OSIM SVEGA NISU VREMENA SAD
izvedbeni triptih
autorica i redateljica: Marina Petković Liker
PROMATRAM lica tišine – 18. i 19.11.2023.
u 20h, istovremeno izvedba online, Zoom i izvedba u StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb
KAKO SAD pravila su jednostavna – 31.10. i 1.11. 2023.
u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb
NESTAJEM nisu vremena sad – 25.,26., 27.11.2023.
u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb
Rezervacija ulaznica e-mailom na cetveroruka@gmail.com
Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.
AUTORSKI TIM:
Maja Sviben
Vlatka Valentić
Nina Đurđević
Ana Paulić
Saša Fistrić
PROMATRAM lica tišine
prati četiri žene koje se pokušavaju snaći u vremenu izolacije i distance, u trenutku kad promjena u njima već traje, a dopunjava se atmosferom koja je nastala pandemijom. Netransparentnost, strah, neizvjesnost, iracionalnost, zazor, radikalnost u svim smjerovima…. pojačava izgubljenost i osamljenost i nejasnoću kako nastaviti dalje.
Predstava se istovremeno događa u StudijuChekhov i u privatnom stanu. Oba prostora dio su cjelovite predstave i prožimaju se kroz projekcije. Predstava je dvostruko režirana i djelomično će se razlikovati za gledatelje u dvorani i one na Zoomu.
Izvedba: Aleksandra Naumov, Maja Katić, Dijana Vidušin, Slavica Jukić, Nina Đurđević, Maja Sviben, Marina Petković Liker
KAKO SAD pravila su jednostavna
promatra četiri muškarca duboko uronjena u vlastite samoće, nejasnoće i besmisle koji se susreću u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju. Pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom, u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.
Za stolom su četvorica – ako nisu dvojica, ako nije sam, ako svatko od nas nije sam.
Izvedba: Fabijan Komljenović, Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk
NESTAJEM nisu vremena sad
Posljednji izvedbeni element triptiha, kroz četiri glumca i glumice te njihove transformacije na temelju dokumentarističkog materijala, empatijiski secira razdvojenost društva na one koji su se izgubili i one koji su opstajući toliko izmijenili svakodnevicu da su zaboravili da i njih čeka slična sudbina. Kako na kraju?
Izvedba: Aleksandra Naumov, Fabijan Komljenović, Melody Martišković, Vid Ćosić
O triptihu je pisala Ivana Slunjski:
KARTE SU NA STOLU: NEPOMIČNOST KAO AGENS UMJETNIČKE EKSPRESIJE
“Scenske situacije triptiha funkcioniraju kao polifonija emocija, pri čemu ponavljanja, praznine i geste grade kodirani jezik emotivne zakočenosti. Nepomičnost je ključan pokretač ekspresije, i kao fizički zastoj tijela i kao unutarnje stanje, stanje svijesti zarobljene u pokušaju da definira vlastiti gubitak. Ponavljanje radnji, motiva i predmeta, igraćih karata ili fotografija primjerice, djeluje poput rekvizitarija kolektivne nostalgije. Ti predmeti prijenosnici su značenja, tragovi prošloga, kao i snimke koje bilježeći i konzervirajući prizor sugeriraju nemogućnost rekonstruiranja prethodnih događanja, propuštenih prilika, uzalud potrošena vremena. Projekcije supostavljene izvođaču naglašavaju odvojenost lika/persone od sebe i svijeta. Karte su simbol neizvjesnosti, ali i iluzije kontrole. Kao i sjećanje, već su određene – promiješane, podijeljene, a iluzija izbora narativni je sklop kojim se nastoje opravdati gubici i propusti. Sjećanje se očituje fragmentarno, oslanjajući se na tišinu i zvuk – na trenutke apsolutne ukočenosti i na prodore glazbe koji poput iščašenja situacije nadrealno pomiču u nepostojeću, izgubljenu sadašnjost. U svim trima dijelovima triptiha glazba najavljuje liminalni trenutak, odnosno prodor nesvjesnoga ili nadrealnoga kojim s otvara procijep u drugo vrijeme i prostor. No iščašenje ne donosi željeni pomak, on ostaje samo u njegovoj naznaci. Za razliku od tih instrumentalnih akcenata, pjesme u unutarnjem realitetu biranim dionicama i stihovima (primjerice »I don’t wanna talk«, ABBA; I ni me, ni me, ni me stra’ / Na kraju puta, ni me, ni me stra’«, Tereza Kesovija; »Devojko mala / Pesmo moga grada / Što si mi dala / Srce puno sna«, Idoli) okidaju emotivne amplitude – i na fikcionalnoj i na stvarnoj razini, odnosno u izvođačima i gledateljima, signaliziraju stanje transa i prekidaju tijek scenskog vremena, kao da se likovi odjednom zateknu u rascjepu između sjećanja i sna.”
Dani Hvarskoga kazališta Vol. 51, No. 1, 2025