3. i 4. listopada 2025., Akademija dramske umjetnosti

Scena F22 i Leks, Frankopanska 22, Zagreb

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkog života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i poslovnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednica i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: Četveroruka, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

Koprodukcija: Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

P R O G R A M:

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Franskopanska 22, Zagreb

17:30 – okupljanje, registracija

17:45 – uvod

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i Leks, Franskopanska 22, Zagreb

14:00 – okupljanje, registracija

14:15 – uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
• Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
• Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
• Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Zajednički razgovor 

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: Nori

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra I izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala I diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: Oko nedišuće

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 hektara

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

Foto: Nina Đurđević

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Foto: Nina Đurđević

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Foto: Nina Đurđević

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poantirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Foto: Nina Đurđević

Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspjevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

Foto: Nina Đurđević

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S.Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978.) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producent, a u zadnje vrijeme i scenarist dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima kao što su David Hernandez, Sanna Myllylahti, Anja Bornšek, Sonja Pregrad, Charlie Brittan, Matej Kejžar.  Po završetku studija predstvlja svoj završni istraživački rad “Nori” ,pod mentorstvom Petre Hrašćanec, temeljenog na istraživanju spoja suvremene plesne tehnike i forme borilačkih sportova. Uz kolege ulazi u prve kolektivne procese i stvaranje izvedbi “jationonaono” (2023.), “Kič, klanje, radovanje” (2025.), “Big box” (2025.) te iskorištava prilike za sudjelovanje u istraživačkim procesima “Među” pod vodstvom Anne Javoran i Viktorije Bubalo (2024). Također je bila članica programa Podmlatka 2.0.Studija za suvremeni ples 2021. godine. Plesala je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb 2023. godine. Sudjelovala je u međunarodnom projektu Beyond Front@DCL u  Krarowu (Poljska) krajem 2024. godine. Sudjeluje u procesu i stvaranju nove plesne izvedbe koreografkinje Marjane Krajač po nazivom „Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine“ (2025.). Svoje daljnj

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.

IZ MEDIJA:

“Prvi put sudjelujući na konferenciji koja afirmira i aktivno uspostavlja ravnopravnost svih sudionika, ostala sam iznenađena produktivnošću njezina hibridna formata, koji oslobađa nove načine razmjene ideja i kreativnosti.”

Marta Brkljačić, Vijenac 825, 23.listopada 2025.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

The post Bolno mjesto zajednice, 2025. appeared first on ČETVERORUKA.

O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” pisala je Lada Čale Feldman

Lada Čale Feldman

TRAUMA KAZALIŠNOG »APARATA« I RECENTNI ŽENSKI REDATELJSKI POKUŠAJI DA SE NJOME OVLADA

Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 51 No. 1, 2025.

……

“Moj pak treći primjer, premda izveden u kazališnom prostoru, pripada nedramskoj, odnosno post-dramskoj sferi suvremenih izvedbenih hibrida: posrijedi je zapravo tek jedna od opetovanih prigoda dugoročnijeg projekta koji si je Četveroruka stavila u zadatak, da se naime preoblikuju tipovi odnosa između izvođača i recipijenata – nekmoli kritičara i umjetnika – koji karakteriziraju hrvatsku kazališnu kulturu u cijelosti, onkraj, prije i nakon pojedinih izvedbi. Prema članicama grupe, postojeće navade kazališnog i izvankazališnog ophođenja ne omogućuju povoljnu kreativnu klimu, nego nerijetko manifestiraju, a katkad i sami generiraju neželjene simptome šire kulturne traume, koja u svojim različitim pogubnim oblicima – prije svega nedavnome ratu, ali i inim društvenim krizama – često figurira kao tematska osovina predstava ove »umjetničke organizacije«3. Ističući pojmove kao što su »ekologija, organskost, subverzija ekonomizacije, nehijerarhičnost, identitet kao odnos, … uzvraćanje pogleda, su-prisutnost, pozicija drugog, su-odgovornost stvaranja izvedbe gledanjem i izvođenjem, zajedništvo« (Petković Liker i Pregrad 2017: 9), grupa nastoji raditi na izgradnji nove vrste »ljudske ekologije« koja prati okupljanje oko kazališta ili u kazalištu kao javnome mjestu.

Oglašeno kao »izvedbena konferencija«, dakle oblik otvorene komunikacije između tzv. obične publike, kritičara, akademskih stručnjaka i izvođača, Podrhtavanje umjetničke organizacije Četveroruka ustaje, reklo bi se, upravo protiv prije dočaranih Goffmanovih mikro-represivnih oblika socijalno-kazališnog ritualizma, združujući, kao i uvijek, raznolike izvedbene prakse, nastale kao odgovor na mnogostruke fizičke i emocionalne asocijacije naslovne riječi: jednu mini-scenografsku izložbu triju diorama, otvorenu za intervencije (Lea Vidaković, Podrhtavanja), zatim dvije video i zvučne instalacije (Kronologija straha Minje Ristić i Ananas is always ananas but pineapple is English Tine Hofman) te naposljetku jednu kolektivnu Blitz-terapijsku seansu (Glasovi Selme Banich), nakon koje slijedi završna diskusija koja uključuje sve nazočne, pozvane da s autoricama razmijene svoja iskustva, doživljaje i asocijacije vezane uz riječ »podrhtavanje« i događaj u koji su netom bili uvučeni. U svim se, napomenimo, nabrojenim izvedbenim formama jasno razaznaju tradicionalne sfere ženske ranjivosti: u prvoj smo pozvani da samostalno kružimo kroz tri mini-scenografije koje dočaravaju kutove nekom iznenadnom katastrofom načete kuće (prva poharanu vrtnu verandu, druga opustošenu dnevnu sobu, treća blagovaonicu s nakošenim stolom bez noge i jedva načetim ručkom), da bismo uskoro shvatili kako u te scenografije možemo i slobodno intervenirati, podizati razrušene predmete, dopunjati ogoljele zidove, čistiti zakrčene prostore; od dviju video i zvučnih instalacija prva nas napada jezovitim prizorima uskomešanog podvodnog bilja i zlokobnim zaumnim zvucima, a tijekom druge smo suočeni s uvećanim projekcijama dvaju lica, majke i kćeri, dok slušamo 3 Kako je o grupi bilo već govora na Danima Hvarskoga kazališta, premda drugim povodima, o njezinim predstavama s tematikom Domovinskog rata usp. Kačić Rogošić 2022. bolnu kćerinu ispovijest o njihovoj zemljopisnoj i emocionalnoj razdvojenosti, uvjetovanoj ratnim i poslijeratnim prilikama, a zatim i o njihovu kasnijem tegobnom zbližavanju; u četvrtoj je pak prigodi te izvedbe publika zamoljena da se prisjeti nekih vlastitih neuralgičnih stanja te međusobno, rukom na leđima osobe do sebe, podržava dok stoji u krugu i različitim, svojevoljno odabranim vokalizacijama otpušta osjećaje vezane uz gubitak nekog bližnjeg.

