Umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije ČETVERORUKA u suradnji s  Akademijom dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu organizira 10. Izvedbenu konferenciju

 

Izvedbena konferencija  BOLNO MJESTO ZAJEDNICE

 

3. i 4. listopada 2025. na Akademiji dramske umjetnosti

 

Izvedbena konferencija Četveroruke već deset godina stvara prostor susreta umjetnika_ica, teoretičara_rki i publike – prostor razmjene iskustava, otvaranja novih pitanja i zajedničkog promišljanja o suvremenim društvenim i umjetničkim temama.

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkih života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i profesionalnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednice i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

 

Prijave za sudjelovanje: e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Rok za prijavu: 1.10.2025.

Broj sudionika/ca: 40

 

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

 

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

 

 

 

PROGRAM 10. IZVEDBENE KONFERENCIJE

Bolno mjesto zajednice, 3. – 4. listopada 2025.
Akademija dramske umjetnosti, Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

Ove godine konferenciju otvaraju izvedbeni odgovori studenata i studentica ADU – Jane Božić, Lee Filipčić, Laure Vojnović i Isabele Eve Ljubičić, uz sudjelovanje Antuna Antolovića. Njihovi radovi, nastali iz osobnih procesa i različitih okolnosti, kolažiraju se u zajednički izvedbeni čin u kojem se intimni registri – plesni, glasovni, tjelesni i poetski – pretaču u kolektivno iskustvo.

Drugog dana konferencija okuplja pozvana umjetnička i teorijska izlaganja.

• • Gabrijela Puljić kroz izvedbeno predavanje Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu propituje ulogu publike kada se suočava s tuđom traumom i neizrecivim.
  • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff u Kompozicijama toka: prepoznavanjima stvaraju participativni prostor identifikacije i empatije, kao potencijalne metode „liječenja“ bolnih mjesta.
  • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski izvode proces nastajanja filma Nasljedstvo – transgeneracijski slučaj jedne obitelji, pozivajući publiku da aktivno sudjeluje u otkrivanju i transformiranju obiteljskih i generacijskih rana.
  • Goran Božičević u izlaganju Zajednica bolnih mjesta – mirovni pogled na temu nudi iskustva iz mirovnog rada u podijeljenim zajednicama, otvarajući pitanje gdje i kako bolna mjesta postaju izvori snage, smisla i promjene.

 

Kroz dva dana, publika nije samo promatrač nego su-dionik procesa: od fragmenata studentskih istraživanja do participativnih instalacija, od performativnih predavanja do dijaloga s mirovnim praksama. Konferencija kulminira razgovorima svih sudionika_ica u kojima se prelamaju izvedbeni, teorijski i osobni odgovori – mjesto gdje bolno postaje vidljivo, podijeljeno i možda zajednički transformirano.

 

V I Š E   O   T E M I :

Na tragu htijenja da svojim angažmanom omogući tvorbu novih kreativno-recepcijskih savezništava, ali i slijedom svojedobnih interesa za procedure prorade osobnih i kolektivnih traumi, štoviše, zatečena pred njihovim opetovanim probojima, Četveroruka poziva na izvedbenu konferenciju koja će se ticati naslućenih ali nikad sasvim dorečenih individualnih i socijalnih neuralgija vezanih uz ideale, obećanja i življenja zajedništva i zajednice, bilo da ti pojmovi u nama bude obiteljske, bračne, prijateljske, poslovne, umjetničke, nacionalne ili političke okvire i asocijacije. 

Što kada se zajednice formiraju pod prividom spontanosti, a zapravo u nekoj vrsti prisile na (povijesno) ponavljanje, u znanim procesima grupiranja „istomišljenika“ i „istopripadnika“, a zatim i nametnutom „prestrojavanju“ neodlučnih, ali i detekciji i diskvalifikaciji „otpadnika“? U kojemu je sve smislu bolno mjesto prikrivena, zataškana ili zatajena osovina oko koje se zajednice konstituiraju? Koji sve modusi pogoduju da se zajednica uspješno ili neuspješno nosi s tom svojom nepriznatom okosnicom? U kakvome su ovisništvu bolna mjesta različitih zajedništava, što kada se međusobno pothranjuju ili poništavaju? Jesu li raznovrsni oblici izvedbe – sa svojom navodnom moći da izazivaju stanja zajedničkog ushićenja koje je Victor Turner nazivao „communitas“, ali i sa svojim trajnim diverzantskim ambicijama da dijalogiziraju s misaonim reformulacijama i dekonstrukcijama pojma zajednice (Agamben, Nancy) – kadri dotaknuti, probuditi, otkriti, opisati, identificirati (ako već ne i zaliječiti) bolno mjesto zajednice?

 

P R O G R A M:

 

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Frankopanska 22, Zagreb

17:30 – Okupljanje, registracija

17:45 – Uvod

18:00 – Izvedbeni odgovori studenata ADU

• • • • Jana Božić: NORI
      • Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA
      • Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA
      • Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

14:00 – Okupljanje, registracija

14:15 – Uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• • • Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
    • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
    • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
    • Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************************************************************************************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************************************************************************************

O   R A D O V I M A :

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: NORI

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra i izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala i diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

 

 

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poentirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspijevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

 

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ  rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S. Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producentica, a u zadnje vrijeme i scenaristica dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima. Po završetku studija predsatvlja svoj završni istraživački rad “Nori”, pod mentorstvom Petre Hrašćanec.

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.