Umjetničko istraživanje
Lovro Rimac: NASLJEĐE

prezentacija rada: 27.5.2025. u Podrumu

 

Mentorska suradnja: Maja Sviben, Marina Petković Liker

Organizacija i video montaža: Sanja Tomljenović

 

 

POČETAK:

Zanima me umjetničko-istraživački pristup projektima i ravoju vlasitog izvedbenog i autorskog jezika. Volio bih produbiti ovu ideju ‘genetskog nasljeđa’ u kazalištu. Volio bih razgovarati s više izvođača o njihovom podrijetlu te kako je to – od kud su potekli – utjecalo na njih kao ljude i izvođače. Možda je to neki predmet koji ih podsjeća na djetinjstvo, njihovu baku, mjesto iz kojeg su potekli ili je to pjesma koja čini isto, budi neki doživljaj koji se pretvara u potrebu za dijeljenjemtog iskustva s publikom. Možda je to doslovni komad zemlje koji izvođač nosi sa sobom te istražuje što mu prisutnost te zemlje radi, možda ništa, a možda neki fizički odnos s tom zemljom, potreba da se s njom glasovno poveže itd.

Lovro Rimac

 

 

LOVRINI ZAPISI:

Dok promatram sestru svoje bake upijam njenu energiju. Pitam se- budući da imamo iste pretke, njeni roditelji su moji prabaka i pradjed, imamo li slične obrasce ponašanja? Primjećujem njene obrve koje se u razgovoru povremeno mršte- isto su se tako mrštile mojoj baki, njenom bratu, drugoj sestri, mršte se i mojoj mami i ujaku, a mršte se i meni kada sam zamišljen (to sam tek naknadno osvijestio). 

Dok hodam putevima na kojima su moji preci odrastali osjećam se kao da udišem zrak prošlosti. Kao da svakim udisajem prošlost i sadašnjost postaju jedno, budi se sjećanje upisano duboko u moj genetski kod, a koji je splet kombinacija mojih predaka. 

Koliko je ono kako se sada ponašan uvjetovano mojim genetskim nasljeđem? Intonacija govora, geste, grimase, pogled, psihofizičko stanje? 

Jesmo li zbog utjecaja okoline oblikovali svoje ponašanje koje nije nužno blisko s ponašanjem naših predaka, ali svjesnim ulaženjem, imitiranjem i proučavanjem gestikulacija, intonacija i mentaliteta naših predaka budimo li ponovno svjesno genetsko sjećanje upisano duboko u nama?

Lovro Rimac, moje ime. Odrastao sam na Vrhovčaku i najviše mojih prijatelja i kontakata bilo je u Samoboru. Relativno suvremenom Samoboru. Imao sam djetinjstvo provedeno u prirodi. Radimo na vrtu, kopamo, kosimo, igrali smo se u prirodi, u šumi… Doma govorimo kajkavski, poprilično čist kajkavski. 

Ali govor mojih rođaka iz Dubrave Samoborske uvijek mi je bio stran. Naglasci na drugačijim slogovima, intonacije sa posebnim zanaglasnim dužinama, nije mleko nego mliko… 

Kako odrastam shvaćam vrijednost ovakvog govora kojim su govorili neki moji preci, koji je gotovo endemski smješten 

Snimam sestru svoje bake. Ulazim u njene geste, grimase, intonacije, pokušavam ući u njen mentalitet. Otkrivam koliko mi je blizak. Dok razgovara s gemištom ispred sebe sjećam se svoje bake. Osjećam se kao doma, Osjećam se kao ja. 

Uz genetsko nasljeđe preda mnom se bude i sjećanja iz djetinjstva. Izoliranjem elemenata koji su naizgled obični shvaćam njihovu specifičnost, shvaćam koliko su oni izgradili moj unutarnji sadržaj, umjetnički ali i životni. Kak nekome iz grada opisat miris koji sam osjećao ulazeći u sobu, od staje, od tepiha, gemišt se toči. Kad velim hamper točno znam na kaj mislim. Ne na kantu, baš hamper…

 

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba