Fragmenti sjećanja, prošlost upisana u prostor i vrijeme u kojem upravo postojimo, krhke veze jednih između drugih, bol i borba koja nas je obilježila.
Ova predstava bavi se pogledima u ono što nas je dovelo do prostora i vremena u kojem smo se zatekli, promatra događaje miješajući razine prošlosti i sadašnjosti, hoda po nitima kriznog i tjeskobnog osjećanja života, ne tražeći rješenja niti uzroke, već posvećujući se procesu susretanja s onim za što smo osobno i kolektivno odgovorni a dio je, ne drugih, nego nas, naših obitelji i naših bliskih prijateljstava.
Predstava je nastavak četverogodišnjeg umjetničkog istraživanja Marine Petković Liker započetog pod nazivom „Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Pokušaji.“. Istraživanje se provodi u umjetničkim kolektivima s umjetnicama različitih profila, a u fokusu mu je uspostavljanje specifične kazališne komunikacije i suodnosa s publikom.
U ovoj predstavi Silvia Marchig, Urša Raukar, Ana-Maria Bogdanović i Anja Đurinović istovremeno su mnoga lica koja uspostavljaju međusobne odnose, ali i jedno zajedničko lice koje se ne može razumjeti kroz klasičnu priču, ali se može osjetiti kroz različite nivoe promatranja, osjećanja i suosjećanja.
AUTORSKI TIM
Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Koautorice i izvođačice: Ana-Maria Bogdanović, Anja Đurinović, Silvia Marchig, Urša Raukar
Video: Miro Manojlović
Zvuk i glazba: Darko Horvat
Scena i kostimi: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Fotografija: Nina Đurđević
Pjevačice: Singrlice – Maja Baltić, Martina Guliš, Danijela Jurac, Željka Ložnjak, Katarina Ratkaj, Valentina Suban, Jelena Zorko
Umjetnički voditelj Singrlica: Tomislav Jozić
FOTOGRAFIJE
Fotografirala: Nina Đurđević
NAGRADE
* Nagrada Marul za umjetničko ostvarenje Četverorukoj i Plesnom centru Puls za autentično promišljanje ambijentalnog teatra u izvedbi projekta “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.”
* Nagrada žirija Slobodne Dalmacije za najbolje glumačko ostvarenje 26. Marulićevih dana Urši Raukar u autorskom projektu “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.”
TRAILER
KRITIKE
“Od prvih redateljskih istupa na Eurokazu (Neka cijeli ovaj svijet ili O… / Pokušaji 7, 8, 10) Marina Petković Liker ustraje na onom što bi se moglo nazvati kazalištem rubnosti: izabirući heterogenu izvedbenu građu – ni dramsku ni plesnu ni onu performansa, ni fikcijsku ni dokumentarnu, ili sve to istodobno; izabirući prostore tek uvjetno izvedbene; nevelike teme potisnute iz velikog kazališta, zatomljene emocije ili one o kojima se ne govori, teško iskazive biljege prošlosti, empatiju; dramaturšku fragmentarnost, otvorene forme ili labave strukture. U njezinoj je viziji kazalište naglašeno kolektivan čin, mjesto zajedništva, dijeljenja i subivanja, poticanja i potpore, u kojem se podjednaka pozornost posvećuje izvođaču i gledatelju…”
„Labirinti napuštene bolnice kojima nas izvođačka ekipa ove predstave vodi od jednog do drugog prizorišta labirinti su njihovih i naših sjećanja, memorije upisane u zidove dotrajale zgrade, čitavih obiteljskih, pa onda i društvenih povijesti koje isijavaju iz pukotina i prepleću se u zamršeno meandrično klupko, pozivajući nas da se suočimo s krhotinama vlastitih iluzija, s vlastitim odlukama koje su nepobitno utrle put današnjem doživljaju nas samih, s vlastitim dramama i krizama. Koloplet prošlosti i sadašnjosti, potencijalnoga i ostvarenog, ili, možda osjetnije, promašenih i neostvarenih vizija, izvedbeno je lociran u obitelj koju tvore četiri žene, krnju, nagriženu kakvom tragedijom ili samo obilježenu odsutnošću muškaraca, udaljenih, uvijek zaokupljenih važnim stvarima, drugim životima, a ne nečim tako običnim kao što je dom.“
Ivana Slunjski, Vijenac 568, 10.12.2015.