Time se dovršava začeta terapijsko-dramaturgijska putanja koja bi se doista najproduktivnije mogla vezati uz ovdje već spomenutu Freudovu studiju S onu stranu načela ugode, u kojoj će se, da podsjetim, međusobno usporediti posve raznorodna traumatska iskustva, od fizičkih i psihičkih trauma vojnika Prvoga svjetskog rata, preko opsesivnog ponavljanja traumatskih situacija raskida s voljenim osobama – ne bi li se, ponavljajući bolne okolnosti, konačno pronašao bolji ishod – do glasovite igre Fort-da, bacanja i vraćanja kalema vezanog za končić u prostor vlastite kolijevke, iza otvora malenog »zastora«, kojom je Freudov unuk pokušavao savladati bol zbog majčinih odlazaka iz svojega vidokruga, a naposljetku i njezinu smrt. Živo se još sjećajući ratne agresije, zagrebačkog potresa 2020., ali i nešto recentnijih klimatskih fenomena kao što je olujno nevrijeme koje je grad pogodilo u ljeto 2023., i publika Podrhtavanja potonula je već na samome početku u svojevoljnu regresiju, u fazu netom spomenute dječje igre, samo ovaj put u kontroliranim uvjetima, baratajući minijaturnim kućanskim rekvizitima koji su se mogli pronaći u malenim papirnatim »škrinjama« tik uz dani kutak kuće i koji su tako publici dali priliku da eventualno pokrpa nered upriličen nepoznatom kataklizmom, kao i da usput uspostavi nepredvidljive alijanse s jednako predanim supatnicima u prevladavanju separacijske traume. Kako naime drukčije tumačiti izričit fokus na majku i kćer u trećoj izvedbi, na njihova slična, ali po dobi tako opet različita lica, koja dominantno ženska publika promatra dok raštrkana sjedi u sredini prostorije, prateći kako se obrisi majke i kćeri sad pojavljuju, sad nestaju, dok glas u offu prepričava bolne okolnosti njihova udaljavanja i ponovnog zbližavanja? Naposljetku, kako rekosmo, u četvrtoj će izvedbi i opet biti fokus na gubitku, i to gubitku uzrokovanom smrću, premda bar donekle zaliječenom stupanjem u lanac kolektivnog tijela, u gledateljski krug u kojemu su dionici pozvani da na samovoljno odabrani način prizovu vlastite mrtve ili nepovratno udaljene bliske osobe, iskale sve svoje tjeskobe kricima, pjevom ili uzdasima, i na tren odustanu, u mjeri u kojoj je dakako svatko za to spreman, od vlastite jedinstvenosti, stapajući svoj glas s glasovima ostalih sudionika.”

Više o IZVEDBENOJ KONFERENCIJI Podrhtavanje možete pronaći na ovom linku

The post O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” appeared first on ČETVERORUKA.

Izvedbena konferencija  BOLNO MJESTO ZAJEDNICE

3. i 4. listopada 2025. na Akademiji dramske umjetnosti

Izvedbena konferencija Četveroruke već deset godina stvara prostor susreta umjetnika_ica, teoretičara_rki i publike – prostor razmjene iskustava, otvaranja novih pitanja i zajedničkog promišljanja o suvremenim društvenim i umjetničkim temama.

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkih života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i profesionalnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednice i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

Prijave za sudjelovanje: e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Rok za prijavu: 1.10.2025.

Broj sudionika/ca: 40

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

PROGRAM 10. IZVEDBENE KONFERENCIJE

Bolno mjesto zajednice, 3. – 4. listopada 2025.
Akademija dramske umjetnosti, Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

Ove godine konferenciju otvaraju izvedbeni odgovori studenata i studentica ADU – Jane Božić, Lee Filipčić, Laure Vojnović i Isabele Eve Ljubičić, uz sudjelovanje Antuna Antolovića. Njihovi radovi, nastali iz osobnih procesa i različitih okolnosti, kolažiraju se u zajednički izvedbeni čin u kojem se intimni registri – plesni, glasovni, tjelesni i poetski – pretaču u kolektivno iskustvo.

Drugog dana konferencija okuplja pozvana umjetnička i teorijska izlaganja.

• • Gabrijela Puljić kroz izvedbeno predavanje Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu propituje ulogu publike kada se suočava s tuđom traumom i neizrecivim.
  • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff u Kompozicijama toka: prepoznavanjima stvaraju participativni prostor identifikacije i empatije, kao potencijalne metode „liječenja“ bolnih mjesta.
  • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski izvode proces nastajanja filma Nasljedstvo – transgeneracijski slučaj jedne obitelji, pozivajući publiku da aktivno sudjeluje u otkrivanju i transformiranju obiteljskih i generacijskih rana.
  • Goran Božičević u izlaganju Zajednica bolnih mjesta – mirovni pogled na temu nudi iskustva iz mirovnog rada u podijeljenim zajednicama, otvarajući pitanje gdje i kako bolna mjesta postaju izvori snage, smisla i promjene.

Kroz dva dana, publika nije samo promatrač nego su-dionik procesa: od fragmenata studentskih istraživanja do participativnih instalacija, od performativnih predavanja do dijaloga s mirovnim praksama. Konferencija kulminira razgovorima svih sudionika_ica u kojima se prelamaju izvedbeni, teorijski i osobni odgovori – mjesto gdje bolno postaje vidljivo, podijeljeno i možda zajednički transformirano.

V I Š E   O   T E M I :

Na tragu htijenja da svojim angažmanom omogući tvorbu novih kreativno-recepcijskih savezništava, ali i slijedom svojedobnih interesa za procedure prorade osobnih i kolektivnih traumi, štoviše, zatečena pred njihovim opetovanim probojima, Četveroruka poziva na izvedbenu konferenciju koja će se ticati naslućenih ali nikad sasvim dorečenih individualnih i socijalnih neuralgija vezanih uz ideale, obećanja i življenja zajedništva i zajednice, bilo da ti pojmovi u nama bude obiteljske, bračne, prijateljske, poslovne, umjetničke, nacionalne ili političke okvire i asocijacije. 

Što kada se zajednice formiraju pod prividom spontanosti, a zapravo u nekoj vrsti prisile na (povijesno) ponavljanje, u znanim procesima grupiranja „istomišljenika“ i „istopripadnika“, a zatim i nametnutom „prestrojavanju“ neodlučnih, ali i detekciji i diskvalifikaciji „otpadnika“? U kojemu je sve smislu bolno mjesto prikrivena, zataškana ili zatajena osovina oko koje se zajednice konstituiraju? Koji sve modusi pogoduju da se zajednica uspješno ili neuspješno nosi s tom svojom nepriznatom okosnicom? U kakvome su ovisništvu bolna mjesta različitih zajedništava, što kada se međusobno pothranjuju ili poništavaju? Jesu li raznovrsni oblici izvedbe – sa svojom navodnom moći da izazivaju stanja zajedničkog ushićenja koje je Victor Turner nazivao „communitas“, ali i sa svojim trajnim diverzantskim ambicijama da dijalogiziraju s misaonim reformulacijama i dekonstrukcijama pojma zajednice (Agamben, Nancy) – kadri dotaknuti, probuditi, otkriti, opisati, identificirati (ako već ne i zaliječiti) bolno mjesto zajednice?

P R O G R A M:

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Frankopanska 22, Zagreb

17:30 – Okupljanje, registracija

17:45 – Uvod

18:00 – Izvedbeni odgovori studenata ADU

• • • • Jana Božić: NORI
      • Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA
      • Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA
      • Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

14:00 – Okupljanje, registracija

14:15 – Uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• • • Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
    • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
    • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
    • Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************************************************************************************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************************************************************************************

O   R A D O V I M A :

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: NORI

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra i izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala i diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poentirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspijevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ  rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S. Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producentica, a u zadnje vrijeme i scenaristica dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima. Po završetku studija predsatvlja svoj završni istraživački rad “Nori”, pod mentorstvom Petre Hrašćanec.

