870 sati materijala

Doživljaj traume kao umjetnički materijal

14. i 15.12. u 18h, Podrum

autorica i izvođačica: Marina Žužić
mentorska podrška: Marina Petković Liker i Maja Sviben
suradnica za scenografiju i kostimografiju: Ana Paulić

Umjetničko istraživanje Doživljaj traume kao umjetnički materijal – 870 sati materijala izvedbeni je projekt mlade autorice/izvođačice Marine Žužić, nastao iz potrebe da se razumije kako svakodnevna izloženost traumatskim vijestima oblikuje naše tijelo, misli i emocionalni krajobraz. U vremenu u kojem ratovi, potresi, napadi i katastrofe ulaze u naše domove brže nego što stignemo udahnuti, projekt ispituje što se događa s čovjekom koji nikada nije bio na mjestu nesreće, ali je njezin neprestani svjedok.

Dugo se vjerovalo da su posttraumatski simptomi posljedica isključivo direktnog ili posrednog (ali osobnog) dodira s traumom. Međutim, nakon napada na Svjetski trgovački centar 2001., istraživanja su pokazala da simptomi mogu nastati i kod onih koji traumatski događaj prate samo kroz medije. Taj je trenutak proširio definiciju PTSP-a i otvorio važno pitanje: kako se nosimo s traumom koja nam ne pripada, ali se uporno taloži u nama?

U izvedbenom procesu Marina Žužić polazi od vlastitih, podsvjesnih fizičkih reakcija na zvukovne i vizualne podražaje, koje pretvara u materijal za scensko istraživanje kroz kombinaciju dokumentarnog pristupa, osobnih bilješki, prikupljenih svjedočanstava i tjelesnih improvizacija. Projekt se bavi pitanjem može li kazalište postati prostor rasterećenja, mjesto gdje se neprestani tok uznemirujućih vijesti može transformirati, izreći i staviti u zajednički okvir.

Monodramska izvedba razvija se unutar intimnog prostora garderobe – podrumskog mjesta ispunjenog kostimima, rekvizitima, tragovima mogućih identiteta. U tom okruženju autorica gradi lik izvođačice nakon kabaretskog nastupa, istodobno razotkrivajući vlastite izvođačke pristupe i strahove. U traženju scenskog iskaza, izvođačica prolazi kroz niz osobnih i fizičkih reakcija koje se javljaju u susretu s traumatskim sadržajima: napetosti koje se neprimjetno gomilaju, misli koje se rasipaju, snovi koji se vraćaju. Fragmenti sjećanja, medijskih podražaja i podsvjesnih impulsa prelijevaju se u izvedbeni materijal, dok se lik izvođačice postupno oblikuje i rastvara u isto vrijeme.

Takva struktura omogućuje da se istraživanje odvija kao proces koji se neprestano preispituje i preoblikuje. U središtu je autorica čiji se rad odvija na granici introspekcije i scenske artikulacije, otkrivajući načine na koje se vanjski događaji bilježe kroz unutarnji pejzaž tijela i glasa.