„..vrhunska introspektivna predstava društvene snage u napuštenoj vojnoj bolnici, ali nenapuštenih boli i bolova, predstava Rasplitanje, koja istražuje dubinske identitetne slojeve plesačke, glumačke, redateljske, pjevačke, ali prije svega ljudske sudbine u dugom postraumatskom poratnom hrvatskom i ratnom svjetskom iseljeničkom i opasnom terorističkom razdoblju, zauzimajući veliku izvedbenu, umjetničku vrijednost i arhetipsko značenje te treba ući u antologiju hrvatskih, ali i svjetskih plesno-kazališnih predstava koja govori o sudbini plesačica, glumica, umjetnica, žena u često okrutnom i bolnom, muškom svijetu ili svijetu bez muškaraca.“
Mira Muhoberac, Kretanja 25, 2016.
„Da kojim slučajem autorica i redateljica Marina Petković Liker Zagreb zamijeni New Yorkom ili Seattleom, njezin bi rad bio prepoznat kao onaj koji oblikuje grad sugestivnom i suptilnom energijom te u estetskome smislu predstavlja glasove koji se rjeđe čuju. U društvenom smislu njezina kazališna istraživanja komuniciraju i spajaju specifične izvođače s publikom usporedivo radu Arna Böhlera iz the PEEK-Projecta koji ujedinjuje znanstveno-istraživačku djelatnost s izvedbenom.“
Anđela Vidović, kritikaz.com, 19.04.2016.
„…ostvarila je ono što Brook naziva neposrednim teatrom u kojemu postoji samo praktična, a ne temeljna razlika između glumaca i gledatelja. Tri sam sata bila potpuno uvučena u izvedbeni čin, a odlazeći s predstave znam da sam doživjela jedno izuzetno dojmljivo, cjelokupno kazališno iskustvo koje bih voljela da se češće događa u našem kazalištu.“
Katarina Kolega, Kazalište 65/66
„Kako predstava odmiče, Raukar, Marchig, Đurinović i Bogdanović nam polako dopuštaju emancipaciju vlastitog srama, tamnih mjesta, nedovršenosti, slabosti, nemogućnosti, a ono što je više nego uvjerljivo pojašnjeno jest da su dinamike pojedinog života označene i onim drugim i drugima, bilo to drugo kontekstualno, političko ili okolnosno. A u sloju dublje imamo još i zadnju nagradu; da se sa Svime, namjerno velikim slovom, imamo onda u toj nekoj sobi s prozorom suočiti sami, osobno. I bez mogućnosti materijalnog transfera. […] Petković Liker i njeni suradnici sjajno su savladali upravo tu metodologiju; nešto sasvim sitno i minorno, jedna mala usputna stvar može pokrenuti cijelu silinu scene i skripta. Svaki mali dio je jednako važan kao što je i nevažan; zapravo, u akumulaciji nevažnosti gradi se bomba životnog terora, bez obzira da li je na kraju negdje (nekome) bacimo ili ne.”
Marjana Krajač, Heroes, profil na Facebooku, 30.11.2015., https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=10205161749298435&id=1086083446
“Kroz dramski tekst pogodan za komunikaciju s publikom, šetnja predvođena suatoricama i ples koji liči na igru, predstava završava zajedničkim razgovorom s izvođačicama. Obiteljska atmosfera koju je prenesena publici ima dvojaku ulogu te se kroz osjećaj zajedništva i topline protežu i obiteljski odnosi prikazani kroz tri generacije žene koje gledatelje uvlače u svoj svijet.
Zanimljiv koncept predstave potječe od analize ženskog izvedbenog izričaja te problematizacije međuljudskih odnosa gledano iz ženskog stajališta što je redateljičina nepresušna inspiracija u proteklim projektima. Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje. prepoznata je kao izvanredna predstava na Marulićevim danima te je odličan kazališni odabir za sve ljubitelje nekonvencionalnog izvedbenog izričaja.”
Tena Gašparac, studosfera.net
Iz medija:
http://www.hrt.hr/310896/magazin/napustena-bolnica-kao-scena-kazalisne-predstave-rasplitanje