12. i 13. prosinac 2025., Podrum

Antologija sjećanja intimni je izvedbeni projekt mladog glumca Lovre Rimca u suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker.  Predstava nastaje iz autorova dugogodišnjeg prikupljanja osobnih audio i video snimaka vlastite obitelji. Ti materijali, bilježe specifično narječje, mješavinu kajkavske ekavice i ikavice, te niz obiteljskih anegdota, mitova i predaja karakterističnih za samoborski kraj. Proučavanjem snimaka, imitiranjem intonacija, naglasaka, i neverbalnih iskaza ljudi s kojima je genetski povezan, izvođač oblikuje dramsko lice: starijeg muškarca koji u sebi nosi presjek generacijskih iskustava.

Predstava publiku smješta u izvođačev prostor, gdje su posluženi domaći špek i gemišt, stvarajući atmosferu kakva se nekad podrazumijevala u svakom seljačkom domaćinstvu. Izvođačko tijelo postaje posrednik između prošlosti i sadašnjosti: kroz oponašanje vanjskih elemenata govora i pokreta autor otvara prostor za dubinsko unutarnje susretanje s precima i propituje na koje se sve načine nasljeđe može utjeloviti. Oživljeni glasovi, geste i ritmovi govora tako postaju ključ za razumijevanje osobne, ali i šire zajedničke povijesti.

Materijal izvedbe čine obiteljske uspomene, lokalne legende i zapisi iz knjige Milana Langa Samobor – narodni život i običaji, koji donose priče o starim vjerovanjima, coprnicama, urocima i običajima što su se zadržali sve do suvremenog doba. Kroz te priče pojavljuje se autentičan mentalitet samoborskog područja, njegova humorna, magijska, arhaična i ranjiva strana – čime predstava pridonosi očuvanju gotovo zaboravljenog narječja i usmene baštine.

Starac u svom domu prihvaća publiku kao sebi bliske ljude, žive i mrtve, s kojima svakodnevno dijeli prostor sjećanja. Veseli ga njihova prisutnost, ali im zamjera što ga ne posjećuju dovoljno često, prisjeća se vremena prije nego što su se razišli svaki na svoju stranu. Publika tako postaje dio sjećanja, dio fiktivnog prostora između nasljeđa, nostalgije i samoće, dok se kroz dugotrajni prizor otkriva emocionalni krajolik jednog gotovo nestalog svijeta.

Antologija sjećanja spaja izvedbeno istraživanje, dokumentarnu građu i etnografski pristup, stvarajući komornu izvedbu koja se bavi očuvanjem nematerijalne baštine kroz jezik, geste i sjećanja. Fokus na narječju, obiteljskim arhivima i usmenoj predaji doprinosi obnovi gotovo zaboravljenih kulturnih slojeva te otvara prostor za promišljanje o tome kako se nasljeđe utjelovljuje kroz jezik.

FOTOGRAFIJE: NINA ĐURĐEVIĆ

Autorski tim:

Autor i izvođač: Lovro Rimac

Režija: Marina Petković Liker

Dramaturgija: Maja Sviben

Scenografkinje i kostimografkinje: Ana Paulić i Ivana Radić

Maska: Iva Lea Dežmar

IZ KRITIKA:

»Antologija sjećanja« je također i studija maskuliniteta; svega onoga što je muškarcima (svih dobi) i dalje društveno zabranjeno: plač, emocionalna otvorenost, priznavanje vlastite potrebe za privrženom ljudskom blizinom. Zbog toga bismo mogli zaključiti da su i redateljica Marina Petković Liker i Lovro Rimac kao glumačka prizma muške starosti zapravo borci za onaj dio populacije koji je inače veoma rijetko prisutan i na pozornici i u gledalištu. Za ljude zatvorene u svoje grube, tvrde čahure. Izolirane. Ostavljene u kućama iz kojih su mladi odavno otišli trbuhom za kruhom. Nataša Govedić,17. prosinac 2025, NOVI LIST.

Makar Lovro Rimac ne tumači sebe, sve oko njega je toliko realno, od ambijenta, mirisa juhe koja se kuha ili špeka koji se nudi, pića koje pijemo, preko istinitih priča koje slušamo, te se sve doima poput sjajnog dokumentarnog teatra koji nam želi osvijestiti život starijih ljudi blizu nas. Taj je život deset puta usporeniji od našega, zahtijeva naše strpljenje i pozornost te spremnost da ga prihvatimo. U sat vremena bivanja s ovim starcem neminovno nam se postavljaju pitanja o našim bližnjima koji žive sami, željni druženja s nama, o brzini života zbog koje često zaboravimo na njih i njihove skromne potrebe. A Marina Petković Liker uvijek nakon svojih predstava nudi i refleksiju, razgovor s umjetnicima i drugim gledateljima koji nam pomaže osvijestiti što je predstava u nama pokrenula. I to smatram izuzetno dragocjenim. Katarina Kolega, Vijenac 831 – 15. siječnja 2026.

Predstava “Antologija sjećanja”, ispletena iz naoko sitnih narativa i svakodnevnih detalja, u suigri dokumentarnog i emotivnog propituje kako nas oblikuju genetsko nasljeđe, obiteljska povijest, jezik i rituali. Nika Livaković, 24.03.2026, KULTURPUNKT

PROJEKT JE REALIZIRAN UZ PODRŠKU MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA REPUBLIKE HRVATSKE i ZAKLADE KULTURA NOVA

The post ANTOLOGIJA SJEĆANJA appeared first on ČETVERORUKA.

Marina Petković Liker

premijera 24. i 25.1.2025. u 20h u Zagrebačkom plesnom centru

Svijet u kojem živimo ispunjen je zvukovima, ali i tišinama koje neprimjetno oblikuju naše iskustvo postojanja. Predstava Zvuči kao papar istražuje te neizgovorene trenutke, zvučne odjeke koji nastaju između tijela i prostora, između pojedinca i kolektiva. Kroz vokalno-dramski izraz, predstava otvara prostore unutarnjih krikova – onih koji se osjećaju duboko u nama i onih koji se pretaču u glas, u energiju koja različito vibrira kroz svaku scenu. Ova izvedba nije narativna priča u klasičnom smislu, već složeni vokalni pejzaž u kojem se glas ne koristi samo kao sredstvo komunikacije, već kao alat osluškivanja, refleksije i zajedničkog bivanja. Kroz igru zvuka i tišine, izvođači istražuju tjelesnost glasa, njegovu sposobnost otkriti ono što riječi ne mogu obuhvatiti. Glas postaje produžetak unutarnjih impulsa, putokaz kroz slojevite osjećaje i senzacije koje nadilaze individualno i ulaze u kolektivno, u zajedničku psihu iskustava. Zvuči kao papar promatra svijet kroz kožu, kroz vibraciju zvuka koji istovremeno uznemirava i liječi, koji može biti oštar, prodoran, nježn ili nestalan. Predstava istražuje intuiciju i predosjećaj, glasove koji su nečujni, ali prisutni, glasove koji nose težinu prošlih iskustava i naslućuju budućnost. U tom procesu izvođači prolaze kroz dvostruku igru kolektivno promatraju daljinu i blizinu, a istovremeno izvode intimne, krhke priče koje odjekuju u prostoru. Atmosferski oblikovana, predstava se oslanja na svoju estetiku na delikatnost zvuka i igre svjetla i tame. Chiaroscuro rasvjeta naglašava fragmente tijela, ekspresiju lica, vibracije mišića i dah koji prethodi zvuku. Ovdje riječi nisu dominantne – one su rijetke, ali snažne, dok neverbalni vokalni izrazi postaju ključni alat izvedbe. Predstava nas poziva da ne slušamo samo ušima, već cijelim bićem, da osjetimo zvuk kroz kožu, kroz rezonanciju tijela i svijesti. Ona nas podsjeća na moć kolektivnog glasa, na neizgovorene istine koje postoje među nama, na snagu zajedničkog osluškivanja i razumijevanja. Baš kao što papar iznenađuje svojim okusom, tako i ova predstava budi osjetila, otvara prostor za nova tumačenja i ostavlja trag koji dugo odjekuje.

U postapokaliptičnom kraju, gdje je svijet kakav su poznavali nepovratno nestao, preživjeli se suočavaju s ironijom nove realnosti. Jedni su zatočeni u ruševinama prošlosti, dok drugi pokušavaju pronaći smisao u besmislu, prilagođavajući se pravilima koja nitko nije postavio. U ovoj crnohumornoj igri apsurda, ekstremne emocije sudaraju se s neumitnošću novog života pa strah prerasta u histeriju, nada u zabludu, a ravnodušnost u začudnu masku preživljavanja. Ipak, negdje između opasnosti, slutnje i spoznaje, provlači se misao: što ako baš ovako treba biti? Što ako je apokalipsa samo razotkrila poredak stvari i novu istinu. Dok kroz pustoš sadašnjosti odjekuju riječi Parinike „Eto vidiš, kako sam i rekla“, budućnost ostaje neizvjesna, za jedne prilika, za druge prijetnja, dok ih vrijeme neumoljivo tjera da biraju između prihvaćanja i propasti. Kada pogledi postanu zamućeni i stvarnost izgubi svoj oblik, smijeh i krik koji dolaze iz dubine ludila označavaju kraj nove realnosti ili privida, nakon čega nastupa tišina, u kojoj se nazire novi početak ili apsolutni kraj.

Brkata žena sjedi u centru scene na niskoj stolici, puši lulu, tišina, promatranje. Sve se događa onako kako treba biti. Ona zna. Ponekad se događa da je nešto prene. Ne čudi se.

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovanje scene i kostima: Ana Paulić
Koreografkinja: Silvia Marchig
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Oblikovanje zvuka: Branko Puceković i Luka Gamulin
Suradnice za pripremu pjevačkih dionica: Alma Ferović-Fazlić i Agota Vitkay-Kucsera
Majstorica maske: Iva Lea Dežmar
Fotografije: Nina Đurđević

Izvođači: Alma Ferović-Fazlić, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Silvia Marchig, Urša Raukar, Lovro Rimac, Dijana Vidušin, Agota Vitkay-Kucsera 

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra

ULOGE:

RAŠPA – Silvia Marchig

PARINIKA – Urša Raukar-Gamulin

PREDSJEDNIK – Fabijan Komljenović

OKATA – Dijana Vidušin

PREKOSMJERAN – Filip Lugarić

KAPETAN – Lovro Rimac

SLUTA – Agota Vitkay-Kucsera

HAMALA – Alma Ferović-Fazlić

IZ KRITIKA:

“Predstava se poigrava granicama između izgovorenoga i neizgovorenoga, između smislenoga i jezičnih deformacija, između zvuka i tišine. Jezik nije (samo) sredstvo komunikacije, on je poprište borbe, prostor u kojem riječi katkad uspiju pronaći oblik, a katkad ostaju zarobljene negdje između svijesti i svijeta. Ono što se ne čuje jednako postoji i utječe na nas, a ono što se čuje često je banalno, isprazno ili se raspada u čisti zvuk. Izvođači „dijalog“ tretiraju kao materijal – zvukovni, vizualni, tjelesni. Njihovi iskazi osciliraju između pokušaja racionalne artikulacije i potpunog raspada u jezičnu tvar bez fiksnog značenja – „nimi jeje mi vekla“ i drugi elementi izmišljena jezika naglašavaju jaz između onoga što osjećamo i onoga što uspijevamo izraziti.

Lingvistički lom ujedno je i emotivni – predstava hvata stanje svijeta u kojem je riječ, potrošena, gotovo beskorisna, ali i dalje prisutna. Rijetke riječi koje isplivaju, poput propuha, sažimaju atmosferu apsurda i nadrealne ironije. U njegovoj doslovnosti skriva se šira metafora: propuh nagriza sve, propuhuje, prazni, ostavljajući iza sebe vakuum. Ponavljani izrazi poput „Eto vidiš, kako sam i rekla“, funkcioniraju kao refren rezignacije, ponavljanje koje ne donosi ništa nova, osim potvrde da je svijet postao predvidivo groteskan. U tome leži bitan aspekt predstave – humor koji nije vedar, već ogoljen do cinizma, apsurd koji ne donosi oslobođenje, već umor.”

Ivana Slunjski, Vijenac 808, 27.2.2025.

IZVEDBE:

Premijera: 24. i 25.1.2025., Zagrebački plesni centar

Reprize:

17. i 18.6.2025. Dramsko kazalište Gavella, mala dvorana

The post Zvuči kao papar appeared first on ČETVERORUKA.

• promatram LICA TIŠINE – 14. i 15.12. u 20 h

• kako sad PRAVILA SU JEDNOSTAVNA – 16.12. u 20 h i 17.12. u 17:30

• nestajem NISU VREMENA SAD – 18. i 19.12. u 20 h

Lokacija: Podrum iz kojeg smo s istraživanjima započeli

Mjesta je malo, rezervirajte svoju ulaznicu e-mailom na: cetveroruka@gmail.com

Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.

Tematski, triptih se bavi osamljenostima, nejasnoćama i izgubljenostima svih onih koji se u diktatu novog vremena nisu najbolje snašli, otvara sadržaje od kojih zaziremo a koji su dio naše svakodnevice i koji obikuju naše tijelo i sve naše odnose. 

U 2024. godini planirali smo napraviti reprizne izvedbe cijelog triptiha u slijedu. S obzirom na uvjete rada na nezavisnoj sceni, u prvom redu nedostatak adekvatnog izvedbenog prostora za ovakve kazališne projekte, vraćamo se u PODRUM iz kojeg smo krenuli te ćemo tamo izvesti hibridne verzije predstava. Nakon izvedbi otvorit ćemo razgovor o temi kojojm se predstave bave te o izvedbenim postupcima i perspektivama koje se za ovakve projekte otvaraju ili zatvaraju.

*****************************

Nakon izvedbi, uz teatrologinju Ivanu Slunjski, razgovarat ćemo o predstavama.

“Pokušavajući sagledati dosadašnji pristup Marine Petković Liker, rekla bih da se u predstavama do izvedbenoga triptiha posvećivala rastvaranju nesigurnoga mjesta, rane, boli, pritom tražeći izvedbeni moment prolaženja traumatičnog iskustva ne bi li se njegovim nalaženjem kriza emocionalno razvlastila, mjesto koje izmiče razumijevanju iznova osmislilo, oblikovalo pripovijedanjem, odnosno izvođenjem. U izvedbenom triptihu Osim svega nisu vremena sad nesigurno mjesto točka je na životnoj liniji pojedinca kad je već mnogo iza njega, a malo toga pred njim; trenutak spoznaje da su mnoge stvari napravljene i teško ispravljive te da mu predstoji vrijeme u kojem bi se moglo nešto učiniti, a za to nema ni snage ni volje. Ishod te krize nije trauma, već neka vrsta posttraume, izazov prihvaćanja nepomičnosti, rezignacije kao trajnog stanja u kojem nema potrebe za djelovanjem, ali se s time treba (znati) nositi.”

Ivana Slunjski

***********************

“Povratak u podrum

U potrazi za novim prostorom za izvedbe Triptiha, dijelom iz specifične situacije u kojoj se nalazi nezavisna scena, i koji bi se mogli jednostavno okarakterizirati riječju ‘nemoć’ (koja se, zanimljivo, iz tematskih okvira naših zajedničkih dosadašnjih, a i Marininih prijašnjih radova, naprosto prelila na organizacijsku razinu), povratak u podrum u Ožegovićevoj dogodio se istovremeno kao poraz i kao novi poticaj za hibridno izvedbeno događanje, novo istraživanje, novi pokušaj.

O podrumu sam u jednom davnom tekstu zapisala: ‘… rijetko koji nosi prtljagu (pred)upisanog značenja kao podrum. Podrum je mjesto za sklonište. Za nepotrebne, zaboravljene stvari. Za skrivanje od pogleda.’ S druge strane, podrum se u međuvremenu promijenio, i čini mi se da je više mjesto za susrete očišćene od njihova stvarnog konteksta, na kojima je ‘Triptih’ nastajao. Dosad smo ga pokušavale graditi u kombinaciji stvarnih prostora, online prisutnosti/nekog izmještenog života koji nas je sve dočekao i odredio u pandemijskom razdoblju (Lica tišine),  realno-fiktivnog prostora neodređene sobe u kojoj se okupljaju četiri muškarca (Pravila su jednostavna), te u završnoj epizodi, tipično kazališne izvedbene situacije gdje jedan prostor može biti više njih i gdje se prostori, vremena i samoće preklapaju (Nestajem). Podrum kao staro/novo mjesto koje okuplja sve te izvedbe možda je logično zatvaranje kruga za koji nismo ni znale da je započeo (ili je još otvoren?), jer dok donosi novu vrstu rizika i propitivanja, istovremeno vraća fokus na izvedbenost, a ne na provale realnosti koje su se kao lajtmotiv provlačile ciklusom.

Provale realnosti, i teatralizacija kao svojevrsni suprotni pojam, osim kao zanimacija u kazališnom istraživanju, također imaju veze s uvjetima u kojima su radovi nastajali, no rekla bih da su jednako tako vezani i uz životne faze u kojima smo se našli (mi – autorski tim i izvođači). Tematski, Triptih je oslonjen na neslažanje u novim okolnostima, na udaljenost od drugih, na samoću i na nedostajanje (nedostatke?) koje se ne može izraziti, sve pojmove koji su se tijekom pandemijskog zatvaranja pojačali i proširili, a danas se nalazimo u odjecima tog vremena koje je ipak nekako prošlo. U tom vremenu koje nas je pomelo, vremenu egzistencijalne nesigurnosti i propitivanja osnovnih postavki (jer kome treba kazalište kad se uživo događa preko Zooma), vremenu zazora od dodira i izolacije (jer blizina je opasna), vremenu nesnalaženja, čini mi se kako je svako kazališno istraživanje nužno bilo zatvoreno u metanaracije, jer nije bilo moguće izbjeći preklapanje tih osjećanja i realnih okolnosti koje su određivale i izvedbene formate. Stoga se provale realnosti unutar tih izvedbi mogu čitati na višestruke načine te je radikalna promjena koncepta, umjesto pukih repriznih događanja, poziv da se izvedbe ‘očiste’ od naslaga vanjskih slojeva.  Možda je i iz tog razloga taj povratak u prostor prošlosti vrsta resetiranja stvarnosti, pokušaj da se ponovno nađemo u početnoj poziciji. Možda je prilika da na drugi način otvorimo prostore sjećanja, čime se vraćam na ‘(pred)upisana značenja’ i zaborav koji mi se činio karakterističan za neke prošle cikluse radova. 

U svakom slučaju, čini mi se da je jedini način da kazalište kakvo me zanima preživi, konstantno izlaganje izvedbenim rizicima koje donose promjene na prostornom, izvođačkom, autorskom planu. Uvjetima zahvaljujući i usprkos.”

Maja Sviben

*************************

Realizaciju projekta podržao je Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Hvala Marceli, Ingrid i teti Šefiki na kontinuiranoj podršci i pomoći u trenutcima kad je bilo najteže.

O triptihu je pisala Ivana Slunjski:

KARTE SU NA STOLU: NEPOMIČNOST KAO AGENS UMJETNIČKE EKSPRESIJE

“Scenske situacije triptiha funkcioniraju kao polifonija emocija, pri čemu ponavljanja, praznine i geste grade kodirani jezik emotivne zakočenosti. Nepomičnost je ključan pokretač ekspresije, i kao fizički zastoj tijela i kao unutarnje stanje, stanje svijesti zarobljene u pokušaju da definira vlastiti gubitak. Ponavljanje radnji, motiva i predmeta, igraćih karata ili fotografija primjerice, djeluje poput rekvizitarija kolektivne nostalgije. Ti predmeti prijenosnici su značenja, tragovi prošloga, kao i snimke koje bilježeći i konzervirajući prizor sugeriraju nemogućnost rekonstruiranja prethodnih događanja, propuštenih prilika, uzalud potrošena vremena. Projekcije supostavljene izvođaču naglašavaju odvojenost lika/persone od sebe i svijeta. Karte su simbol neizvjesnosti, ali i iluzije kontrole. Kao i sjećanje, već su određene – promiješane, podijeljene, a iluzija izbora narativni je sklop kojim se nastoje opravdati gubici i propusti. Sjećanje se očituje fragmentarno, oslanjajući se na tišinu i zvuk – na trenutke apsolutne ukočenosti i na prodore glazbe koji poput iščašenja situacije nadrealno pomiču u nepostojeću, izgubljenu sadašnjost. U svim trima dijelovima triptiha glazba najavljuje liminalni trenutak, odnosno prodor nesvjesnoga ili nadrealnoga kojim s otvara procijep u drugo vrijeme i prostor. No iščašenje ne donosi željeni pomak, on ostaje samo u njegovoj naznaci. Za razliku od tih instrumentalnih akcenata, pjesme u unutarnjem realitetu biranim dionicama i stihovima (primjerice »I don’t wanna talk«, ABBA; I ni me, ni me, ni me stra’ / Na kraju puta, ni me, ni me stra’«, Tereza Kesovija; »Devojko mala / Pesmo moga grada / Što si mi dala / Srce puno sna«, Idoli) okidaju emotivne amplitude – i na fikcionalnoj i na stvarnoj razini, odnosno u izvođačima i gledateljima, signaliziraju stanje transa i prekidaju tijek scenskog vremena, kao da se likovi odjednom zateknu u rascjepu između sjećanja i sna.”

