O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” pisala je Lada Čale Feldman

Lada Čale Feldman

TRAUMA KAZALIŠNOG »APARATA« I RECENTNI ŽENSKI REDATELJSKI POKUŠAJI DA SE NJOME OVLADA

Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 51 No. 1, 2025.

……

“Moj pak treći primjer, premda izveden u kazališnom prostoru, pripada nedramskoj, odnosno post-dramskoj sferi suvremenih izvedbenih hibrida: posrijedi je zapravo tek jedna od opetovanih prigoda dugoročnijeg projekta koji si je Četveroruka stavila u zadatak, da se naime preoblikuju tipovi odnosa između izvođača i recipijenata – nekmoli kritičara i umjetnika – koji karakteriziraju hrvatsku kazališnu kulturu u cijelosti, onkraj, prije i nakon pojedinih izvedbi. Prema članicama grupe, postojeće navade kazališnog i izvankazališnog ophođenja ne omogućuju povoljnu kreativnu klimu, nego nerijetko manifestiraju, a katkad i sami generiraju neželjene simptome šire kulturne traume, koja u svojim različitim pogubnim oblicima – prije svega nedavnome ratu, ali i inim društvenim krizama – često figurira kao tematska osovina predstava ove »umjetničke organizacije«3. Ističući pojmove kao što su »ekologija, organskost, subverzija ekonomizacije, nehijerarhičnost, identitet kao odnos, … uzvraćanje pogleda, su-prisutnost, pozicija drugog, su-odgovornost stvaranja izvedbe gledanjem i izvođenjem, zajedništvo« (Petković Liker i Pregrad 2017: 9), grupa nastoji raditi na izgradnji nove vrste »ljudske ekologije« koja prati okupljanje oko kazališta ili u kazalištu kao javnome mjestu.

Oglašeno kao »izvedbena konferencija«, dakle oblik otvorene komunikacije između tzv. obične publike, kritičara, akademskih stručnjaka i izvođača, Podrhtavanje umjetničke organizacije Četveroruka ustaje, reklo bi se, upravo protiv prije dočaranih Goffmanovih mikro-represivnih oblika socijalno-kazališnog ritualizma, združujući, kao i uvijek, raznolike izvedbene prakse, nastale kao odgovor na mnogostruke fizičke i emocionalne asocijacije naslovne riječi: jednu mini-scenografsku izložbu triju diorama, otvorenu za intervencije (Lea Vidaković, Podrhtavanja), zatim dvije video i zvučne instalacije (Kronologija straha Minje Ristić i Ananas is always ananas but pineapple is English Tine Hofman) te naposljetku jednu kolektivnu Blitz-terapijsku seansu (Glasovi Selme Banich), nakon koje slijedi završna diskusija koja uključuje sve nazočne, pozvane da s autoricama razmijene svoja iskustva, doživljaje i asocijacije vezane uz riječ »podrhtavanje« i događaj u koji su netom bili uvučeni. U svim se, napomenimo, nabrojenim izvedbenim formama jasno razaznaju tradicionalne sfere ženske ranjivosti: u prvoj smo pozvani da samostalno kružimo kroz tri mini-scenografije koje dočaravaju kutove nekom iznenadnom katastrofom načete kuće (prva poharanu vrtnu verandu, druga opustošenu dnevnu sobu, treća blagovaonicu s nakošenim stolom bez noge i jedva načetim ručkom), da bismo uskoro shvatili kako u te scenografije možemo i slobodno intervenirati, podizati razrušene predmete, dopunjati ogoljele zidove, čistiti zakrčene prostore; od dviju video i zvučnih instalacija prva nas napada jezovitim prizorima uskomešanog podvodnog bilja i zlokobnim zaumnim zvucima, a tijekom druge smo suočeni s uvećanim projekcijama dvaju lica, majke i kćeri, dok slušamo 3 Kako je o grupi bilo već govora na Danima Hvarskoga kazališta, premda drugim povodima, o njezinim predstavama s tematikom Domovinskog rata usp. Kačić Rogošić 2022. bolnu kćerinu ispovijest o njihovoj zemljopisnoj i emocionalnoj razdvojenosti, uvjetovanoj ratnim i poslijeratnim prilikama, a zatim i o njihovu kasnijem tegobnom zbližavanju; u četvrtoj je pak prigodi te izvedbe publika zamoljena da se prisjeti nekih vlastitih neuralgičnih stanja te međusobno, rukom na leđima osobe do sebe, podržava dok stoji u krugu i različitim, svojevoljno odabranim vokalizacijama otpušta osjećaje vezane uz gubitak nekog bližnjeg.

Time se dovršava začeta terapijsko-dramaturgijska putanja koja bi se doista najproduktivnije mogla vezati uz ovdje već spomenutu Freudovu studiju S onu stranu načela ugode, u kojoj će se, da podsjetim, međusobno usporediti posve raznorodna traumatska iskustva, od fizičkih i psihičkih trauma vojnika Prvoga svjetskog rata, preko opsesivnog ponavljanja traumatskih situacija raskida s voljenim osobama – ne bi li se, ponavljajući bolne okolnosti, konačno pronašao bolji ishod – do glasovite igre Fort-da, bacanja i vraćanja kalema vezanog za končić u prostor vlastite kolijevke, iza otvora malenog »zastora«, kojom je Freudov unuk pokušavao savladati bol zbog majčinih odlazaka iz svojega vidokruga, a naposljetku i njezinu smrt. Živo se još sjećajući ratne agresije, zagrebačkog potresa 2020., ali i nešto recentnijih klimatskih fenomena kao što je olujno nevrijeme koje je grad pogodilo u ljeto 2023., i publika Podrhtavanja potonula je već na samome početku u svojevoljnu regresiju, u fazu netom spomenute dječje igre, samo ovaj put u kontroliranim uvjetima, baratajući minijaturnim kućanskim rekvizitima koji su se mogli pronaći u malenim papirnatim »škrinjama« tik uz dani kutak kuće i koji su tako publici dali priliku da eventualno pokrpa nered upriličen nepoznatom kataklizmom, kao i da usput uspostavi nepredvidljive alijanse s jednako predanim supatnicima u prevladavanju separacijske traume. Kako naime drukčije tumačiti izričit fokus na majku i kćer u trećoj izvedbi, na njihova slična, ali po dobi tako opet različita lica, koja dominantno ženska publika promatra dok raštrkana sjedi u sredini prostorije, prateći kako se obrisi majke i kćeri sad pojavljuju, sad nestaju, dok glas u offu prepričava bolne okolnosti njihova udaljavanja i ponovnog zbližavanja? Naposljetku, kako rekosmo, u četvrtoj će izvedbi i opet biti fokus na gubitku, i to gubitku uzrokovanom smrću, premda bar donekle zaliječenom stupanjem u lanac kolektivnog tijela, u gledateljski krug u kojemu su dionici pozvani da na samovoljno odabrani način prizovu vlastite mrtve ili nepovratno udaljene bliske osobe, iskale sve svoje tjeskobe kricima, pjevom ili uzdasima, i na tren odustanu, u mjeri u kojoj je dakako svatko za to spreman, od vlastite jedinstvenosti, stapajući svoj glas s glasovima ostalih sudionika.”

Više o IZVEDBENOJ KONFERENCIJI Podrhtavanje možete pronaći na ovom linku

The post O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” appeared first on ČETVERORUKA.

14. 1. 2024., od 17 do 22 h u ZeKaeM-u

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike, kritičare i teoretičare s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 8. Izvedbenoj konferenciji, četiri istaknute umjetnice slike i zvuka sastaju se u prostorima Zagrebačkoga kazališta mladih, smještaju svoje radove u kontekst podrhtavanja i uspostavljaju razgovor između njih. Konferencija se pretvara u ambijentalnu instalaciju zrcaljenja i odjeka četiriju vizija i glasova, koja nadahnjuje aktivno sudjelovanje publike, ujedno suosjećajno i kritičko.

U neprestanu preispitivanju, autorefleksivnom titranju i mutaciji, gdje čvrste definicije ustupaju mjesto opisu i nadovezivanju, izvedbena je konferencija sama po sebi realizirana metafora podrhtavanja. Tu mnogoznačnu temu promišljamo i kao srž susreta umjetničkog djela i njegova recipijenta. Od umjetnosti tražimo da nas u izravnu kontaktu dirne i uzdrma, da poljulja što se uljuljkalo i nastavi treperiti u nama – da plodno poremeti sliku na ekranu svijeta.

PROGRAM:

17:00 početak, uvod

17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi

kratka stanka

19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika

Konferencija se događala u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je bila vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…

U završnom dijelu svi sudionici konferencije uključili su se u razgovor.

Svaka Izvedbena konferencija ima temu na koju izvedena izlaganja daju svoj kreativni odgovor.

Tema 8. Izvedbene konferencije je PODRHTAVANJE

O TEMI:

Od pandemije preko lokalnih potresa, svjetskih sukoba koji mijenjaju paradigme ratne agresije do ekološke krize i masovnih pokreta stanovništva na interkontinentalnoj razini, ljuljanje tla pod nogama nameće se kao moćan pojam i u doslovnom i u prenesenom značenju. Spontano ga povezujemo s osjećajem duševne i društvene nelagode: svjesni smo neizvjesnosti i koja traje, straha i gubitka, egzistencijalne tjeskobe, povišene razine podražljivosti, stresa i ugroze mentalnog zdravlja.

Mjere socijalnog distanciranja i izolacije, primjerice, stvorile su duboke seizmičke procijepe između pojedinaca. Gubitak tjelesnog dodira, ljudske povezanosti i zajedničkih aktivnosti izaziva čežnju za društvenom interakcijom, prisnošću i kohezijom. Na razini pojedinca i društva danas s jedne strane objeručke prihvaćamo “povratak na staro” i zaborav koji on implicira, dok s druge u nama titra opravdana strepnja od moguće reprize krize: ne gubimo nemir.

O RADOVIMA:

LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja 

Podrhtavanje predstavlja prijašnji videorad HOME u prilagođenom i donekle modificiranom obliku. Riječ je o šetnji kamere kroz minijaturni prostor doma, koja će biti projicirana na nov način, prilagođavajući se mjestu projekcije: backstage teatra blago će iščašiti i fragmentirati sliku videorada. Istodobno će na pozornici biti predstavljeno nekoliko minijaturnih diorama prostora koje su također dio rada HOME, ali su u kontekstu ove izvedbene konferencije prilagođene temi podrhtavanja i suptilnih vibracija koje se događaju unutar doma. Iluzija filmskog prostora i iluzija sigurnosti doma dolaze u pitanje kad se izlože vanjskim utjecajima i silama, poput političkih, vremenskih, tektonskih i drugih pomicanja i promjena. Fragilnost minijatura u takvim stanjima reflektira doslovnu fragilnost većih, ustaljenih struktura, koje smatramo “sigurnim” utočištem.

MANJA RISTIĆ: Kronologija straha

Kronologija straha je ambijentalna audiovizualna instalacija koja se bavi nostalgijom ustrajavanja u anksioznim prostorima reduciranih ljudskih prava, stigme i diskriminacije, kao i društvene klaustrofobije amplificirane pandemijom i njezinim moralnim sunovratima. Rad se oslanja na zvučni palimpsest različitih realnosti; imaginarij satkan od zvukova koji su nastali prije, za vrijeme i nakon katastrofe. Ispituje osjećaje straha i nemoći kroz prizmu prepuštanja i preispitivanja – što smo imali, što nam je nasilno oduzeto, što smo zauvijek izgubili, u čemu je vrijednost onoga što smo dobili preživljavanjem agresivne životne promjene. Bilo da se radi o potresu, pandemiji, razvodu, bolesti, gubitku člana obitelji ili prijatelja. Nasuprot apstraktnom zvučnom toku, rad u svoje “tijelo sjećanja” upisuje video izveden od fotografija podvodnog bioma, flore i faune zelenog pojasa nekadašnje željezne zavjese, kao alegorije duboke prirode koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski “gutajući” samu sebe zarad konačnog iscjeljenja. U prošlosti ozloglašena nepropusna granica okovana minskim poljima, bodljikavim ogradama i odredima smrti koji pucaju na sve što se miče, danas je zaštićena zelena zona. Na žalost, “nestajanje” ove granice tek je iluzija, jer ona se samo pomaknula, lijevo, desno ili u drugu sferu nekropolitika i društvene manipulacije, poput nepodnošljivog postkolonijalnog zadaha koji slobodu novog vijeka drži na distanci. 

TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English

Ananas is Always Ananas but Pineapple in English propituje kompleksnosti slušanja i suživota, fokusirajući se na odgoj i skrb te iznenadne i dubinske promjene. Rad gledatelju nudi ulogu sudionika-slušatelja te otvara intiman prostor u kojem sudionik nalazi sebi prikladno mjesto i stanje za iskustvo. Rad kombinira video i audio tehnike u rasplitanju narativa – priča je dijelom provocirana i inspirirana pandemijom, potresom i skrbi za starije, no oslanja se na potpunu fantaziju i zaigranost.

SELMA BANICH: Glasovi / Voices

Glasovi / Voices istražuju glas kao medij i resurs te tijelo kao repozitorij naših individualnih i kolektivnih iskustava, stanja i osjećaja. Ovim radom spuštamo se u “kovu” i pažljivo osluškujemo svog unutarnjeg “kanarinca”. Radeći s glasom kroz dah, zvuk i rezoniranje, tražimo odgovore na svoja unutarnja pitanja i potrebe. Osvrćemo se na prisutne osjete, izraze i doživljaje koji čekaju da budu viđeni. Što čujem? Kako se osjećam? Što trebam?

O UMJETNICAMA:

LEA VIDAKOVIĆ (1983.) multimedijalna je umjetnica koja radi na području animiranih instalacija i proširenih medija, primjenjujući tehniku stop-animacije i lutkarskog filma. Njezino istraživanje u području animiranog filma zasniva se na temi fragmentiranih i drugih alternativnih tipova narativa. Diplomirala je na grafičkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila studij animacije na HVO-u u Norveškoj i magistarski studij audiovizualnih umjetnosti na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti KASK u Belgiji. 2020. doktorirala je na smjeru animacije na School of Art, Design and Media na Tehnološkom sveučilištu Nanyang u Singapuru. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Singapuru, Srbiji, Švicarskoj, Egiptu, Portugalu, Norveškoj, Crnoj Gori, Belgiji i Austriji, a filmovi su joj prikazani na više od tri stotine festivala animiranog filma širom svijeta. Dobitnica je mnogih umjetničkih i filmskih nagrada. Članica je HDLU-a, SULUV-a, SAS-a (Society of Animation Studies) i CICANT-a (Centre for Research in Applied Communication, Culture, and New Technologies). Profesorica je animacije i fotografije na Sveučilištu Lusofona u Lisabonu. Živi i radi u Zagrebu i Lisabonu.

MANJA RISTIĆ rođena je u Beogradu 1979. Diplomirala je na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu (2001.), a magistrirala na londonskom Royal College of Music (2004.), gdje je bila stipendistica. Nastupala je diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica. Ostvarila je suradnju s brojnim renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Manjin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. Živi i radi na otoku Korčuli.

