgovor, saosjećanje i solidarnost gradimo svijet u kojem je jedinstvo u ljudskosti naša najveća sigurnost i oslonac.”

Centar za nenasilnu akciju

“Iz naslova izvedbene konferencije Zajednica, praksa, nada – Što nam treba, a već imamo?, želimo artikulirati našu definiciju teme kroz rečenicu: Opuštenost nekad zvuči kao vrisak. 

U toj pomalo paradoksalnoj rečenici, sažimamo ono što trenutno pokreće našu zajednicu, a to je bliskost kao metoda samoodržavanja. Prepoznavanje važnosti uloge bliskosti u našoj grupi podsjeća nas na prve razloge okupljanja i na sve što smo jedni od drugih naučili i uzeli sa sobom te koristili kao bitno životno iskustvo i izvan polja umjetničkog djelovanja. 

Osvrćući se na proces rada na predstavi Bliskost i druga čudesa u kojemu smo još uvijek, puštanje glasa u vrisak rezultat je nakupljenog smijeha, stresa, uzbuđenja ili boli, a glas se može pustiti tek kad su uvjeti za to povoljni – odnosno kad jedni drugima stvorimo siguran prostor i mogućnost o(t)puštanja. Što nam treba, a već imamo.” 

Una Štalcar-Furač i Ema Crnić

IZVEDBENA IZLAGANJA:

Goran Sergej Pristaš:

ONO ŠTO VEĆ IMAMO JEDNI U DRUGIMA

Prostorna podjela prostora izlaganja proizlazi iz pitanja koje se otvorilo tijekom rada na predstavama umjetničke formacije CO₂… par umjetnika: kako misliti zajednicu koja svoju snagu ne izvodi iz autonomije svojih članova, nego iz njihove međusobne izloženosti, ovisnosti i sposobnosti da djeluju jedni s drugima? Naša tijela se susreću s različitim sposobnostima, potrebama, načinima percepcije i djelovanja. Ona nisu samodostatna, ali njihova međusobna ovisnost ne čini ih jednakima. Upravo suprotno: odnos nastaje kroz asimetriju. Zajednica se tada ne pojavljuje kao prostor u kojem svi dijelimo isto, nego kao privremeni sklop u kojem ono što jedan nema ne mora nužno postati njegov nedostatak, može postati mjesto odnosa s drugim.

Valentina Otmačić: 

GORSKI KOTAR: TAMO GDJE JE JEDINA NETRPELJIVOST USMJERENA – PREMA RATU

U svakom društvu postoje zajednice koje se odupiru nasilju. Čak i u ratnim vremenima, postoje lokalne prakse izgradnje mira. Takve zajednice i takve prakse najčešće ostaju nepoznate široj javnosti. No kad ih javnost upozna, postaju snažan izvor nade – nade da nismo bespomoćni te da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti svakom nasilju. Takve su zajednice vrelo stečenog iskustva, znanja i svijesti da je naš pravi neprijatelj zapravo rat; da su naši suparnici oni koji rat podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude. Imala sam privilegiju provesti više od desetljeća istražujući jednu takvu lokalnu zajednicu – zajednicu Gorskog kotara koja je pobijedila rat. O tom iskustvu govorit ću na izvedbenoj konferenciji 10. listopada 2026. godine.

Centar za nenasilnu akciju: 

JEDINSTVO U LJUDSKOSTI – OD RATNIKA DO MIROVNIH AKTIVISTA

Pozivamo vas na otvoren razgovor s ratnim veteranima, trojicom ljudi koji dolaze iz tri različite, nekad međusobno zaraćene vojske. Sada zajedno u izgradnji mira, dijele svoja lična iskustva, prvog susreta nakon rata s „neprijateljem“; pritiske i nerazumijevanje koje je dolazilo iz njihovih lokalnih sredina; ličnu transformaciju od nekadašnjih ratnika do sadašnjih mirovnih aktivista; razgovaraju o unutrašnjim borbama, motivacijama, strahovima, dilemama, očekivanjima i nadama.

Namjera nam je da i na ovoj konferenciji otvorimo prostor za otvoren razgovor s bivšim učesnicima ratova koji su danas jedni od nosioca procesa pomirenja. Zajedničko obilježavanje stradanja na svim stranama u ratu dio je procesa ukidanja mržnje i osvajanja novog prostora slobode u našim društvima. Ovaj proces ima posebnu težinu i značenje kada su njegovi pokretači i realizatori bivši borci. Pomirenje u društvu ne podrazumijeva opraštanje nedjela u ime drugih, jer je oprost isključivo lični čin, već znači odlučno suprotstavljanje sistemu svaljivanja krivice na čitave grupe ili narode. Ono zahtijeva jasan i trajan otklon od mržnje, nepovjerenja, diskriminacije i duboko ukorijenjenih predrasuda koje opterećuju našu svakodnevicu.

Duboko vjerujemo u ispravnost ljudskog postupka, odavanja počasti svim žrtvama rata, s vjerom da to postane osnova naših dijaloga, saradnje i zajednička lekcija iz nedavne prošlosti. Imamo vjeru da je jedinstvo u ljudskosti najvažniji resurs koji već posjedujemo za stvaranje zajedničkog života u trajnom miru, poštovanju, sigurnosti i dostojanstvu.

Una Štalcar-Furač i Ema Crnić:

ONI PRIČAJU JEZICIMA KOJE SAMO TI RAZUMIJEŠ

Plesne umjetnice Una Štalcar-Furač i Ema Crnić, članice su umjetničkog kolektiva Škvadra kroz koji rade i odrastaju, uz još 7 kolegica i kolega, od 2018. godine na ovamo. U izvedbenom izlaganju Oni pričaju jezicima koje samo ti razumiješ, Una i Ema će sa sudionicima konferencije podijeliti najznačanije trenutke u djelovanju Škvadre do sada, s naglaskom na prepoznavanje načina rada koji su bili važni za (samo)održavanje ove grupe umjetnika. Osim osvrtanja na rad od začetka kolektiva do danas, pitamo se (nadamo se) kakvo je razdoblje pred nama? U izlaganju ćemo otvoriti teme okupljanja i o(t)puštanja, koje su se artikulirale kao tihe prakse kroz višegodišnje sudjelovanje u jednoj maloj zajednici.   

Uz predstavljanje rada kolektiva Škvadra, Una i Ema će u ovom izlaganju izvesti kratki plesni duet iz nove predstave naslova Bliskost i druga čudesa te pozvati sudionike da se pridruže isprobavanju jednostavne fizičke prakse inspirirane ovim radom. Praksa je zasnovana na načinima pružanja, primanja ili propuštanja podrške drugoga. 

O IZLAGAČIMA I SUDIONICIMA

Goran Sergej Pristaš dramaturg je, umjetnik i profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača izvedbenog kolektiva BADco. (2000.–2020.), a danas s Nikolinom Pristaš djeluje kroz umjetničku formaciju CO₂… par umjetnika. Njegov umjetnički i teorijski rad bavi se odnosima izvedbe, gledanja, prostora, rada i institucija. Autor je knjige Exploded Gaze (Multimedijalni institut, 2018.). Njegovi su radovi predstavljani u brojnim međunarodnim kontekstima, među ostalim na Venecijanskom bijenalu i Documenti 12.

Valentina Otmačić bavi se znanstvenim, pedagoškim i praktičnim radom u područjima mira, transformacije sukoba i ljudskih prava. Zamjenica je predstojnika Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci. Doktorat iz mirovnih studija stekla je na 2018. g. na Odsjeku za društvene i međunarodne studije Sveučilišta u Bradfordu u Velikoj Britaniji.

Izdavačka kuća Routledge objavila je njenu knjigu koja je 2026. godine izašla u hrvatskom prijevodu, u izdanju Srednje Europe, pod naslovom Oaze mira u pustošima rata: konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle.

Više od 25 godina dr. Otmačić se bavila praktičnim radom u sklopu nekoliko agencija Ujedinjenih naroda te međunarodnih nevladinih organizacija. Na programima izgradnje mira i promicanja ljudskih prava radila je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Tanzaniji, Burundiju, Demokratskoj Republici Kongo, Libanonu i Kolumbiji.

Centar za nenasilnu akciju je regionalna mirovna organizacija, sa uredima u Sarajevu i Beogradu. Gotovo 30 godina radimo na izgradnji mira na području bivše Jugoslavije, kroz promociju nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među ljudima, kao i na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora za izgradnju mira.

Rad sa učesnicima ratova na uspostavljanju dijaloga bivših neprijatelja i izgradnji mira jedan je od temelja rada Centra za nenasilnu akciju, koji se višestruko prepliće s drugim poljima izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Iz rada sa ratnim veteranima crpimo motivaciju, spoznaje i inspiraciju koje nam pomažu da se sa izazovima na putu izgradnje mira, nosimo na načine koji dosežu do što više ljudi, a da pritom nikoga ne ugrožavamo.

Radomir Radević je mirovni aktivista rođen 1978. godine u Podgorici. Od 2019. godine je član tima Centra za nenasilnu akciju, ured u Beogradu. Diplomirani je profesor filozofije i logike.

Spasoje Kulaga je mirovni aktivista, ratni veteran Vojske Republike Srpske i osnivač te predsjednik Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u Bosni i Hercegovini „Pravi požar“ iz Dervente. Rođen je 1969. godine. Nakon učešća u ratu u Bosni i Hercegovini i suočavanja s posljedicama tog iskustva, posvetio je život izgradnji mira, suočavanju s prošlošću i pružanju podrške bivšim borcima svih strana u sukobu. Sa Centrom za nenasilnu akciju sarađuje od 2008. godine.