Dani Hvarskoga kazališta Vol. 51, No. 1, 2025

The post TRIPTIH – Osim svega nisu vremena sad – HIBRIDNE REPRIZE appeared first on ČETVERORUKA.

premijera 9. i 10. 12.2024. u jednom stanu, za mali broj gledatelja
reprizne izvedbe: (info uskoro)

autor i izvođač: Fabijan Komljenović
redateljsko dramaturška suradnja: Marina Petković Liker

Potaknut tekstovima Samuela Becketta i Johna Cagea koji se bave istraživanjima tišine, izvođač pokušava rastvoriti prostore unutarnje svijesti i pretočiti ih u više ili manje koherentnu cjelinu toka misli. Riječ je o sabiranju trenutaka koji u objektivnom vremenu traju tek nekoliko minuta ili čak sekundi (svakodnevno promišljanje tekućih problema, nesuglasice sa bližnjima, nepravde na širem planu i sl.), međutim u njihovu izmještanju u izvedbeni prostor, ti isti trenuci mogu potrajati satima. Izvođač kroz istraživanje i krajnju izvedbu nastoji testirati vlastite mogućnosti u izlaganju osobnih misli kroz verbalne i neverbalne načine, istražujući mogućnosti vokalnog aparata i tijela uopće, posebice kada je riječ o stanjima za koja u stvarnome životu pri objašnjavanju ne nalazimo riječi. Kako izreći ono što ne mogu?

Paralelno izvođač testira mogućnosti komunikacije s publikom, tj. koliko je sadržajno, vremenski i emotivno publika u stanju sudjelovati. Koje su potrebe publike, a koje izvođača? Kako napraviti sponu razumijevanja? Fokus će između ostaloga biti na fenomenu tišine od kojega se i počelo. Tišina koja izaziva nemir, ali i ona koja se javlja kao potreba svakog pojedinca današnjeg društva koji je zaglušen informacijama. Konačni mir u tišini – kako ga ponuditi publici?

Ovo je performativni rad, u kojem izvođač izlaže svoje tijelo u različitim izvedbenim prostorima govoreći različite tekstove u kombinaciji s organskom proizvodnjom govora iz trenutka bivanja u situaciji i odnosu s publikom, vremenom i prostorom.

Fotografirala: Nina Đurđević

IZ KRITIKA:

U izvedbenome radu Onaj tamo Fabijana Komljenovića, nastalome uz dramaturško-redateljsku potporu Marine Petković Liker, autor i izvođač gledateljima približava stanje vlastite svijesti pritom odgovarajući na dva izazova. Prvo, pokušavajući neizrečeno, katkad i neizrecivo, jedva uhvatljivu spoznaju ili nekoherentnu misao prevesti u iskazivo i smisleno, Komljenović se susreće s relativizacijom vremena – subjektivnim osjećajem njegova protjecanja i drukčijim, scenskim trajanjem. U sustavu predstave vrijeme je „rastezljivo“, pa nešto što se čini kao bljesak na sceni može trajati unedogled. Drugo, propitujući vlastite sposobnosti i ograničenja te načine verbalne i neverbalne eksplikacije, posredujući između svijesti i izvanjskoga, izvođač se suočava s nemogućnošću prijenosa, odnosno manjkom izvedbenih alata.

Ivana Slunjski, Vijenac 806. 30.1.2025.