TINA HOFMAN kazališna je umjetnica, producentica i doktorant istrazivač na području kulturne politike. Primarno se bavi izvedbenim oblikovanjem, istražujući izvedbeno nekonvencionalne prostore i odnose s publikom, koristeći pokret, kazalište predmeta i zvuk u svojim radovima. Suosnivačica je i umjetnički voditelj Notnow Collectiva, britanske izvedbeno-umjetničke organizacije s kojom ostvaruje društveno angažirane radove i razvija participativnu praksu. Suosnivačica je i savjetnica odbora mreže Migrants in Theatre u Ujedinjenom Kraljevstvu te umjetnička rezidentica Curve Theatrea u Leicesteru. Potiho planira međunarodni projekt za kreativne inovacije i inkubacije u brdima sjeverne Istre.

SELMA BANICH (1979., SFRJ) umjetnica je, aktivistica i organizatorica zajednice iz Zagreba. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Stvara samostalno i u suradnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama i inicijativama na Balkanu, Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim, opernim i filmskim produkcijama kao koreografkinja i izvođačica. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište i Za KRUH. Pohađa edukaciju za praktičarku ekspresivne art-terapije. https://selmabanich.org/

Neki od komentara sudionika na doživljaj konferencije:

• svatko doživljava u rasponu koji mu je dostupan i dobiva, zahvaljujući završnom razgovoru, nježne, suradničke naputke o tome kako da taj raspon proširi, a da se nikakva prisila prethodne kompetencije ne nameće, što je sasvim sigurno najdragocjeniji aspekt ovakve konferencije – znanje se ne poriče, ali niti ne nameće
• iznimno koncentrirano, ispunjeno, bogato u estetskom, duhovnom, mentalnom i socijalnom smislu
• Sudjelovanje na ovom događaju dalo mi je prostor, vrijeme i poticaj za promišljanja o umjetnosti, životnim temama kao sto je uništenje, prolaznost, rastanci, pretci… smirilo je misli o svakodnevnim problemima i dalo mi poticanje za poniranje u sebe.

“Prvi put održana u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, osma je konferencija i pokušaj povezivanja estetika njegovanih u tome kazalištu te Četverorukinih dosad iskušavanih i afirmiranih praksa unutar neinstitucionalnoga okvira. Formalno podijeljena na izvedbene sesije i refleksivno-recepcijski dio, konferencija se tijekom godina prilagođavala i mijenjala ovisno o temi, sudionicima i prostoru, spajajući umjetnike, stručnjake i publiku te ustrajući na razumijevanju i potpori različitih umjetničkih pristupa i shvaćanja izvedbenoga iskaza.”

Ivana Slunjski, Vijenac 780, 1. veljače 2024.

“Jednim potezom srušila sam sve što je nekako stajalo uz zid minijaturne sobe, i prije nego što sam stigla psovkom ili nekim glupim komentarom olakšati svoju nelagodu, jedna sudionica mi je pomogla vratiti komodu na mjesto.”

Diana Meheik, Kulturpunkt, 12. veljače 2024.

Program je realiziran u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a financijski je podržan od Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kuture i medija Republike Hrvatske.

The post Podrhtavanje, 2023. appeared first on ČETVERORUKA.

PEMIJERA
izvedbe 01.12. i 02.12.2023. u 20h u Studiju Chekhov

Propali projekt i eksperiment koji naglo završava, ne ostavlja za sobom ozbiljniji trag u okruženju. Ostaje samo jedna osoba. Napuštena i zaboravljena u iznenadnom odlasku. Budi se u jednako tako napuštenom prostoru i kroz pokret kojeg nikako ne može i ne zna završiti do kraja pokušava uz pomoć ostavljenih predmeta rekonstruirati sjećanja.

No njih je teško uhvatiti ako nisi sasvim siguran koja su tvoja. Ako se slične sudbine ponavljaju, preklapaju i posuđuju.

Možda mogu pomoći oni koji promatraju? Jesu li i oni dio eksperimenta, nijemi svjedoci ili žrtve? I tko zapravo koga promatra?

autori i izvođači: Maja Drobac, Isabela Eva Ljubičić, Tamara Biskupović, Sven Copony, Veno Mušinović, Marina Petković Liker, Diana Mihalić, Majda Petković, Maja Sviben, Adam Semijalac

Zbog ograničenog broja mjesta, molimo vas da se za dolazak prijavite na adresu: sv.maja@gmail.com
————————————————————–

The post NAPUŠTENA – premijera plesne predstave appeared first on ČETVERORUKA.

8. Izvedbena konferencija – PODRHTAVANJE

14. 1. 2024., od 17 do 22 h

Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7, Zageb

***************************************

PROGRAM:

17:00 početak, uvod

17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi

kratka stanka

19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika

Konferencija se događa u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…

U završnom dijelu željele bismo da se svi sudionici konferencije uključe u razgovor.

*****************************************

*************************************

RADIO NAJAVA: O 8. Izvedbenoj konferenciji Marina Petković govori na radiju Naciolnal

*************************************

The post Poziv na 8. IZVEDBENU KONFERENCIJU – podrhtavanje appeared first on ČETVERORUKA.

segment triptiha OSIM SVEGA, NISU VREMENA SAD

autorski tim:

autorica i redateljica: Marina Petković Liker

dramaturginja: Maja Sviben

kostimografkinja i scenografkinja: Ana Paulić

fotografkinja i snimateljica: Nina Đurđević

glumci: Aleksandra Naumov, Fabijan Komljenović, Melody Martišković, Vid Ćosić

premijera 27.11.2023. u prostoru StudijaChekhov, Zagreb

Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture i medija i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

The post NESTAJEM nisu vremena sad appeared first on ČETVERORUKA.

The post Razgovor s Marinom Petković Liker appeared first on ČETVERORUKA.

Autorski tim i ansambl predstave PRAVILA SU JEDNOSTAVNA u produkciji Umjetničke organizacije Četveroruka nagrađeni su Nagradom hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

“Karta je karta, kako god je okreneš. Možemo igrati šutke, ovo nisu igre riječima,

Da smo na pozornici ne bi bilo dijaloga, a svi bi monolozi bili unutarnji”;

U predstavi “Pravila su jednostavna” Marina Petković Liker dosljedno sebi, istražuje i pomiče granice idejno, redateljski, izvođački, umjetnički.

Umjesto teksta poezija nikad objavljene zbirke, umjesto glumačkih kreacija geste u tišini trajanja koje se asocijativno sklapaju u sasvim neočekivane karaktere, play lista iz mračne sobe kao partner koji govori krucijalan tekst.

Redateljski i glumački hrabro izdržavanje u polaganom nestajanju, umjetnički biser koji naglašava opasnost posebnosti, introvertiranosti, šutljivosti, na kraju istinitosti koja može teći jedino iznutra van, nikako obrnuto.

(obrazloženje žirija u sastavu: Velimir Čokljat  – predsjednik, članovi – Davor Meštrović, Jasna Palić Picukarić, Antonija Stanišić Šperanda, Ana-Marija Vrdoljak)

Za istu predstavu Fabijan Komljenović nominiran je u kategoriji  najbolje sporedne muške uloge.

The post PRAVILA SU JEDNOSTAVNA – nagrada i nominacija za NHG appeared first on ČETVERORUKA.

izvedbeni triptih

autorica i redateljica: Marina Petković Liker

PROMATRAM lica tišine – 18. i 19.11.2023.

u 20h, istovremeno izvedba online, Zoom i izvedba u StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

KAKO SAD pravila su jednostavna – 31.10. i 1.11. 2023.

u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

NESTAJEM nisu vremena sad – 25.,26., 27.11.2023.

u 20h, StudioChekhov, Gajeva 10, Zagreb

Rezervacija ulaznica e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.

AUTORSKI TIM:

Maja Sviben

Vlatka Valentić

Nina Đurđević

Ana Paulić

Saša Fistrić

PROMATRAM lica tišine

prati četiri žene koje se pokušavaju snaći u vremenu izolacije i distance, u trenutku kad promjena u njima već traje, a dopunjava se atmosferom koja je nastala pandemijom. Netransparentnost, strah, neizvjesnost, iracionalnost, zazor, radikalnost u svim smjerovima…. pojačava izgubljenost i osamljenost i nejasnoću kako nastaviti dalje.

Predstava se istovremeno događa u StudijuChekhov i u privatnom stanu. Oba prostora dio su cjelovite predstave i prožimaju se kroz projekcije. Predstava je dvostruko režirana i djelomično će se razlikovati za gledatelje u dvorani i one na Zoomu.

Izvedba: Aleksandra Naumov, Maja Katić, Dijana Vidušin, Slavica Jukić, Nina Đurđević, Maja Sviben, Marina Petković Liker

KAKO SAD pravila su jednostavna

promatra četiri muškarca duboko uronjena u vlastite samoće, nejasnoće i besmisle koji se susreću u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju. Pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom,  u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.

Za stolom su četvorica – ako nisu dvojica, ako nije sam, ako svatko od nas nije sam.

Izvedba: Fabijan Komljenović, Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk

NESTAJEM nisu vremena sad

O triptihu je pisala Ivana Slunjski:

KARTE SU NA STOLU: NEPOMIČNOST KAO AGENS UMJETNIČKE EKSPRESIJE

“Scenske situacije triptiha funkcioniraju kao polifonija emocija, pri čemu ponavljanja, praznine i geste grade kodirani jezik emotivne zakočenosti. Nepomičnost je ključan pokretač ekspresije, i kao fizički zastoj tijela i kao unutarnje stanje, stanje svijesti zarobljene u pokušaju da definira vlastiti gubitak. Ponavljanje radnji, motiva i predmeta, igraćih karata ili fotografija primjerice, djeluje poput rekvizitarija kolektivne nostalgije. Ti predmeti prijenosnici su značenja, tragovi prošloga, kao i snimke koje bilježeći i konzervirajući prizor sugeriraju nemogućnost rekonstruiranja prethodnih događanja, propuštenih prilika, uzalud potrošena vremena. Projekcije supostavljene izvođaču naglašavaju odvojenost lika/persone od sebe i svijeta. Karte su simbol neizvjesnosti, ali i iluzije kontrole. Kao i sjećanje, već su određene – promiješane, podijeljene, a iluzija izbora narativni je sklop kojim se nastoje opravdati gubici i propusti. Sjećanje se očituje fragmentarno, oslanjajući se na tišinu i zvuk – na trenutke apsolutne ukočenosti i na prodore glazbe koji poput iščašenja situacije nadrealno pomiču u nepostojeću, izgubljenu sadašnjost. U svim trima dijelovima triptiha glazba najavljuje liminalni trenutak, odnosno prodor nesvjesnoga ili nadrealnoga kojim s otvara procijep u drugo vrijeme i prostor. No iščašenje ne donosi željeni pomak, on ostaje samo u njegovoj naznaci. Za razliku od tih instrumentalnih akcenata, pjesme u unutarnjem realitetu biranim dionicama i stihovima (primjerice »I don’t wanna talk«, ABBA; I ni me, ni me, ni me stra’ / Na kraju puta, ni me, ni me stra’«, Tereza Kesovija; »Devojko mala / Pesmo moga grada / Što si mi dala / Srce puno sna«, Idoli) okidaju emotivne amplitude – i na fikcionalnoj i na stvarnoj razini, odnosno u izvođačima i gledateljima, signaliziraju stanje transa i prekidaju tijek scenskog vremena, kao da se likovi odjednom zateknu u rascjepu između sjećanja i sna.”

Dani Hvarskoga kazališta Vol. 51, No. 1, 2025

The post OSIM SVEGA NISU VREMENA SAD triptih appeared first on ČETVERORUKA.