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.

The post POZIV na 10. Izvedbenu konferenciju BOLNO MJESTO ZAJEDNICE appeared first on ČETVERORUKA.

28.9.2024., Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5

Programski i organizacijski odbor konferencije: selma banich, Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Marina Petković Liker

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike/ce, kritičare/ke i teoretičare/ke s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 9. Izvedbenoj konferenciji na različite smo se izvedbene i predavačke načine pozabavili fenomenom egzistencijalnih, profesionalnih, emocionalnih, političkih, identitetskih i inih zaokreta koji nastupaju u trenucima kada se postojeća zaliha iskustava, doživljaja, znanja, orijentacija i planova čini zasićenom ili iscrpljenom, kada imamo dojam da se horizonti sužavaju, umjesto da se šire, kada je potrebno zaokrenuti u nekom drugom pravcu, pa stoga možda pritom i žrtvovati štošta što nas je dotad definiralo, nanovo izumiti svoju poziciju, svoje fizičke i mentalne mape kretanja i svoje mreže podrške. Izvedbe koje su zaokrete tematizirale tiču se upravo te ambivalencije dobitka/gubitka, afekcije drugih oko nas, naše volje – ili nužde – da prema sebi, ali i svojoj bližoj i daljoj socijalnoj okolini svejedno budemo „okrutni“, itsl. Nužda da se “zaokrene”, naime, nikada nije samo osobne naravi: uvijek je ujedno i simptom neke sistemske nelagode, pa utoliko zaziva preobrazbu širega kazališnog, socijalnog, institucijskog, pedagoškog a onda i mikro- ili makro-političkog konteksta i njegove “klime”.

Konferencija se odvijala u uobičajenom dvostrukom formatu: u prvome dijelu susreta sudionici su kroz četiri izvedbena odgovora uronili u temu zaokreta. Inspirirano time, u drugom dijelu se odvijala komunikacija među svim sudionicima,  na organizirani način, u formatu vođene, neprisilne razmjene i uzvratnih intervencija svih sudionika/ca.

Četiri izvedbena odgovora izložili/e su: Karla Crnčević, Kristina Gavran, Irma Omerzo i Jan Samek.

PROGRAM

14 h okupljanje, uvod, početak

14:20 Izvedbena izlaganja

• Kristina Gavran: Otpuštam stvari i odlazim
• Jan Samek: Isprobavanje rada
• Karla Crnčević: Divlje cvijeće
• Irma Omerzo: Reducirana redukcija

oko 16 h razgovor

oko 18 h završetak

ZAOKRETI

“Čini mi se da je za bavljenje umjetnošću uvijek potrebna neka vrsta zaokreta, a pogotovo unutar lokalnog produkcijskog konteksta. Zaokret je za mene način nužne prilagodbe, izbjegavanja neprihvatljivih kompromisa te izazov da i dalje radim to što volim. Ovisno o količini stupnjeva zaokretanja, zaokret biva više ili manje neugodan, više ili manje neizvjestan. Nije mi fora, ali drugačije ne mogu.” Irma Omerzo

“Okretanje oko svoje osi u nadi za novom perspektivom.”  Karla Crnčević

“Osim kao umjetnički postupak, zaokrete je važno primjenjivati unutar procesa rada.
Posebno kada taj proces nose studenti. Važno je da zaokrećemo već uspostavljene uloge, hijerarhije iprincipe rada jer jedino tako učimo. Ono što zaokret otvara jest prostor rizika, a izlaganjem vlastitog rada riziku sve je veća šansa za otkrivanjem nekog novog alata, saznanja ili dokidanja nametnutih politika rada.” Jan Samek

“Zagledala sam se u riječ zaokret i vidjela dvije strane: za-okret, ali i zao-kret. Upisana je lakoća pokreta, okretanje oko sebe, ali ima tu i nešto zlokobno, nešto što nas tjera iz zone sigurnosti i nanosi nam neugodu. Zaokreti mogu biti bolni ili laki, izabrani ili nametnuti. Trebamo li im se prepustiti pa nek nas rijeka nosi ili plivati svom snagom?” Kristina Gavran

Fotografirala: Nina Đurđević

IZVEDBENI ODGOVORI

KRISTINA GAVRAN: Otpuštam stvari i odlazim

Moja je biografija đumbus. Volim tu riječ đumbus, tako je moja baka opisivala nered u dječjoj sobi. “Opet si napravila đumbus”, rekla bi ona. Moja biografija, curriculum vitae, privatni život; sve je to puno zaokreta, novih početaka, odustajanja, brzih odluka, propadanja, stvaranja. Kao da mi sve brzo dosadi ili me život iznenadi, a ja objeručke prihvatim, žongliram, trčim malo u jednom smjeru, malo u drugom, malo se izležavam ispražnjena od ideja. Tako se udam u Indiju, preselim u Englesku, ostavim kazalište, pišem prozu, iskusim tri kućna poroda, doktoriram i okačim na sebe titulu dr, pa onda ništa posebno s njom ne napravim, zujim od projekta do projekta, biram kuću koju ćemo evo uskoro kupiti, proučavam kredite, idem na školske sastanke, stvaram ovaj put audio-
Foto: Kristina Gavran

immersive projekte, pa onda odlučim sve ostaviti, prodati i podijeliti stvari i krenuti u avanturu oko svijeta uz filozofiju worldschoolinga. Nije lako riješiti se stvari nakupljenih u jednoj fazi života; crvena IKEA sofa koja nas je pratila kroz pet podstanarskih stanova, knjige, odjeća, dječje igračke, jastuci, madraci i nakit. Oslobođeni svega, krećemo prema istoku, polako, pa još polakše, od Grčke pa sve do Japana. Dok putujem, ništa ne pišem, ne dijelim na social media, ne vodim dnevnik niti skupljam bilješke za novu knjigu. Trebalo bi nekako “unovčiti” taj zaokret, imati od njega neke koristi, postati influencer ili ozbiljan pisac s avanturom u nogama. U petak slijećem u Zagreb nakon 15 mjeseci putovanja, u subotu predstavljam svoj zaokret na konferenciji Četveroruke. Nemam odgovore, samo pitanja.

Fotografirala: Nina Đurđević

JAN SAMEK: Isprobavanje rada

Kroz izlaganje nastojimo, iz studentske perspektive, predstaviti zaokrete koje smo koristili u procesu i pojasniti kako je do njih došlo – kako zaokret može biti snažna i slojevita reakcija na zbilju i što se događa s radom jednom kada se zaokrenemo? Koje sve nametnute politike rada zaokret briše i kako izgledaju prostori koje otvara?
Sam izvedbeni odgovor zaključit ćemo ulazom u tijela koja su nastala primjenom zaokreta.

Fotografirala: Nina Đurđević

KARLA CRNČEVIĆ: Divlje cvijeće

Kratki eksperimentalni film Divlje cvijeće nastao je 2022. iz potrebe za novim pogledom na stari materijal, novim pogledom na materijal koji dugo nije viđen,
za ponovnim promišljanjem što vidimo i kako, kad gledamo prvi put, kad gledamo kroz leću kamere i čega se sjećamo da smo vidjeli.
Za Zaokrete – iz pokreta kamere koji se od uništene kuće okreće prema ružičastom cvijeću naglas izgovaram sve zaokrete koji su se posljednjih mjeseci dogodili
u mom gledanju: arhiva, rupa u arhivima, rupa u narativima, iskrivljenih sjećanja, solidarnosti, otpora zaboravu i novih slika koje svakodnevno naviru.

Fotografirala: Nina Đurđević

IRMA OMERZO: Reducirana redukcija

Polazeći od pitanja kada znamo da nam je nečega previše i kako znamo koliko nečega nam je dovoljno, “Redukcija” razlaže različite, često kontradiktorne, aspekte života u 21. stoljeću – od imperativa potrošnje do nužnosti brige za okoliš, od zahtjeva za discipliniranjem tijela do perspektiva tjelesne meditacije. Na taj način različiti slojevi i implikacije smanjivanja, dokidanja, smirivanja, minimiziranja, sužavanja i stišavanja grade tekstualni i plesni vokabular ove predstave. Odabirući intimni, osobni prostor publike kao svoj prostor izvođenja, predstava samu sebe namjerno prostorno smanjuje, omogućujući tako publici puno neposredniji doživljaj plesa. “Redukcija” je duet koji se izvodi u privatnom prostoru publike koja tako može “naručiti” izvedbu predstave na svoju kućnu adresu, u svoj stan ili kuću. Na ovaj se način neke od tema predstave – značaj osobnog prostora, odnos javnog djelovanja i intimnog prostora, smisao kolektivnog djelovanja – zrcale i u načinu njezine izvedbe. Publika tako, pozivajući predstavu u svoj privatni prostor, omogućava jedinstvenost svake izvedbe te, otvarajući

Neke dijelove predstave ne mogu prezentirati na ovoj konferenciji, pa radim zaokret ispitujući što će se desiti ako materijale iz predstave uz nekoliko uputa ponudim publici i tako joj prebacim povjerenje ili odgovornost izvedbe.

Fotografirala: Nina Đurđević

IZLAGAČI/CE

Karla Crnčević magistrirala je dramaturgiju na ADU u Zagrebu i filmsku arhivistiku na studiju Elias Querejeta u San Sebastianu. Dugi niz godina radi kao filmska i kulturna radnica u različitim uvjetima proizvodnje.  Video radove izlagala je u galerijskim prostorima u domaćem i međunarodnom kontekstu. Povremeno surađuje s portalima Kulturpunkt, Bilten i Slobodni Filozofski.
Članica je Centra za dramsku umjetnost te jedna je od osnivačica i organizatorica Unseen festivala (www.unseencavtat.com) koji se bavi prikazivačkim i kulturnim politikama, te revitalizacijom kino prostora. Njezin prvi kratkometražni film Divlje cvijeće prikazan je na više od pedeset međunarodnih festivala (FidMarseille, Zinebi, Dokufest…), te nagrađen na nekoliko njih. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film Zemlja za nas nedavno je završen u produkciji Zagreb filma i premijerno prikazan na Subversive film festivalu u Zagrebu, trenutno je u distribuciji.
Zanima je memorija kao prostor spekulacije i njezin odnos s pokretnom slikom.

Kristina Gavran diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Neki njoj bitni radovi: drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i “Plačko”, drame za odrasle „Spremni“ i „Pepper and Honey“, audio-pripovjedački projekt „BOSA“, knjige Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu, Gitara od palisandra i Između, istraživački projekt“Birth Stories”.
Kristina živi u Hrvatskoj, Engleskoj i Indiji. Razlog zbog kojeg je pozvana na konferenciju “Zaokreti” jest taj da je 2023 prodala i poklonila sve materijalne stvari koje su se nakupile tijekom deset godina života u Engleskoj, pa s mužem i troje djece krenula na put oko svijeta. Nakon više od godinu dana, Kristina završava puni krug putovanja dolaskom u Hrvatsku. “Zaokrete” doživljava kao priliku refleksije na sve što je to putovanje otvorilo – pitanja, snove, mogućnosti, brige, planove.

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i instruktorica metode Feldenkrais. Plesno obrazovanje i dugogodišnju plesačku karijeru stječe u Francuskoj. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, «Meni ti to nije baš…», Euro vizija, Kratki program br.1, Foto-plession, Treći kratki program – Trisolistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, Opna, Spektakl, Nevidljivi (ples), Redukcija te plesnih filmova: Meteo, Plesati sa…, Sivo, Trisolistice, U našem gradu, Zašto volim ples?. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, akcije, programaciju plesnih
filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima, performerima, kazališnim i filmskim redateljima.
Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Od osnivanja Studija suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu redovito drži nastavu Koreografije, Feldenkrais metode, Plesa i filma te Izvedbenih radionica i projekata.

Jan Samek je student prijediplomskog studija Dramaturgije. U protekle dvije godine realizirao je nekoliko autorskih i suautorskih projekata u polju izvedbenih umjetnosti:
Nova cura, režija i tekst: Jan Samek, Teatar Tirena
jationonaonomivioni, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek, F22
jationonaonomivioni 2.0, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek,
LiberSpace
One Flesh, režija i koreografija: Mateo Babić i Jurica Nikolić, dramaturgija i tekst: Jan Samek
Redni broj: 41, režija, koreografija, dramaturgija: Nina Jugo i Jan Samek
Nori, koreografija: Jana Božić, dramaturgija: Jan Samek
Voda vodi, koreografija: Mateo Babić, dramaturgija i asistent koreografije: Jan Samek
U radu najveći fokus stavljam na proces i načine rada, istražujem ih s ciljem stvaranja jasnijih principa uključivog i ne-hijerarhijskog rada.

Realizacija Izvedbene konferencije omogućena je uz podršku Gradskkog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

The post Zaokreti, 2024 appeared first on ČETVERORUKA.

9. Izvedbena konferencija – ZAOKRETI

28.9.2024., Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5

Od 14 do 18h (možda i malo duže, bez oštrih rezova)

Prijave: e-mailom na cetveroruka@gmail.com
Broj sudionika/ca: 40

Programski i organizacijski odbor konferencije: selma banich, Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Marina Petković Liker

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike/ce, kritičare/ke i teoretičare/ke s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 9. Izvedbenoj konferenciji ćemo se na različite izvedbene i predavačke načine pozabaviti fenomenom egzistencijalnih, profesionalnih, emocionalnih, političkih, identitetskih i inih zaokreta koji nastupaju u trenucima kada se postojeća zaliha iskustava, doživljaja, znanja, orijentacija i planova čini zasićenom ili iscrpljenom, kada imamo dojam da se horizonti sužavaju, umjesto da se šire, kada je potrebno zaokrenuti u nekom drugom pravcu, pa stoga možda pritom i žrtvovati štošta što nas je dotad definiralo, nanovo izumiti svoju poziciju, svoje fizičke i mentalne mape kretanja i svoje mreže podrške. Izvedbe koje zaokrete tematiziraju tiču se upravo te ambivalencije dobitka/gubitka, afekcije drugih oko nas, naše volje – ili nužde – da prema sebi, ali i svojoj bližoj i daljoj socijalnoj okolini svejedno budemo „okrutni“, itsl. Nužda da se “zaokrene”, naime, nikada nije samo osobne naravi: uvijek je ujedno i simptom neke sistemske nelagode, pa utoliko zaziva preobrazbu širega kazališnog, socijalnog, institucijskog, pedagoškog a onda i mikro- ili makro-političkog konteksta i njegove “klime”.

Konferencija će se odvijati u uobičajenom dvostrukom formatu: u prvome dijelu susreta sudionici će kroz četiri izvedbena odgovora uroniti u temu zaokreta. Inspirirano time, u drugom dijelu će se odvijati komunikacija među svim sudionicima, ali na organizirani način, u formatu vođene, neprisilne razmjene i, zašto ne, uzvratnih intervencija svih sudionika/ca.

Četiri izvedbena odgovora izložit će: Karla Crnčević, Kristina Gavran, Irma Omerzo i Jan Samek.

Pozivamo vas da nam se pridružite i svojim zaokretom ili nezaokretom sudjelujete na 9. Izvedbenoj konferenciji.

Prijavu pošaljite e-mailom na cetveroruka@gmail.com, najkasnije do 26.9.

Program

14 h okupljanje, uvod, početak

14:20 Izvedbena izlaganja

Kristina Gavran: Otpuštam stvari i odlazim

Jan Samek: Isprobavanje rada

Karla Crnčević: Divlje cvijeće

Irma Omerzo: Reducirana redukcija

oko 16 h razgovor

oko 18 h završetak

ZAOKRETI

“Čini mi se da je za bavljenje umjetnošću uvijek potrebna neka vrsta zaokreta, a pogotovo unutar lokalnog produkcijskog konteksta. Zaokret je za mene način nužne prilagodbe, izbjegavanja neprihvatljivih kompromisa te izazov da i dalje radim to što volim. Ovisno o količini stupnjeva zaokretanja, zaokret biva više ili manje neugodan, više ili manje neizvjestan. Nije mi fora, ali drugačije ne mogu.” 

Irma Omerzo

“Okretanje oko svoje osi u nadi za novom perspektivom.” 

Karla Crnčević

“Osim kao umjetnički postupak, zaokrete je važno primjenjivati unutar procesa rada. 

Posebno kada taj proces nose studenti. Važno je da zaokrećemo već uspostavljene uloge, hijerarhije iprincipe rada jer jedino tako učimo. Ono što zaokret otvara jest prostor rizika, a izlaganjem vlastitog rada riziku sve je veća šansa za otkrivanjem nekog novog alata, saznanja ili dokidanja nametnutih politika rada.”

Jan Samek

“Zagledala sam se u riječ zaokret i vidjela dvije strane: za-okret, ali i zao-kret. Upisana je lakoća pokreta, okretanje oko sebe, ali ima tu i nešto zlokobno, nešto što nas tjera iz zone sigurnosti i nanosi nam neugodu. Zaokreti mogu biti bolni ili laki, izabrani ili nametnuti. Trebamo li im se prepustiti pa nek nas rijeka nosi ili plivati svom snagom?”

Kristina Gavran

O IZVEDBENIM ODGOVORIMA

KRISTINA GAVRAN: Otpuštam stvari i odlazim

Moja je biografija đumbus. Volim tu riječ đumbus, tako je moja baka opisivala nered u dječjoj sobi. “Opet si napravila đumbus”, rekla bi ona. Moja biografija, curriculum vitae, privatni život; sve je to puno zaokreta, novih početaka, odustajanja, brzih odluka, propadanja, stvaranja. Kao da mi sve brzo dosadi ili me život iznenadi, a ja objeručke prihvatim, žongliram, trčim malo u jednom smjeru, malo u drugom, malo se izležavam ispražnjena od ideja. Tako se udam u Indiju, preselim u Englesku, ostavim kazalište, pišem prozu, iskusim tri kućna poroda, doktoriram i okačim na sebe titulu dr, pa onda ništa posebno s njom ne napravim, zujim od projekta do projekta, biram kuću koju ćemo evo uskoro kupiti, proučavam kredite, idem na školske sastanke, stvaram ovaj put audio- immersive projekte, pa onda odlučim sve ostaviti, prodati i podijeliti stvari i krenuti u avanturu oko svijeta uz filozofiju worldschoolinga. Nije lako riješiti se stvari nakupljenih u jednoj fazi života; crvena IKEA sofa koja nas je pratila kroz pet podstanarskih stanova, knjige, odjeća, dječje igračke, jastuci, madraci i nakit. Oslobođeni svega, krećemo prema istoku, polako, pa još polakše, od Grčke pa sve do Japana. Dok putujem, ništa ne pišem, ne dijelim na social media, ne vodim dnevnik niti skupljam bilješke za novu knjigu. Trebalo bi nekako “unovčiti” taj zaokret, imati od njega neke koristi, postati influencer ili ozbiljan pisac s avanturom u nogama. U petak slijećem u Zagreb nakon 15 mjeseci putovanja, u subotu predstavljam svoj zaokret na konferenciji Četveroruke. Nemam odgovore, samo pitanja.

JAN SAMEK: Isprobavanje rada 

Kroz izlaganje nastojimo, iz studentske perspektive, predstaviti zaokrete koje smo koristili u procesu i pojasniti kako je do njih došlo – kako zaokret može biti snažna i slojevita reakcija na zbilju i što se događa s radom jednom kada se zaokrenemo? Koje sve nametnute politike rada zaokret briše i kako izgledaju prostori koje otvara? 
Sam izvedbeni odgovor zaključit ćemo ulazom u tijela koja su nastala primjenom zaokreta.

KARLA CRNČEVIĆ: Divlje cvijeće

Kratki eksperimentalni film Divlje cvijeće nastao je 2022. iz potrebe za novim pogledom na stari materijal, novim pogledom na materijal koji dugo nije viđen, za ponovnim promišljanjem što vidimo i kako, kad gledamo prvi put, kad gledamo kroz leću kamere i čega se sjećamo da smo vidjeli.
Za Zaokrete – iz pokreta kamere koji se od uništene kuće okreće prema ružičastom cvijeću naglas izgovaram sve zaokrete koji su se posljednjih mjeseci dogodili u mom gledanju: arhiva, rupa u arhivima, rupa u narativima, iskrivljenih sjećanja, solidarnosti, otpora zaboravu i novih slika koje svakodnevno naviru. 

IRMA OMERZO: Reducirana redukcija

Polazeći od pitanja kada znamo da nam je nečega previše i kako znamo koliko nečega nam je dovoljno, “Redukcija” razlaže različite, često kontradiktorne, aspekte života u 21. stoljeću – od imperativa potrošnje do nužnosti brige za okoliš, od zahtjeva za discipliniranjem tijela do perspektiva tjelesne meditacije. Na taj način različiti slojevi i implikacije smanjivanja, dokidanja, smirivanja, minimiziranja, sužavanja i stišavanja grade tekstualni i plesni vokabular ove predstave. Odabirući intimni, osobni prostor publike kao svoj prostor izvođenja, predstava samu sebe namjerno prostorno smanjuje, omogućujući tako publici puno neposredniji doživljaj plesa. “Redukcija” je duet koji se izvodi u privatnom prostoru publike koja tako može “naručiti” izvedbu predstave na svoju kućnu adresu, u svoj stan ili kuću. Na ovaj se način neke od tema predstave – značaj osobnog prostora, odnos javnog djelovanja i intimnog prostora, smisao kolektivnog djelovanja – zrcale i u načinu njezine izvedbe. Publika tako, pozivajući predstavu u svoj privatni prostor, omogućava jedinstvenost svake izvedbe te, otvarajući svoj intimni prostor za izvedbu predstave, “Redukciji” dodaje novi sloj značenja na temu zajedništva. 
Neke dijelove predstave ne mogu prezentirati na ovoj konferenciji, pa radim zaokret ispitujući što će se desiti ako materijale iz predstave uz nekoliko uputa ponudim publici i tako joj prebacim povjerenje ili odgovornost izvedbe.

O IZLAGAČIMA 

Karla Crnčević magistrirala je dramaturgiju na ADU u Zagrebu i filmsku arhivistiku na studiju Elias Querejeta u San Sebastianu. Dugi niz godina radi kao filmska i kulturna radnica u različitim uvjetima proizvodnje.  Video radove izlagala je u galerijskim prostorima u domaćem i međunarodnom kontekstu. Povremeno surađuje s portalima Kulturpunkt, Bilten i Slobodni Filozofski.
Članica je Centra za dramsku umjetnost te jedna je od osnivačica i organizatorica Unseen festivala (www.unseencavtat.com) koji se bavi prikazivačkim i kulturnim politikama, te revitalizacijom kino prostora. Njezin prvi kratkometražni film Divlje cvijeće prikazan je na više od pedeset međunarodnih festivala (FidMarseille, Zinebi, Dokufest…), te nagrađen na nekoliko njih. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film Zemlja za nas nedavno je završen u produkciji Zagreb filma i premijerno prikazan na Subversive film festivalu u Zagrebu, trenutno je u distribuciji.
Zanima je memorija kao prostor spekulacije i njezin odnos s pokretnom slikom.

Kristina Gavran diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Neki njoj bitni radovi: drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i “Plačko”, drame za odrasle „Spremni“ i „Pepper and Honey“, audio-pripovjedački projekt „BOSA“, knjige Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu, Gitara od palisandra i Između, istraživački projekt“Birth Stories”. 
Kristina živi u Hrvatskoj, Engleskoj i Indiji. Razlog zbog kojeg je pozvana na konferenciju “Zaokreti” jest taj da je 2023 prodala i poklonila sve materijalne stvari koje su se nakupile tijekom deset godina života u Engleskoj, pa s mužem i troje djece krenula na put oko svijeta. Nakon više od godinu dana, Kristina završava puni krug putovanja dolaskom u Hrvatsku. “Zaokrete” doživljava kao priliku refleksije na sve što je to putovanje otvorilo – pitanja, snove, mogućnosti, brige, planove.

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i instruktorica metode Feldenkrais. Plesno obrazovanje i dugogodišnju plesačku karijeru stječe u Francuskoj. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, «Meni ti to nije baš…», Euro vizija, Kratki program br.1, Foto-plession, Treći kratki program – Trisolistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, Opna, Spektakl, Nevidljivi (ples), Redukcija te plesnih filmova: Meteo, Plesati sa…, Sivo, Trisolistice, U našem gradu, Zašto volim ples?. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, akcije, programaciju plesnih filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima, performerima, kazališnim i filmskim redateljima.
Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Od osnivanja Studija suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu redovito drži nastavu Koreografije, Feldenkrais metode, Plesa i filma te Izvedbenih radionica i projekata.

Jan Samek je student prijediplomskog studija Dramaturgije. U protekle dvije godine realizirao je nekoliko autorskih i suautorskih projekata u polju izvedbenih umjetnosti:
Nova cura, režija i tekst: Jan Samek, Teatar Tirena 
jationonaonomivioni, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek, F2
jationonaonomivioni 2.0, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek,
LiberSpace
One Flesh, režija i koreografija: Mateo Babić i Jurica Nikolić, dramaturgija i tekst: Jan Samek
Redni broj: 41, režija, koreografija, dramaturgija: Nina Jugo i Jan Samek
Nori, koreografija: Jana Božić, dramaturgija: Jan Samek
Voda vodi, koreografija: Mateo Babić, dramaturgija i asistent koreografije: Jan Samek
U radu najveći fokus stavljam na proces i načine rada, istražujem ih s ciljem stvaranja jasnijih principa uključivog i ne-hijerarhijskog rada.

The post Poziv na 9. Izvedbenu konferenciju – ZAOKRETI appeared first on ČETVERORUKA.

14. 1. 2024., od 17 do 22 h u ZeKaeM-u

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike, kritičare i teoretičare s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 8. Izvedbenoj konferenciji, četiri istaknute umjetnice slike i zvuka sastaju se u prostorima Zagrebačkoga kazališta mladih, smještaju svoje radove u kontekst podrhtavanja i uspostavljaju razgovor između njih. Konferencija se pretvara u ambijentalnu instalaciju zrcaljenja i odjeka četiriju vizija i glasova, koja nadahnjuje aktivno sudjelovanje publike, ujedno suosjećajno i kritičko.

U neprestanu preispitivanju, autorefleksivnom titranju i mutaciji, gdje čvrste definicije ustupaju mjesto opisu i nadovezivanju, izvedbena je konferencija sama po sebi realizirana metafora podrhtavanja. Tu mnogoznačnu temu promišljamo i kao srž susreta umjetničkog djela i njegova recipijenta. Od umjetnosti tražimo da nas u izravnu kontaktu dirne i uzdrma, da poljulja što se uljuljkalo i nastavi treperiti u nama – da plodno poremeti sliku na ekranu svijeta.

PROGRAM:

17:00 početak, uvod

17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi

kratka stanka

19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika

Konferencija se događala u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je bila vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…

U završnom dijelu svi sudionici konferencije uključili su se u razgovor.

Svaka Izvedbena konferencija ima temu na koju izvedena izlaganja daju svoj kreativni odgovor.

Tema 8. Izvedbene konferencije je PODRHTAVANJE

O TEMI:

Od pandemije preko lokalnih potresa, svjetskih sukoba koji mijenjaju paradigme ratne agresije do ekološke krize i masovnih pokreta stanovništva na interkontinentalnoj razini, ljuljanje tla pod nogama nameće se kao moćan pojam i u doslovnom i u prenesenom značenju. Spontano ga povezujemo s osjećajem duševne i društvene nelagode: svjesni smo neizvjesnosti i koja traje, straha i gubitka, egzistencijalne tjeskobe, povišene razine podražljivosti, stresa i ugroze mentalnog zdravlja.

Mjere socijalnog distanciranja i izolacije, primjerice, stvorile su duboke seizmičke procijepe između pojedinaca. Gubitak tjelesnog dodira, ljudske povezanosti i zajedničkih aktivnosti izaziva čežnju za društvenom interakcijom, prisnošću i kohezijom. Na razini pojedinca i društva danas s jedne strane objeručke prihvaćamo “povratak na staro” i zaborav koji on implicira, dok s druge u nama titra opravdana strepnja od moguće reprize krize: ne gubimo nemir.

O RADOVIMA:

LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja 

Podrhtavanje predstavlja prijašnji videorad HOME u prilagođenom i donekle modificiranom obliku. Riječ je o šetnji kamere kroz minijaturni prostor doma, koja će biti projicirana na nov način, prilagođavajući se mjestu projekcije: backstage teatra blago će iščašiti i fragmentirati sliku videorada. Istodobno će na pozornici biti predstavljeno nekoliko minijaturnih diorama prostora koje su također dio rada HOME, ali su u kontekstu ove izvedbene konferencije prilagođene temi podrhtavanja i suptilnih vibracija koje se događaju unutar doma. Iluzija filmskog prostora i iluzija sigurnosti doma dolaze u pitanje kad se izlože vanjskim utjecajima i silama, poput političkih, vremenskih, tektonskih i drugih pomicanja i promjena. Fragilnost minijatura u takvim stanjima reflektira doslovnu fragilnost većih, ustaljenih struktura, koje smatramo “sigurnim” utočištem.

MANJA RISTIĆ: Kronologija straha

Kronologija straha je ambijentalna audiovizualna instalacija koja se bavi nostalgijom ustrajavanja u anksioznim prostorima reduciranih ljudskih prava, stigme i diskriminacije, kao i društvene klaustrofobije amplificirane pandemijom i njezinim moralnim sunovratima. Rad se oslanja na zvučni palimpsest različitih realnosti; imaginarij satkan od zvukova koji su nastali prije, za vrijeme i nakon katastrofe. Ispituje osjećaje straha i nemoći kroz prizmu prepuštanja i preispitivanja – što smo imali, što nam je nasilno oduzeto, što smo zauvijek izgubili, u čemu je vrijednost onoga što smo dobili preživljavanjem agresivne životne promjene. Bilo da se radi o potresu, pandemiji, razvodu, bolesti, gubitku člana obitelji ili prijatelja. Nasuprot apstraktnom zvučnom toku, rad u svoje “tijelo sjećanja” upisuje video izveden od fotografija podvodnog bioma, flore i faune zelenog pojasa nekadašnje željezne zavjese, kao alegorije duboke prirode koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski “gutajući” samu sebe zarad konačnog iscjeljenja. U prošlosti ozloglašena nepropusna granica okovana minskim poljima, bodljikavim ogradama i odredima smrti koji pucaju na sve što se miče, danas je zaštićena zelena zona. Na žalost, “nestajanje” ove granice tek je iluzija, jer ona se samo pomaknula, lijevo, desno ili u drugu sferu nekropolitika i društvene manipulacije, poput nepodnošljivog postkolonijalnog zadaha koji slobodu novog vijeka drži na distanci. 

TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English

Ananas is Always Ananas but Pineapple in English propituje kompleksnosti slušanja i suživota, fokusirajući se na odgoj i skrb te iznenadne i dubinske promjene. Rad gledatelju nudi ulogu sudionika-slušatelja te otvara intiman prostor u kojem sudionik nalazi sebi prikladno mjesto i stanje za iskustvo. Rad kombinira video i audio tehnike u rasplitanju narativa – priča je dijelom provocirana i inspirirana pandemijom, potresom i skrbi za starije, no oslanja se na potpunu fantaziju i zaigranost.

SELMA BANICH: Glasovi / Voices

Glasovi / Voices istražuju glas kao medij i resurs te tijelo kao repozitorij naših individualnih i kolektivnih iskustava, stanja i osjećaja. Ovim radom spuštamo se u “kovu” i pažljivo osluškujemo svog unutarnjeg “kanarinca”. Radeći s glasom kroz dah, zvuk i rezoniranje, tražimo odgovore na svoja unutarnja pitanja i potrebe. Osvrćemo se na prisutne osjete, izraze i doživljaje koji čekaju da budu viđeni. Što čujem? Kako se osjećam? Što trebam?

O UMJETNICAMA:

LEA VIDAKOVIĆ (1983.) multimedijalna je umjetnica koja radi na području animiranih instalacija i proširenih medija, primjenjujući tehniku stop-animacije i lutkarskog filma. Njezino istraživanje u području animiranog filma zasniva se na temi fragmentiranih i drugih alternativnih tipova narativa. Diplomirala je na grafičkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila studij animacije na HVO-u u Norveškoj i magistarski studij audiovizualnih umjetnosti na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti KASK u Belgiji. 2020. doktorirala je na smjeru animacije na School of Art, Design and Media na Tehnološkom sveučilištu Nanyang u Singapuru. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Singapuru, Srbiji, Švicarskoj, Egiptu, Portugalu, Norveškoj, Crnoj Gori, Belgiji i Austriji, a filmovi su joj prikazani na više od tri stotine festivala animiranog filma širom svijeta. Dobitnica je mnogih umjetničkih i filmskih nagrada. Članica je HDLU-a, SULUV-a, SAS-a (Society of Animation Studies) i CICANT-a (Centre for Research in Applied Communication, Culture, and New Technologies). Profesorica je animacije i fotografije na Sveučilištu Lusofona u Lisabonu. Živi i radi u Zagrebu i Lisabonu.

MANJA RISTIĆ rođena je u Beogradu 1979. Diplomirala je na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu (2001.), a magistrirala na londonskom Royal College of Music (2004.), gdje je bila stipendistica. Nastupala je diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica. Ostvarila je suradnju s brojnim renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Manjin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. Živi i radi na otoku Korčuli.

TINA HOFMAN kazališna je umjetnica, producentica i doktorant istrazivač na području kulturne politike. Primarno se bavi izvedbenim oblikovanjem, istražujući izvedbeno nekonvencionalne prostore i odnose s publikom, koristeći pokret, kazalište predmeta i zvuk u svojim radovima. Suosnivačica je i umjetnički voditelj Notnow Collectiva, britanske izvedbeno-umjetničke organizacije s kojom ostvaruje društveno angažirane radove i razvija participativnu praksu. Suosnivačica je i savjetnica odbora mreže Migrants in Theatre u Ujedinjenom Kraljevstvu te umjetnička rezidentica Curve Theatrea u Leicesteru. Potiho planira međunarodni projekt za kreativne inovacije i inkubacije u brdima sjeverne Istre.

SELMA BANICH (1979., SFRJ) umjetnica je, aktivistica i organizatorica zajednice iz Zagreba. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Stvara samostalno i u suradnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama i inicijativama na Balkanu, Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim, opernim i filmskim produkcijama kao koreografkinja i izvođačica. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište i Za KRUH. Pohađa edukaciju za praktičarku ekspresivne art-terapije. https://selmabanich.org/

Neki od komentara sudionika na doživljaj konferencije:

• svatko doživljava u rasponu koji mu je dostupan i dobiva, zahvaljujući završnom razgovoru, nježne, suradničke naputke o tome kako da taj raspon proširi, a da se nikakva prisila prethodne kompetencije ne nameće, što je sasvim sigurno najdragocjeniji aspekt ovakve konferencije – znanje se ne poriče, ali niti ne nameće
• iznimno koncentrirano, ispunjeno, bogato u estetskom, duhovnom, mentalnom i socijalnom smislu
• Sudjelovanje na ovom događaju dalo mi je prostor, vrijeme i poticaj za promišljanja o umjetnosti, životnim temama kao sto je uništenje, prolaznost, rastanci, pretci… smirilo je misli o svakodnevnim problemima i dalo mi poticanje za poniranje u sebe.