The post Onaj tamo appeared first on ČETVERORUKA.

premijera: 12. i 13.12.2024. u 21h

Studio EXIT, Gundulićeva 37/1

otvorene probe uz razgovor s publikom: 7. i 8.12.2024. u 20h

StudioChekhov, Gajeva 10

izvedba: Melody Martišković
režija i dramaturgija: Marina Petković Liker
dramaturgija: Maja Sviben
scenografija i kostim: Ana Paulić
kompozicija i dizajn zvuka: Manja Ristić
montaža zvuka: Luka Gamulin

Analizom priče o Vasiljisi Prekrasnoj, a zatim potaknuta i vlastitim iskustvima, razmišljanjima i arhetipskim snovima koji se koriste kao podtekst i unutarnji sadržaj, izvođačica zadire duboko u problematiku mlade žene. Unutarnji konflikti, prepreke i sumnje koje u njoj postoje glavni su motivator bavljenja ovim tekstom, pričom, koja samo potvrđuje kako se radi o previranju i izazovu koji postoje od davnina. Promatrajući djevojke i žene oko sebe, razgovarajući s njima izvođačica shvaća da nije jedina koja dijeli taj problem te postajući svjesna konteksta u kojem živimo, gledajući svijet kroz leću trenutne situacije, političke i kulturne, shvaća kako ova predstava već ima svoj kontekst i okvir.

Fotografirala: Nina Đurđević

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

IZ KRITIKA:

“Prekrasna u izvedbi Melody Martišković, režiji Marine Petković Liker i dramaturgiji njezinoj i Maje Sviben polazi od slavenske magijske bajke bogate simbolikom, fantastičnim elementima i likovima, temeljeći se na motivu potlačenih žena koje se bore protiv zlih sila, dok istodobno ostvaruju vlastite sposobnosti i potencijale. Tako i Vasiljisa Prekrasna Melody Martišković nije samo priča o junakinji koja svladava prepreke nego i o transformaciji koju prolazi suočavajući se sa strahovima, sumnjama i društvenim pritiscima. Kroz tu prizmu izvođačica propituje vlastitu izvođačku snagu i vještinu.” Ivana Slunjski, Vijenac 806, 30.1.2025.

The post Prekrasna appeared first on ČETVERORUKA.

PEMIJERA
izvedbe 01.12. i 02.12.2023. u 20h u Studiju Chekhov

Propali projekt i eksperiment koji naglo završava, ne ostavlja za sobom ozbiljniji trag u okruženju. Ostaje samo jedna osoba. Napuštena i zaboravljena u iznenadnom odlasku. Budi se u jednako tako napuštenom prostoru i kroz pokret kojeg nikako ne može i ne zna završiti do kraja pokušava uz pomoć ostavljenih predmeta rekonstruirati sjećanja.

No njih je teško uhvatiti ako nisi sasvim siguran koja su tvoja. Ako se slične sudbine ponavljaju, preklapaju i posuđuju.

Možda mogu pomoći oni koji promatraju? Jesu li i oni dio eksperimenta, nijemi svjedoci ili žrtve? I tko zapravo koga promatra?

autori i izvođači: Maja Drobac, Isabela Eva Ljubičić, Tamara Biskupović, Sven Copony, Veno Mušinović, Marina Petković Liker, Diana Mihalić, Majda Petković, Maja Sviben, Adam Semijalac

Zbog ograničenog broja mjesta, molimo vas da se za dolazak prijavite na adresu: sv.maja@gmail.com
————————————————————–

The post NAPUŠTENA – premijera plesne predstave appeared first on ČETVERORUKA.

segment triptiha OSIM SVEGA, NISU VREMENA SAD

autorski tim:

autorica i redateljica: Marina Petković Liker

dramaturginja: Maja Sviben

kostimografkinja i scenografkinja: Ana Paulić

fotografkinja i snimateljica: Nina Đurđević

glumci: Aleksandra Naumov, Fabijan Komljenović, Melody Martišković, Vid Ćosić

premijera 27.11.2023. u prostoru StudijaChekhov, Zagreb

Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture i medija i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

The post NESTAJEM nisu vremena sad appeared first on ČETVERORUKA.

izvedbeni triptih

autorica i redateljica: Marina Petković Liker

PROMATRAM lica tišine – 18. i 19.11.2023.

u 20h, istovremeno izvedba online, Zoom i izvedba u StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

KAKO SAD pravila su jednostavna – 31.10. i 1.11. 2023.

u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

NESTAJEM nisu vremena sad – 25.,26., 27.11.2023.

u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

Rezervacija ulaznica e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.

