8. Izvedbena konferencija – PODRHTAVANJE
14. 1. 2024., od 17 do 22 h
Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7, Zageb
IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike, kritičare i teoretičare s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.
U neprestanu preispitivanju, autorefleksivnom titranju i mutaciji, gdje čvrste definicije ustupaju mjesto opisu i nadovezivanju, izvedbena je konferencija sama po sebi realizirana metafora podrhtavanja. Tu mnogoznačnu temu promišljamo i kao srž susreta umjetničkog djela i njegova recipijenta. Od umjetnosti tražimo da nas u izravnu kontaktu dirne i uzdrma, da poljulja što se uljuljkalo i nastavi treperiti u nama – da plodno poremeti sliku na ekranu svijeta.
POZIVAMO SVU ZAINTERESIRANU PUBLIKU, UMJETNIKE, TEORETIČARE, KRITIČARE, STUDENTE… DA NAM SE PRIDRUŽE
DOGAĐAJ JE CJELOVIT, PREDVIĐENO TRAJANJE JE OD 17 DO 22 H.
kotizacija se uplaćuje na IBAB: HR4223600001102371440 Zagrebačka banka, s naznakom “kotizacija za 8. Izvedbenu konferenciju”.
***************************************
PROGRAM:
17:00 početak, uvod
17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi
kratka stanka
19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika
Konferencija se događa u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…
U završnom dijelu željele bismo da se svi sudionici konferencije uključe u razgovor.
*****************************************
Svaka Izvedbena konferencija ima temu na koju izvedena izlaganja daju svoj kreativni odgovor.
Tema 8. Izvedbene konferencije je PODRHTAVANJE
O TEMI:
Mjere socijalnog distanciranja i izolacije, primjerice, stvorile su duboke seizmičke procijepe između pojedinaca. Gubitak tjelesnog dodira, ljudske povezanosti i zajedničkih aktivnosti izaziva čežnju za društvenom interakcijom, prisnošću i kohezijom. Na razini pojedinca i društva danas s jedne strane objeručke prihvaćamo “povratak na staro” i zaborav koji on implicira, dok s druge u nama titra opravdana strepnja od moguće reprize krize: ne gubimo nemir.
LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
Podrhtavanje predstavlja prijašnji videorad HOME u prilagođenom i donekle modificiranom obliku. Riječ je o šetnji kamere kroz minijaturni prostor doma, koja će biti projicirana na nov način, prilagođavajući se mjestu projekcije: backstage teatra blago će iščašiti i fragmentirati sliku videorada. Istodobno će na pozornici biti predstavljeno nekoliko minijaturnih diorama prostora koje su također dio rada HOME, ali su u kontekstu ove izvedbene konferencije prilagođene temi podrhtavanja i suptilnih vibracija koje se događaju unutar doma. Iluzija filmskog prostora i iluzija sigurnosti doma dolaze u pitanje kad se izlože vanjskim utjecajima i silama, poput političkih, vremenskih, tektonskih i drugih pomicanja i promjena. Fragilnost minijatura u takvim stanjima reflektira doslovnu fragilnost većih, ustaljenih struktura, koje smatramo “sigurnim” utočištem.
MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
Kronologija straha je ambijentalna audiovizualna instalacija koja se bavi nostalgijom ustrajavanja u anksioznim prostorima reduciranih ljudskih prava, stigme i diskriminacije, kao i društvene klaustrofobije amplificirane pandemijom i njezinim moralnim sunovratima. Rad se oslanja na zvučni palimpsest različitih realnosti; imaginarij satkan od zvukova koji su nastali prije, za vrijeme i nakon katastrofe. Ispituje osjećaje straha i nemoći kroz prizmu prepuštanja i preispitivanja – što smo imali, što nam je nasilno oduzeto, što smo zauvijek izgubili, u čemu je vrijednost onoga što smo dobili preživljavanjem agresivne životne promjene. Bilo da se radi o potresu, pandemiji, razvodu, bolesti, gubitku člana obitelji ili prijatelja. Nasuprot apstraktnom zvučnom toku, rad u svoje “tijelo sjećanja” upisuje video izveden od fotografija podvodnog bioma, flore i faune zelenog pojasa nekadašnje željezne zavjese, kao alegorije duboke prirode koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski “gutajući” samu sebe zarad konačnog iscjeljenja. U prošlosti ozloglašena nepropusna granica okovana minskim poljima, bodljikavim ogradama i odredima smrti koji pucaju na sve što se miče, danas je zaštićena zelena zona. Na žalost, “nestajanje” ove granice tek je iluzija, jer ona se samo pomaknula, lijevo, desno ili u drugu sferu nekropolitika i društvene manipulacije, poput nepodnošljivog postkolonijalnog zadaha koji slobodu novog vijeka drži na distanci.
TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
Ananas is Always Ananas but Pineapple in English propituje kompleksnosti slušanja i suživota, fokusirajući se na odgoj i skrb te iznenadne i dubinske promjene. Rad gledatelju nudi ulogu sudionika-slušatelja te otvara intiman prostor u kojem sudionik nalazi sebi prikladno mjesto i stanje za iskustvo. Rad kombinira video i audio tehnike u rasplitanju narativa – priča je dijelom provocirana i inspirirana pandemijom, potresom i skrbi za starije, no oslanja se na potpunu fantaziju i zaigranost.
SELMA BANICH: Glasovi / Voices
Glasovi / Voices istražuju glas kao medij i resurs te tijelo kao repozitorij naših individualnih i kolektivnih iskustava, stanja i osjećaja. Ovim radom spuštamo se u “kovu” i pažljivo osluškujemo svog unutarnjeg “kanarinca”. Radeći s glasom kroz dah, zvuk i rezoniranje, tražimo odgovore na svoja unutarnja pitanja i potrebe. Osvrćemo se na prisutne osjete, izraze i doživljaje koji čekaju da budu viđeni. Što čujem? Kako se osjećam? Što trebam?
O UMJETNICAMA:
LEA VIDAKOVIĆ (1983.) multimedijalna je umjetnica koja radi na području animiranih instalacija i proširenih medija, primjenjujući tehniku stop-animacije i lutkarskog filma. Njezino istraživanje u području animiranog filma zasniva se na temi fragmentiranih i drugih alternativnih tipova narativa. Diplomirala je na grafičkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila studij animacije na HVO-u u Norveškoj i magistarski studij audiovizualnih umjetnosti na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti KASK u Belgiji. 2020. doktorirala je na smjeru animacije na School of Art, Design and Media na Tehnološkom sveučilištu Nanyang u Singapuru. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Singapuru, Srbiji, Švicarskoj, Egiptu, Portugalu, Norveškoj, Crnoj Gori, Belgiji i Austriji, a filmovi su joj prikazani na više od tri stotine festivala animiranog filma širom svijeta. Dobitnica je mnogih umjetničkih i filmskih nagrada. Članica je HDLU-a, SULUV-a, SAS-a (Society of Animation Studies) i CICANT-a (Centre for Research in Applied Communication, Culture, and New Technologies). Profesorica je animacije i fotografije na Sveučilištu Lusofona u Lisabonu. Živi i radi u Zagrebu i Lisabonu.
MANJA RISTIĆ rođena je u Beogradu 1979. Diplomirala je na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu (2001.), a magistrirala na londonskom Royal College of Music (2004.), gdje je bila stipendistica. Nastupala je diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica. Ostvarila je suradnju s brojnim renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Manjin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. Živi i radi na otoku Korčuli.
TINA HOFMAN kazališna je umjetnica, producentica i doktorant istrazivač na području kulturne politike. Primarno se bavi izvedbenim oblikovanjem, istražujući izvedbeno nekonvencionalne prostore i odnose s publikom, koristeći pokret, kazalište predmeta i zvuk u svojim radovima. Suosnivačica je i umjetnički voditelj Notnow Collectiva, britanske izvedbeno-umjetničke organizacije s kojom ostvaruje društveno angažirane radove i razvija participativnu praksu. Suosnivačica je i savjetnica odbora mreže Migrants in Theatre u Ujedinjenom Kraljevstvu te umjetnička rezidentica Curve Theatrea u Leicesteru. Potiho planira međunarodni projekt za kreativne inovacije i inkubacije u brdima sjeverne Istre.
SELMA BANICH (1979., SFRJ) umjetnica je, aktivistica i organizatorica zajednice iz Zagreba. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Stvara samostalno i u suradnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama i inicijativama na Balkanu, Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim, opernim i filmskim produkcijama kao koreografkinja i izvođačica. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište i Za KRUH. Pohađa edukaciju za praktičarku ekspresivne art-terapije. https://selmabanich.org/
Program je realiziran u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a financijski je podržan od Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kuture i medija Republike Hrvatske.