Marina Žužić: AVIONI

Umjetničko istraživanje
Marina Žužić: AVIONI

prezentacija rada: 28.5.2025. (možda i 29.5.) u Podrumu

Mentorska suradnja: Marina Petković Liker

Organizacija i video montaža: Sanja Tomljenović

POČETAK

U posljednje mi se vrijeme počelo formirati uvjerenje da kao glumica, osoba koja ima priliku javno na glas izgovarati određene stvari, imam odgovornost prema društvu u kojem živim. Pa se pitam: za koga sam tu? Čiji su sve glasovi u meni, u čije ime govorim kad govorim sa scene? Prije nego dođe do toga da ja dam svoje tijelo i glas odabranim likovima koje igram kao glumica, meni su dani neki glasovi, a na meni je da ih čujem, prepoznam te da ih iznesem. To su gluhi (nijemi) glasovi. Nemaju priliku izaći, osim ako ne izađu kroz mene. I ja se pitam koji su to glasovi, koji su to ljudi koji vape za time da progovore kroz mene? Kako da ih čujem? Zbog njih sam tu, prema njima imam odgovornost i zadaću da zajedno s njima stvaram i progovaram u kolektivno ime. Ne znam vjerujem li u umjetnost koja nije društvena. Jer društvo su ljudi, a umjetnik, ako progovara iz svoje unutrašnjosti i čini to slušajući unutarnji glas, a taj glas nije samo njegov, nego je protkan kolektivnom sviješću. Tko je taj kolektiv u meni? Kako da ga bolje čujem? Kako da ga iznesem van? I što je od svega što radim došlo iz mene, a što dolazi iz drugih izvora, prolazeći kroz mene? Ponekad mi se čini da kad bih kao predmet istraživanja uzela neki svoj problem, to bi bilo sebično jer je moje i ispunjava samo svrhu mog izražavanja. Ali, unutarnji glas je i individualan i kolektivan, što znači da je taj moj problem negdje i kolektivan.

“Budim se, 5 ujutro, probudio me zvuk aviona kojeg čujem da prolazi iznad Trešnjevke gdje živim. U polusnu slušam zvuk, ostajem ukipljena i čekam da krene bombardirati. Zvuk se i dalje čuje, polako jenjava, ja se razbuđujem i shvaćam da nema rata, to je samo avion, vjerojatno ranojutarnji RyanAir za Rim ili nešto slično. Ta se situacija ponavlja unatrag godinu dana. Ne svaki dan, ali dovoljno često da nam da je još tu. U jednom je periodu bilo vrlo intenzivno, svaki sam se dan budila s istim osjećajem – ukipljena slušam zvuk i čekam da krene rat. O tome razmišljam već godinu dana, tražim izvor straha, no ne mogu ga pronaći. Nikad nisam doživjela rat, rođena sam u Istri 1997. godine. Mirno razdoblje, mirno područje. Pored toga, obožavam vožnju avionom, mislim da mi je to omiljeno prijevozno sredstvo, nikad nisam osjetila strah od letenja ili od pada. Ali prva asocijacija na zvuk aviona iz daljine jest rat i bombardiranje, kao da lete iznad nas i kao da će sad krenuti u rat. I pitam se, ako kroz umjetnost govorim o tome, je li to sebično, govoriti o sebi i onome što mene muči? No u posljednje vrijeme vjerujem da to nije (samo) moja muka. To je još nečije, i zato se time želim baviti. Iako se i bojim i ne znam u što ulazim.”

Potreba da budem snažna.

Uvjerenje da to moram biti. Krhkost je super, ali dozirana.

Ipak se ne smiješ raspasti na komade.

Zato se bojim, jer znam da su se ove tvrdnje s vremenom upisale u mene.

A ovaj proces traži raspad.

Zovem se Marina Žužić, glumica sam i u svemu što radim želim biti i autorica onoga što iznosim. To je poriv koji se nedavno u mom radu pojavio. Mislim da je do toga došlo kad sam u dovoljnoj mjeri savladala osnove glumačkog zanata te sad stečena znanja i alate moram iskoristiti za nešto veće, a ne puku reprodukciju umjetnosti. Ne mislim da je umjetnost sama po sebi revolucionarna, ali je duboko ljudska. Umjetnost koja zaista progovara iz dubina umjetnika, dopire do ljudskih duša i mijenja ih. Biti glumica da bih bila na sceni ili na filmu samo iz razloga da mene netko gleda meni nije dovoljno. Smatram da samim time što imam priliku biti na sceni i govoriti, imam moć govoriti i u ime drugih ljudi, braniti ih i zastupati gdje oni to ne mogu. Želim istražiti tu svoju moć, istančati svoj osjećaj za ljude, prepoznavati one koji me trebaju kako bih mogla vratiti ono što mi je dano, kroz sve ono čime se kao glumica bavim.