AUTORSKI TIM:

Maja Sviben

Vlatka Valentić

Nina Đurđević

Ana Paulić

Saša Fistrić

PROMATRAM lica tišine

prati četiri žene koje se pokušavaju snaći u vremenu izolacije i distance, u trenutku kad promjena u njima već traje, a dopunjava se atmosferom koja je nastala pandemijom. Netransparentnost, strah, neizvjesnost, iracionalnost, zazor, radikalnost u svim smjerovima…. pojačava izgubljenost i osamljenost i nejasnoću kako nastaviti dalje.

Predstava se istovremeno događa u StudijuChekhov i u privatnom stanu. Oba prostora dio su cjelovite predstave i prožimaju se kroz projekcije. Predstava je dvostruko režirana i djelomično će se razlikovati za gledatelje u dvorani i one na Zoomu.

Izvedba: Aleksandra Naumov, Maja Katić, Dijana Vidušin, Slavica Jukić, Nina Đurđević, Maja Sviben, Marina Petković Liker

KAKO SAD pravila su jednostavna

promatra četiri muškarca duboko uronjena u vlastite samoće, nejasnoće i besmisle koji se susreću u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju. Pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom,  u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.

Za stolom su četvorica – ako nisu dvojica, ako nije sam, ako svatko od nas nije sam.

Izvedba: Fabijan Komljenović, Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk

NESTAJEM nisu vremena sad

O triptihu je pisala Ivana Slunjski:

KARTE SU NA STOLU: NEPOMIČNOST KAO AGENS UMJETNIČKE EKSPRESIJE

“Scenske situacije triptiha funkcioniraju kao polifonija emocija, pri čemu ponavljanja, praznine i geste grade kodirani jezik emotivne zakočenosti. Nepomičnost je ključan pokretač ekspresije, i kao fizički zastoj tijela i kao unutarnje stanje, stanje svijesti zarobljene u pokušaju da definira vlastiti gubitak. Ponavljanje radnji, motiva i predmeta, igraćih karata ili fotografija primjerice, djeluje poput rekvizitarija kolektivne nostalgije. Ti predmeti prijenosnici su značenja, tragovi prošloga, kao i snimke koje bilježeći i konzervirajući prizor sugeriraju nemogućnost rekonstruiranja prethodnih događanja, propuštenih prilika, uzalud potrošena vremena. Projekcije supostavljene izvođaču naglašavaju odvojenost lika/persone od sebe i svijeta. Karte su simbol neizvjesnosti, ali i iluzije kontrole. Kao i sjećanje, već su određene – promiješane, podijeljene, a iluzija izbora narativni je sklop kojim se nastoje opravdati gubici i propusti. Sjećanje se očituje fragmentarno, oslanjajući se na tišinu i zvuk – na trenutke apsolutne ukočenosti i na prodore glazbe koji poput iščašenja situacije nadrealno pomiču u nepostojeću, izgubljenu sadašnjost. U svim trima dijelovima triptiha glazba najavljuje liminalni trenutak, odnosno prodor nesvjesnoga ili nadrealnoga kojim s otvara procijep u drugo vrijeme i prostor. No iščašenje ne donosi željeni pomak, on ostaje samo u njegovoj naznaci. Za razliku od tih instrumentalnih akcenata, pjesme u unutarnjem realitetu biranim dionicama i stihovima (primjerice »I don’t wanna talk«, ABBA; I ni me, ni me, ni me stra’ / Na kraju puta, ni me, ni me stra’«, Tereza Kesovija; »Devojko mala / Pesmo moga grada / Što si mi dala / Srce puno sna«, Idoli) okidaju emotivne amplitude – i na fikcionalnoj i na stvarnoj razini, odnosno u izvođačima i gledateljima, signaliziraju stanje transa i prekidaju tijek scenskog vremena, kao da se likovi odjednom zateknu u rascjepu između sjećanja i sna.”

Dani Hvarskoga kazališta Vol. 51, No. 1, 2025

The post OSIM SVEGA NISU VREMENA SAD triptih appeared first on ČETVERORUKA.