Za svoj dugogodišnji angažman i doprinos pomirenju, Spasoje Kulaga je 2023. godine dobio Mirovnu nagrada “Goran Bubalo” za priznanje za borbu protiv nasilja i nepravde, za suočavanje sa prošlošću, hrabrost, otpor i izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.

Amer Delić je mirovni aktivista iz Zavidovića u Bosni i Hercegovini. Rođen je 1973. godine. Bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Od 2003. godine aktivno djeluje na području izgradnje mira, a od 2012. zaposlen je u Centru za nenasilnu akciju i koordinator je aktivnosti s bivšim borcima. Ima iskustva kao trener u području izgradnje mira i nenasilne transformacije sukoba s grupama visokog konfliktnog potencijala, posebno sa ratnim veteranima iz regije bivše Jugoslavije.

Zvonko Lucić je mirovni aktivista, umirovljeni inženjer i dragovoljac i veteran Hrvatske vojske. Rođen je 1963. godine. Nakon rata se angažirao u HVIDR-i (Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata) na organiziranju obuke veterana za informatičku pismenost. Aktivno od 2008. godine sarađuje s Centrom za nenasilnu akciju na programima izgradnje mira koji okupljaju ratne veterane iz regije bivše Jugoslavije.

Umjetnička organizacija Škvadra osnovana je 2018. godine u Zagrebu kao kolektiv devetero mladih profesionalnih plesnih umjetnika koji su se okupili iz potrebe za stvaranjem vlastitih umjetničkih prilika, suradnji i autorskih projekata. Članovi i članice kolektiva su Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ema Kani, Eva Kocić, Gendis Putri Kartini, Marta Habulin-Satinović, Margareta Firinger, Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov.
Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz produkciju i distribuciju autorskih radova s posebnim naglaskom na istraživanje izvedbe u javnom prostoru te drugim alternativnim prostorima. Njihov rad uključuje filmske i video formate kao i suradnje s umjetnicima različitih medija, šireći polje plesne umjetnosti i njezine pojavnosti. Kolektiv razvija projekte koji nadilaze estetsko istraživanje pokreta te promatraju tijelo u prostoru kao mjesto društvenog susreta, pregovaranja i propitivanja odnosa moći. Uz izvedbene radove, Škvadra organizira radionice i participativne umjetničke programe, izvedbene akcije i intervencije s ciljem približavanja plesa široj publici i rastvaranja novih načina komunikacije između izvedbe i društvenog konteksta u koji se ona smješta.

Una Štalcar-Furač je plesna umjetnica, producentica i pedagoginja. Završila je preddiplomski studij suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti, a 2025. godine diplomski studij Performing Public Space na Fontys Academy of the Arts u Tilburgu. Također djeluje kao producentica i umjetnička voditeljica Umjetničke organizacije Škvadra i predsjednica Upravnog odbora Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS te aktivno sudjeluje u strukovnim  inicijativama. UO Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz site-specific radove, plesni film i umjetničke suradnje iz drugih područja. Članica je Arbajt Kolektiva koji kroz izvedbu, ples, intervencije i diskurzivne formate istražuje pojam rada, prekarijata, nezavisne scene. Od 2019. godine sudjeluje u nastavi scenskog pokreta na odsjeku glume pri ADU, od 2026. godine u statusu docentice. Radi kao plesna pedagoginja u Kreativnom laboratoriju 4sobe.

Ema Crnić (1996.) je plesna umjetnica iz Zagreba, koja od 2018. djeluje kao izvođačica, koreografkinja i istraživačica na hrvatskoj plesnoj sceni. Plesno obrazovanje stječe od djetinjstva u Centru Mladih Ribnjak i Školi suvremenog plesa Ane Maletić, nakon čega završava preddiplomski studij suvremenog plesa izvedbeni smjer na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i diplomski studij plesa istraživački program na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu, Belgiji. Kroz godine razvija svoj autorski potpis u umjetničkim suradnjama i samostalnim radovima (Bazen, Bazen u Dvorištu, Prve 3: Daljine nema, Pokretiranje, geo prija). 2018. godine s kolegama i prijateljima osniva Umjetničku organizaciju Škvadra primarno posvećenu kreiranju site-specific izvedbi, a 2025. Ema se uključuje u raznovrsne umjetničke i društvene inicijative: rad u upravnom odboru UPUHa, kreiranje improvizacijske platforme u nastajanju Sauna te nastavak ravijanja vlastite umjetničke prakse promatrajući odnos tijela i kamere, fokusirajući se na izvedbenost pogleda,  organizaciju pažnje i timski rad.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova