Doživljaj traume kao umjetnički materijal

14. i 15.12. u 18h,  Podrum

autorica i izvođačica: Marina Žužić
mentorska podrška: Marina Petković Liker i Maja Sviben
suradnica za scenografiju i kostimografiju: Ana Paulić

Umjetničko istraživanje Doživljaj traume kao umjetnički materijal  – 870 sati materijala izvedbeni je projekt mlade autorice/izvođačice Marine Žužić, nastao iz potrebe da se razumije kako svakodnevna izloženost traumatskim vijestima oblikuje naše tijelo, misli i emocionalni krajobraz. U vremenu u kojem ratovi, potresi, napadi i katastrofe ulaze u naše domove brže nego što stignemo udahnuti, projekt ispituje što se događa s čovjekom koji nikada nije bio na mjestu nesreće, ali je njezin neprestani svjedok.

Dugo se vjerovalo da su posttraumatski simptomi posljedica isključivo direktnog ili posrednog (ali osobnog) dodira s traumom. Međutim, nakon napada na Svjetski trgovački centar 2001., istraživanja su pokazala da simptomi mogu nastati i kod onih koji traumatski događaj prate samo kroz medije. Taj je trenutak proširio definiciju PTSP-a i otvorio važno pitanje: kako se nosimo s traumom koja nam ne pripada, ali se uporno taloži u nama?

U izvedbenom procesu Marina Žužić polazi od vlastitih, podsvjesnih fizičkih reakcija na zvukovne i vizualne podražaje, koje pretvara u materijal za scensko istraživanje kroz kombinaciju dokumentarnog pristupa, osobnih bilješki, prikupljenih svjedočanstava i tjelesnih improvizacija. Projekt se bavi pitanjem može li kazalište postati prostor rasterećenja, mjesto gdje se neprestani tok uznemirujućih vijesti može transformirati, izreći i staviti u zajednički okvir.

Monodramska izvedba razvija se unutar intimnog prostora garderobe – podrumskog mjesta ispunjenog kostimima, rekvizitima, tragovima mogućih identiteta. U tom okruženju autorica gradi lik izvođačice nakon kabaretskog nastupa, istodobno razotkrivajući vlastite izvođačke pristupe i strahove. U traženju scenskog iskaza, izvođačica prolazi kroz niz osobnih i fizičkih reakcija koje se javljaju u susretu s traumatskim sadržajima: napetosti koje se neprimjetno gomilaju, misli koje se rasipaju, snovi koji se vraćaju. Fragmenti sjećanja, medijskih podražaja i podsvjesnih impulsa prelijevaju se u izvedbeni materijal, dok se lik izvođačice postupno oblikuje i rastvara u isto vrijeme.

Takva struktura omogućuje da se istraživanje odvija kao proces koji se neprestano preispituje i preoblikuje. U središtu je autorica čiji se rad odvija na granici introspekcije i scenske artikulacije, otkrivajući načine na koje se vanjski događaji bilježe kroz unutarnji pejzaž tijela i glasa.

Foto: Nina Đurđević

Rad je razvijen u okviru Četverorukine Platforme za mlade umjetnike uz potporu Ministarstva kulture RH i Zaklade Kultura Nova.

The post 870 sati materijala appeared first on ČETVERORUKA.

prezentacija rada: 28.5.2025. (možda i 29.5.) u Podrumu

Mentorska suradnja: Marina Petković Liker

Organizacija i video montaža: Sanja Tomljenović

POČETAK

U posljednje mi se vrijeme počelo formirati uvjerenje da kao glumica, osoba koja ima priliku javno na glas izgovarati određene stvari, imam odgovornost prema društvu u kojem živim. Pa se pitam: za koga sam tu? Čiji su sve glasovi u meni, u čije ime govorim kad govorim sa scene? Prije nego dođe do toga da ja dam svoje tijelo i glas odabranim likovima koje igram kao glumica, meni su dani neki glasovi, a na meni je da ih čujem, prepoznam te da ih iznesem. To su gluhi (nijemi) glasovi. Nemaju priliku izaći, osim ako ne izađu kroz mene. I ja se pitam koji su to glasovi, koji su to ljudi koji vape za time da progovore kroz mene? Kako da ih čujem? Zbog njih sam tu, prema njima imam odgovornost i zadaću da zajedno s njima stvaram i progovaram u kolektivno ime. Ne znam vjerujem li u umjetnost koja nije društvena. Jer društvo su ljudi, a umjetnik, ako progovara iz svoje unutrašnjosti i čini to slušajući unutarnji glas, a taj glas nije samo njegov, nego je protkan kolektivnom sviješću. Tko je taj kolektiv u meni? Kako da ga bolje čujem? Kako da ga iznesem van? I što je od svega što radim došlo iz mene, a što dolazi iz drugih izvora, prolazeći kroz mene? Ponekad mi se čini da kad bih kao predmet istraživanja uzela neki svoj problem, to bi bilo sebično jer je moje i ispunjava samo svrhu mog izražavanja. Ali, unutarnji glas je i individualan i kolektivan, što znači da je taj moj problem negdje i kolektivan.

“Budim se, 5 ujutro, probudio me zvuk aviona kojeg čujem da prolazi iznad Trešnjevke gdje živim. U polusnu slušam zvuk, ostajem ukipljena i čekam da krene bombardirati. Zvuk se i dalje čuje, polako jenjava, ja se razbuđujem i shvaćam da nema rata, to je samo avion, vjerojatno ranojutarnji RyanAir za Rim ili nešto slično. Ta se situacija ponavlja unatrag godinu dana. Ne svaki dan, ali dovoljno često da nam da je još tu. U jednom je periodu bilo vrlo intenzivno, svaki sam se dan budila s istim osjećajem – ukipljena slušam zvuk i čekam da krene rat. O tome razmišljam već godinu dana, tražim izvor straha, no ne mogu ga pronaći. Nikad nisam doživjela rat, rođena sam u Istri 1997. godine. Mirno razdoblje, mirno područje. Pored toga, obožavam vožnju avionom, mislim da mi je to omiljeno prijevozno sredstvo, nikad nisam osjetila strah od letenja ili od pada. Ali prva asocijacija na zvuk aviona iz daljine jest rat i bombardiranje, kao da lete iznad nas i kao da će sad krenuti u rat. I pitam se, ako kroz umjetnost govorim o tome, je li to sebično, govoriti o sebi i onome što mene muči? No u posljednje vrijeme vjerujem da to nije (samo) moja muka. To je još nečije, i zato se time želim baviti. Iako se i bojim i ne znam u što ulazim.”

Potreba da budem snažna.

Uvjerenje da to moram biti. Krhkost je super, ali dozirana.

Ipak se ne smiješ raspasti na komade.

Zato se bojim, jer znam da su se ove tvrdnje s vremenom upisale u mene.

A ovaj proces traži raspad.

Zovem se Marina Žužić, glumica sam i u svemu što radim želim biti i autorica onoga što iznosim. To je poriv koji se nedavno u mom radu pojavio. Mislim da je do toga došlo kad sam u dovoljnoj mjeri savladala osnove glumačkog zanata te sad stečena znanja i alate moram iskoristiti za nešto veće, a ne puku reprodukciju umjetnosti. Ne mislim da je umjetnost sama po sebi revolucionarna, ali je duboko ljudska. Umjetnost koja zaista progovara iz dubina umjetnika, dopire do ljudskih duša i mijenja ih. Biti glumica da bih bila na sceni ili na filmu samo iz razloga da mene netko gleda meni nije dovoljno. Smatram da samim time što imam priliku biti na sceni i govoriti, imam moć govoriti i u ime drugih ljudi, braniti ih i zastupati gdje oni to ne mogu. Želim istražiti tu svoju moć, istančati svoj osjećaj za ljude, prepoznavati one koji me trebaju kako bih mogla vratiti ono što mi je dano, kroz sve ono čime se kao glumica bavim.

POSTAVLJANJE PITANJA, osobni pristup:

VIDEO:

TIPKANJE SAN

TIPKANJE VEŠ MAŠINA

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

The post Marina Žužić: AVIONI appeared first on ČETVERORUKA.

prezentacija rada: 27.5.2025. u Podrumu

Mentorska suradnja: Maja Sviben, Marina Petković Liker

Organizacija i video montaža: Sanja Tomljenović

POČETAK:

Zanima me umjetničko-istraživački pristup projektima i ravoju vlasitog izvedbenog i autorskog jezika. Volio bih produbiti ovu ideju ‘genetskog nasljeđa’ u kazalištu. Volio bih razgovarati s više izvođača o njihovom podrijetlu te kako je to – od kud su potekli – utjecalo na njih kao ljude i izvođače. Možda je to neki predmet koji ih podsjeća na djetinjstvo, njihovu baku, mjesto iz kojeg su potekli ili je to pjesma koja čini isto, budi neki doživljaj koji se pretvara u potrebu za dijeljenjemtog iskustva s publikom. Možda je to doslovni komad zemlje koji izvođač nosi sa sobom te istražuje što mu prisutnost te zemlje radi, možda ništa, a možda neki fizički odnos s tom zemljom, potreba da se s njom glasovno poveže itd.

Lovro Rimac

LOVRINI ZAPISI:

Dok promatram sestru svoje bake upijam njenu energiju. Pitam se- budući da imamo iste pretke, njeni roditelji su moji prabaka i pradjed, imamo li slične obrasce ponašanja? Primjećujem njene obrve koje se u razgovoru povremeno mršte- isto su se tako mrštile mojoj baki, njenom bratu, drugoj sestri, mršte se i mojoj mami i ujaku, a mršte se i meni kada sam zamišljen (to sam tek naknadno osvijestio). 

Dok hodam putevima na kojima su moji preci odrastali osjećam se kao da udišem zrak prošlosti. Kao da svakim udisajem prošlost i sadašnjost postaju jedno, budi se sjećanje upisano duboko u moj genetski kod, a koji je splet kombinacija mojih predaka. 

Koliko je ono kako se sada ponašan uvjetovano mojim genetskim nasljeđem? Intonacija govora, geste, grimase, pogled, psihofizičko stanje? 

Jesmo li zbog utjecaja okoline oblikovali svoje ponašanje koje nije nužno blisko s ponašanjem naših predaka, ali svjesnim ulaženjem, imitiranjem i proučavanjem gestikulacija, intonacija i mentaliteta naših predaka budimo li ponovno svjesno genetsko sjećanje upisano duboko u nama?

Lovro Rimac, moje ime. Odrastao sam na Vrhovčaku i najviše mojih prijatelja i kontakata bilo je u Samoboru. Relativno suvremenom Samoboru. Imao sam djetinjstvo provedeno u prirodi. Radimo na vrtu, kopamo, kosimo, igrali smo se u prirodi, u šumi… Doma govorimo kajkavski, poprilično čist kajkavski. 

Ali govor mojih rođaka iz Dubrave Samoborske uvijek mi je bio stran. Naglasci na drugačijim slogovima, intonacije sa posebnim zanaglasnim dužinama, nije mleko nego mliko… 

Kako odrastam shvaćam vrijednost ovakvog govora kojim su govorili neki moji preci, koji je gotovo endemski smješten 

Snimam sestru svoje bake. Ulazim u njene geste, grimase, intonacije, pokušavam ući u njen mentalitet. Otkrivam koliko mi je blizak. Dok razgovara s gemištom ispred sebe sjećam se svoje bake. Osjećam se kao doma, Osjećam se kao ja. 

Uz genetsko nasljeđe preda mnom se bude i sjećanja iz djetinjstva. Izoliranjem elemenata koji su naizgled obični shvaćam njihovu specifičnost, shvaćam koliko su oni izgradili moj unutarnji sadržaj, umjetnički ali i životni. Kak nekome iz grada opisat miris koji sam osjećao ulazeći u sobu, od staje, od tepiha, gemišt se toči. Kad velim hamper točno znam na kaj mislim. Ne na kantu, baš hamper…

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

The post Lovro Rimac: NASLJEĐE appeared first on ČETVERORUKA.

Na stranici odteroradoudaljenosti.org nalazi se svojevrsni opis postupka kazališnog rada Marine Petković Liker koji se kroz umjetnička istraživanja razvijao od 2011. do 2020. godine.

The post Od terora do udaljenosti appeared first on ČETVERORUKA.