“Prvi put održana u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, osma je konferencija i pokušaj povezivanja estetika njegovanih u tome kazalištu te Četverorukinih dosad iskušavanih i afirmiranih praksa unutar neinstitucionalnoga okvira. Formalno podijeljena na izvedbene sesije i refleksivno-recepcijski dio, konferencija se tijekom godina prilagođavala i mijenjala ovisno o temi, sudionicima i prostoru, spajajući umjetnike, stručnjake i publiku te ustrajući na razumijevanju i potpori različitih umjetničkih pristupa i shvaćanja izvedbenoga iskaza.”

Ivana Slunjski, Vijenac 780, 1. veljače 2024.

“Jednim potezom srušila sam sve što je nekako stajalo uz zid minijaturne sobe, i prije nego što sam stigla psovkom ili nekim glupim komentarom olakšati svoju nelagodu, jedna sudionica mi je pomogla vratiti komodu na mjesto.”

Diana Meheik, Kulturpunkt, 12. veljače 2024.

Program je realiziran u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a financijski je podržan od Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kuture i medija Republike Hrvatske.

The post Podrhtavanje, 2023. appeared first on ČETVERORUKA.

8. Izvedbena konferencija – PODRHTAVANJE

14. 1. 2024., od 17 do 22 h

Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7, Zageb

***************************************

PROGRAM:

17:00 početak, uvod

17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi

kratka stanka

19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika

Konferencija se događa u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…

U završnom dijelu željele bismo da se svi sudionici konferencije uključe u razgovor.

*****************************************

*************************************

RADIO NAJAVA: O 8. Izvedbenoj konferenciji Marina Petković govori na radiju Naciolnal

*************************************

The post Poziv na 8. IZVEDBENU KONFERENCIJU – podrhtavanje appeared first on ČETVERORUKA.

7. Izvedbena konferencija: Uranjanje

5.12.2021. u 18:00, Zoom

PROGRAM:

0d 17:45 do 18:00 – Dolazak na Izvedbenu konferenciju, vrijeme u kojem ćemo se susresti, vidjeti i uspostaviti način komunikacije

18:00 do 18:10 – Uvod

18:10 do 19:20 – Pozvana izlaganja

19:20 do 19:30 – Kratka stanka

19:30 do 20:40 – Strukturirano razgovaranje, dijeljenje, promišljanje svih sudionika

20:40 do 21:00 – Zaključno i završno

POZVANA IZLAGANJA:

NIVES SERTIĆ Između voda

Mislim da sam duboko uronila u međuprostor. U ovom mi se periodu čini da za mene nikad nije nešto drugo ni postojalo. Sve je fluidno, kao i more kada u njemu otvoriš oči. Sve je fluidno, gusto i do-dirljivo. Jesi li ti u moru ili je more oko tebe, odguruješ li more ili te more gura? Tako je da je li to uopće bitno? Je li to možeš sa zrakom? Vjetrom? – Otvori usta, da vjetar uđe, uzme ti riječi i počne govoriti iz dubine tvojih pluća. Izroni. Zatim opet uroni.

Kako je biti između voda, između medija i meditacija, između gradova, obala i vjetrova. Na kopnu tj. obali, u zraku, tj. na ogradi, u vodi u…. U. Uroniš i onda plutaš. Ne utapaš se, nije utopija, puno više intimna heterotopija

VIŠNJA KAČIĆ ROGOŠIĆ U nesigurnim vodama: istraživanje stvaralačkoga procesa

Premda je uranjanje implicirano u svakome znanstvenom istraživanju, posebno je velik izazov kad mu se načelno opiru predmet istraživanja i medij u kojemu se ono provodi. Stvaralački proces kojim se proizvodi kazališna predstava višestruko zazire od „uljeza-promatrača“, prvenstveno po svojoj nužnoj djelomičnoj pounutrenosti, potom po svojoj osjetljivosti, po prethodnosti scenskoj izvedbi s recipijentima, kao i po svojoj pripadnosti prolaznoj izvedbi. Kad je u pitanju kreativni rad u kojemu je i samo oblikovanje metodologije procesualne prirode pa još k tome prepleteno s oblikovanjem nužnih izvedbenih vještina i konkretnoga izvedbenoga materijala novu prepreku predstavlja vrijeme jer i istraživački uvidi moraju biti većega vremenskoga zahvata. Svako skupno stvaralaštvo, k tome, podrazumijeva niz dopunjujućih i međuovisnih perspektiva kroz koje se krhki stvaralački kontinuitet beskrajno prelama. Kako, dakle, uopće izvesti „zaron“?

ANA KOVAČIĆ Tijelo je prostor, prostor je tijelo

Kroz svoj rad istražujem uronjenost naših tijela u prostore u kojima živimo, ali recipročno i uronjenost tih prostora u naša tijela. Čini se da prostor dijeli neke karakteristike s tijelom; i on kao i tijelo svjedoči životima, emocijama, kompliciranoj igri identiteta i odnosa; i u njega se upisuju tragovi nakupljeni vremenom, i on postaje palimpsest. Pierre Nora spominje nevidljivu nit koja nas spaja i povezuje naizgled nepovezano. Kako kaže, to naizgled nepovezano tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi zasebni identiteti tj. to naizgled nepovezano tvori nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije. Mogla bi reći da me zanima ta nevidljiva nit koja spaja sve naše uronjene zasebne identitete. Radove gradim istražujući granicu i na granici dokumentarnog.  Pri sakupljanju materijala i prevodeći sakupljene dokumentarne materijale u rad  posebno mi je bitno voditi računa da sam istovremeno i promatrač i sudionik, bitno mi je da Pogled postaje onaj jednakog, koji prezentira osobitom bliskošću.[1] Radove gradim organski, oni rastu s vremenom i odnosom prema ljudima i prostoru s kojima radim. Doživljavam ih kao nusprodukte određenog procesa u koji sam uronjena, bilo osobnog procesa ili istraživačkog.

[1] Kolešnik, Ljiljana (ured.) Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti : izabrani tekstovi (Pollock, Griselda, Modernost i prostori ženskosti), Centar za ženske studije, Zagreb, 1999

VEDRANA KLEPICA Eventualne demokratičnosti

Umjetnik je onaj, kako kaže pomalo sarkastično Linda Nochlin, ‘koji posjeduje ‘genijalnost’, izvanvremensku i tajanstvenu moć utjelovljenu u njegovoj osobnosti’, te nastavlja ‘kako su takve ideje vezane uz neupitne, najčešće nesvjesne meta-povijesne premise, i zbog koji se pitanje o uvjetima koji su potrebni za stvaranje umjetnosti tako rijetko istražuje’. Uzimajući u obzir recentne tektonske pomake u osvještavanju toga što u suvremenom umjetničkom kolektivu znači uistinu ideja talenta, autorstva, moći i hijerarhije ‘Eventualne demokratičnosti’ pokušavaju mapirati što takvi izazovi stavljaju pred samu ideju kazališnog čina i procesa koji mu prethodi, te da li je kolektivno uranjanje u scensko koautorstvo lišeno drastičnijih hijerarhijskih struktura još jedini mogući način stvaranja društveno relevantnog i politički značajnog scenskog zbivanja koji više od samog finalnog produkta nudi i emancipatorne metode rada i autentičan model demokratičnosti.

The post Uranjanje, 2022. appeared first on ČETVERORUKA.