Autorski i istraživački tim:

Marina Petković Liker – autorica, redateljica i voditeljica istraživanja
Maja Sviben – dramaturginja
Eva Kraljević – snimateljica
Miro Manojlović – montažer

teaser:

Tema:

Hrvatska je obilježena političkim događanjima, svaki dan sve dublje i dublje. Ne samo da prošlost ne prolazi nego se pretvara u gotovo nepromjenjivu sadašnjost u kojoj živimo i s kojom smo intimno povezani te koja strahotno prijeti da nam oblikuje budućnost. Takvu stvarnost ne oblikuju samo događaji koji su se dogodili, već i intimna mapa svakog pojedinačnog života. Tijekom razaranja ratom i boli nastale time, tijekom procesa uspostavljanja novog života uz propadanje tvornica i ukidanje radnih mjesta, tijekom podržavanja napretka uz odbacivanje ljudi zbog njihovih godina, spola, nacionalnosti ili drugih oblika nepodobnosti – kojima je uglavnom svjedočio najbliži susjed, dojučerašnji prijatelj, takozvani rod… – hrvatsko društvo oblikovalo se u borbi i udaljavanju. Udaljavanju jednih od drugih i udaljavanju samih od sebe. Na određenim mjestima zatvorena su vrata, određenim ljudima ukinut je glas. Oni koji su se izborili/opstali/preživjeli, zatvorili su oči pred onima koji to nisu. Ipak, i ovi drugi su ostali i kao siluete plutaju u prostorima oko njih, oko nas.

Razdijeljenost društva onemogućava da se dogode pozitivne promjene. Ono što nedostaje jest pogledati, prihvatiti, razumjeti, suosjećati, pokušati ispričati priču – ne jednu nego mnoge.

Kroz dokumentiranje osobnih priča o siromaštvu u kojem su se ljudi u Hrvatskoj zatekli, ili do kojeg su se doveli, želimo pogledati dublje u lice i dušu onome što se kao nevidljiva masa, kao sablast, širi među ljudima koji žive u Hrvatskoj te uzrokuje strahove, mržnje, predrasude i udaljavanja.

Razgovori u Dardi: fragmenti, skica:

Ovo umjetničko istraživanje podržala je Zaklada Kultura nova

The post Udaljenosti – fokusiranje appeared first on ČETVERORUKA.

1) Pokušaji 43, 49, izvedeno 05.11.2011., podrum
2) Pokušaji 143, u ožujku 2012, podrum
3) Suigra s paralelnim svjetovima, lipanj 2012., podrum
4) Otvorena proba, 02.02.2013., podrum
5) Izvedbeni trenutak, 18.05.2013., podrum
6) Eksperimentalna izvedba, 02. i 03. 06. 2013. podrum
7) Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji. – na festivalu Sedam dana stvaranja u Pazinu, kolovoz 2013.
8) Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji N., 28.05.2014. na 8th Postgraduate course: Feminisms in a Transnational Perspective – Feminist knowlwdge in action., Dubrovnik, IUC
9) Od terora. Biti. Raslojiti. Pokušaj 128., 30.09.2014.
Organ vida, međunarodni festival fotografije, Lauba
10) Od terora. Zaustavljanje. Razgovaranje. Ispreplitanje.,
28.11.2014. Improspekcije, Teatar &TD
11) Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE., 28. i 29.11.2015. Zagreb, 6. i 13.12.2015. Sisak, 23.04.2016. Zagreb, 24.04.2016. Shoecase HCITI Zagreb, 27.04.2016. Marulićevi dani u Splitu

Fotografirala: Nina Đurđević

U projektu sudjelovali: Ana-Maria Bogdanović, Silvia Marchig, Maja Katić, Zrinka Kušević, Tina Hofman, Anja Đurinović, Urša Raukar, Nina Đurđević, Nika Mišković, Sonja Pregrad, Nives Sertić, Koraljka Begović, Ivana Krizmanić, Lea Kovacs, Dada Horvat, Eva Kraljević, Maja Sviben, Jelena Duić, Gordana Gadžić, Suzana Nikolić, Ivan Dobran, Neven Radaković, Miro Manojlović, Marko Makovičić, Igor Matijašić

The post Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Kazalište empatije. Pokušaji N. appeared first on ČETVERORUKA.