ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a već imamo?

10. listopada 2026. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Scena F22 i Lex, Frankopanska 22

Program:

13:30 okupljanje

14:00 uvod, početak

14:30 izvedbena izlaganja

• Goran Sergej Pristaš otvara pitanje zajednice iz perspektive međuovisnosti, ranjivosti i odnosa među tijelima.
• Valentina Otmačić širi pogled prema društvenom kontekstu i iskustvu Gorskog kotara, gdje je očuvanje mira tijekom rata postalo dio lokalnog iskustva.
• Centar za nenasilnu akciju donosi osobna iskustva ratnih veterana i njihova rada na izgradnji mira.
• Una Štalcar-Furač i Ema Crnić završavaju iskustvom umjetničkog kolektiva i tjelesnom praksom podrške.

Tijekom konferencije
Željka Klemenčić – beskonačni lonac
Kuhanje i dijeljenje hrane kao dio zajedničkog vremena i prostora konferencije

Oko 17:30 zajednički razgovor

Predviđen završetak oko 20:30

Programski i organizacijski odbor: Goran Božićević, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Ivana Radić

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Ivana Radić, Maja Sviben, Vida Zelić

Na ovogodišnjoj, 11. Izvedbenoj konferenciji Zajednica, praksa, nada – Što nam treba, a već imamo? susretali smo se kroz izvedbe, razgovore i zajedničko promišljanje o tome što nas povezuje, kako se podržavamo i što znači biti dio zajednice. Ostalo nam je puno pitanja, misli i trenutaka kojima se vrijedi vratiti.

Goran Sergej Pristaš

“Pitanje konferencije „Što nam treba, a već imamo?” za mene se preokreće u pitanje: što je to što već imamo jedni u drugima? Ne mislim pritom na zajedničke vrijednosti, identitete ili resurse, pa čak ni nužno na međusobno razumijevanje. Zanima me mogućnost da zajednica počinje upravo priznanjem da nismo dovoljni sami sebi. Iskustvo rada na predstavi To = To otvorilo nam je pitanje ranjivosti ne kao individualne slabosti koju bi netko drugi trebao kompenzirati, nego kao uvjeta odnosa. Biti ranjiv znači biti izložen drugome, ovisiti o uvjetima koje ne određujemo sami i djelovati u odnosima čije posljedice ne možemo potpuno kontrolirati. Ta ovisnost nije jednako raspoređena i ne treba je romantizirati. U vremenu u kojem klimatska kriza, ratovi, tehnološke promjene i politička nestabilnost destabiliziraju skalu, temporalnost, perspektivu i horizont našeg djelovanja, nijedna pozicija više nije dovoljna da bi obuhvatila situaciju. Ne postoji jednostavno mjesto izvan nje s kojeg bismo je mogli sagledati kao cjelinu. Zato nas zanima zajednica bez pogleda na cjelinu. Ne zajednica koja svoje razlike sastavlja u jednu sliku, nego ona koja može ostati sastavljena od parcijalnih pogleda, različitih sposobnosti, asimetričnih odnosa i međusobnih ovisnosti. Ono što već imamo jedni u drugima tada nije odgovor na ono što nam nedostaje. To je mogućnost da od nedostatnosti ne napravimo nedostatak. Možda nam ne treba više identita niti više simboličkih zajedništva, možda nam trebaju precizniji načini da budemo jedni drugima potrebni.”

ONO ŠTO VEĆ IMAMO JEDNI U DRUGIMA

Prostorna podjela prostora izlaganja proizlazi iz pitanja koje se otvorilo tijekom rada na predstavama umjetničke formacije CO₂… par umjetnika: kako misliti zajednicu koja svoju snagu ne izvodi iz autonomije svojih članova, nego iz njihove međusobne izloženosti, ovisnosti i sposobnosti da djeluju jedni s drugima? Naša tijela se susreću s različitim sposobnostima, potrebama, načinima percepcije i djelovanja. Ona nisu samodostatna, ali njihova međusobna ovisnost ne čini ih jednakima. Upravo suprotno: odnos nastaje kroz asimetriju. Zajednica se tada ne pojavljuje kao prostor u kojem svi dijelimo isto, nego kao privremeni sklop u kojem ono što jedan nema ne mora nužno postati njegov nedostatak, može postati mjesto odnosa s drugim.

Valentina Otmačić

“Nedavno mi je jedna baka iz Moravica u Gorskom kotaru opisala sljedeću scenu: Unuk joj je došao iz škole uplakan. U školi su spominjali rat u Ukrajini. „Ne želim da djecu u Ukrajini ubijaju, da im ruše škole, da moraju bježati… ne želim da bude rat!“, govorio je kroz jecaje. U nastojanju da ga smiri, baka je rekla: „Zlato, ne brini, jednog dana odrasli će se tamo dogovoriti i rat će prestati“. „Ali bako, zašto se odrasli uvijek dogovaraju kad je kasno, zašto se nikad ne dogovore prije nego izbije rat?!“, zavapio je unuk. Baka ga je uzela u krilo i rekla: „Dođi da ti baka ispriča kako se tvoj djed na vrijeme dogovarao da ne bi izbio rat u Gorskom kotaru“. Iskustvo Gorskog kotara 1990-ih, zajednice mudrih Gorana iz dviju „zaraćenih“ nacija koji su znali očuvati lokalni mir, moćna je poruka da mir nije tek dalek i nedosežan ideal, da nasilje nije neizbježno čak ni kad se događa svuda oko nas. Iskustvo je to jedne zajednice koje budi nadu da nismo bespomoćni, kao i svijest da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti oružju. Da je naš pravi suparnik zapravo rat i svi koji ga podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude.”

GORSKI KOTAR: TAMO GDJE JE JEDINA NETRPELJIVOST USMJERENA – PREMA RATU

U svakom društvu postoje zajednice koje se odupiru nasilju. Čak i u ratnim vremenima, postoje lokalne prakse izgradnje mira. Takve zajednice i takve prakse najčešće ostaju nepoznate široj javnosti. No kad ih javnost upozna, postaju snažan izvor nade – nade da nismo bespomoćni te da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti svakom nasilju. Takve su zajednice vrelo stečenog iskustva, znanja i svijesti da je naš pravi neprijatelj zapravo rat; da su naši suparnici oni koji rat podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude. Imala sam privilegiju provesti više od desetljeća istražujući jednu takvu lokalnu zajednicu – zajednicu Gorskog kotara koja je pobijedila rat. O tom iskustvu govorit ću na izvedbenoj konferenciji 10. listopada 2026. godine.

Centar za nenasilnu akciju

“Ono što nam treba, a već imamo, krije se u prostorima između nas – u spremnosti da podijelimo sopstvenu bol i ranjivost i snazi da u drugome, pa čak i u bivšem neprijatelju, prepoznamo čovjeka. Ovu izvedbenu konferenciju ne doživljavamo samo kao prostor za teoretske debate, već živo mjesto susreta, gdje zajednica i praksa postaju jedno. Naša najdublja nada nije daleki ideal kojem težimo, već svakodnevna, svjesna odluka da kroz iskren razgovor, saosjećanje i solidarnost gradimo svijet u kojem je jedinstvo u ljudskosti naša najveća sigurnost i oslonac.”

JEDINSTVO U LJUDSKOSTI – OD RATNIKA DO MIROVNIH AKTIVISTA

Pozivamo vas na otvoren razgovor s ratnim veteranima, trojicom ljudi koji dolaze iz tri različite, nekad međusobno zaraćene vojske. Sada zajedno u izgradnji mira, dijele svoja lična iskustva, prvog susreta nakon rata s „neprijateljem“; pritiske i nerazumijevanje koje je dolazilo iz njihovih lokalnih sredina; ličnu transformaciju od nekadašnjih ratnika do sadašnjih mirovnih aktivista; razgovaraju o unutrašnjim borbama, motivacijama, strahovima, dilemama, očekivanjima i nadama.

Namjera nam je da i na ovoj konferenciji otvorimo prostor za otvoren razgovor s bivšim učesnicima ratova koji su danas jedni od nosioca procesa pomirenja. Zajedničko obilježavanje stradanja na svim stranama u ratu dio je procesa ukidanja mržnje i osvajanja novog prostora slobode u našim društvima. Ovaj proces ima posebnu težinu i značenje kada su njegovi pokretači i realizatori bivši borci. Pomirenje u društvu ne podrazumijeva opraštanje nedjela u ime drugih, jer je oprost isključivo lični čin, već znači odlučno suprotstavljanje sistemu svaljivanja krivice na čitave grupe ili narode. Ono zahtijeva jasan i trajan otklon od mržnje, nepovjerenja, diskriminacije i duboko ukorijenjenih predrasuda koje opterećuju našu svakodnevicu.

Duboko vjerujemo u ispravnost ljudskog postupka, odavanja počasti svim žrtvama rata, s vjerom da to postane osnova naših dijaloga, saradnje i zajednička lekcija iz nedavne prošlosti. Imamo vjeru da je jedinstvo u ljudskosti najvažniji resurs koji već posjedujemo za stvaranje zajedničkog života u trajnom miru, poštovanju, sigurnosti i dostojanstvu.

Una Štalcar-Furač i Ema Crnić (Škvadra)

“Iz naslova izvedbene konferencije Zajednica, praksa, nada – Što nam treba, a već imamo?, želimo artikulirati našu definiciju teme kroz rečenicu: Opuštenost nekad zvuči kao vrisak. 

U toj pomalo paradoksalnoj rečenici, sažimamo ono što trenutno pokreće našu zajednicu, a to je bliskost kao metoda samoodržavanja. Prepoznavanje važnosti uloge bliskosti u našoj grupi podsjeća nas na prve razloge okupljanja i na sve što smo jedni od drugih naučili i uzeli sa sobom te koristili kao bitno životno iskustvo i izvan polja umjetničkog djelovanja. 

Osvrćući se na proces rada na predstavi Bliskost i druga čudesa u kojemu smo još uvijek, puštanje glasa u vrisak rezultat je nakupljenog smijeha, stresa, uzbuđenja ili boli, a glas se može pustiti tek kad su uvjeti za to povoljni – odnosno kad jedni drugima stvorimo siguran prostor i mogućnost o(t)puštanja. Što nam treba, a već imamo.” 

ONI PRIČAJU JEZICIMA KOJE SAMO TI RAZUMIJEŠ

Plesne umjetnice Una Štalcar-Furač i Ema Crnić, članice su umjetničkog kolektiva Škvadra kroz koji rade i odrastaju, uz još 7 kolegica i kolega, od 2018. godine na ovamo. U izvedbenom izlaganju Oni pričaju jezicima koje samo ti razumiješ, Una i Ema će sa sudionicima konferencije podijeliti najznačanije trenutke u djelovanju Škvadre do sada, s naglaskom na prepoznavanje načina rada koji su bili važni za (samo)održavanje ove grupe umjetnika. Osim osvrtanja na rad od začetka kolektiva do danas, pitamo se (nadamo se) kakvo je razdoblje pred nama? U izlaganju ćemo otvoriti teme okupljanja i o(t)puštanja, koje su se artikulirale kao tihe prakse kroz višegodišnje sudjelovanje u jednoj maloj zajednici.

Uz predstavljanje rada kolektiva Škvadra, Una i Ema će u ovom izlaganju izvesti kratki plesni duet iz nove predstave naslova Bliskost i druga čudesa te pozvati sudionike da se pridruže isprobavanju jednostavne fizičke prakse inspirirane ovim radom. Praksa je zasnovana na načinima pružanja, primanja ili propuštanja podrške drugoga.

Tako su delikatne linije između nas. Krhke, ranjive.
Samoća je na svakom koraku. Ne pripadaš. A tu si.

U svakom pokušaju možda neki je novi korak dalje.

Sve, od početka rada Četveroruke, nastojanje je da se stvore okolnosti koje omogućuju drugačiju komunikaciju, suradnju, zajedničko vrijeme i prostor, razumijevanje, iskustvo tijela i srca, empatiju.

Okolnosti u kojima možemo ponovno osjetiti ono temeljno što nas uzbuđuje u kazalištu – svijet iz kojeg se stvara i na koji se odgovara pokušajem kreacije. Vrijeme i prostor u kojem se susrećemo. Energija, atmosfera, pogled, koža u tom susretu.
Odmicanje od isključivo mentalnog i kritičkog zaključivanja. Pokušaj da razumijemo stvari i ljude koji su nam daleki. Bivanjem, slušanjem, gledanjem. Pokušaj da nađemo suzvučje, ako je zvuk još uvijek moguć.

Izvedbena konferencija jedna je takva stvorena okolnost. Ove godine jedanaesti put.

Svaki put drugačije, iznova neizvjesno i krhko, ali svaki put iskreno od svih sudionika.

Zahvalna sam.

Marina Petković Liker

O IZLAGAČIMA I SUDIONICIMA

Goran Sergej Pristaš dramaturg je, umjetnik i profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača izvedbenog kolektiva BADco. (2000.–2020.), a danas s Nikolinom Pristaš djeluje kroz umjetničku formaciju CO₂… par umjetnika. Njegov umjetnički i teorijski rad bavi se odnosima izvedbe, gledanja, prostora, rada i institucija. Autor je knjige Exploded Gaze (Multimedijalni institut, 2018.). Njegovi su radovi predstavljani u brojnim međunarodnim kontekstima, među ostalim na Venecijanskom bijenalu i Documenti 12.

Valentina Otmačić bavi se znanstvenim, pedagoškim i praktičnim radom u područjima mira, transformacije sukoba i ljudskih prava. Zamjenica je predstojnika Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci. Doktorat iz mirovnih studija stekla je na 2018. g. na Odsjeku za društvene i međunarodne studije Sveučilišta u Bradfordu u Velikoj Britaniji.

Izdavačka kuća Routledge objavila je njenu knjigu koja je 2026. godine izašla u hrvatskom prijevodu, u izdanju Srednje Europe, pod naslovom Oaze mira u pustošima rata: konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle.

Više od 25 godina dr. Otmačić se bavila praktičnim radom u sklopu nekoliko agencija Ujedinjenih naroda te međunarodnih nevladinih organizacija. Na programima izgradnje mira i promicanja ljudskih prava radila je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Tanzaniji, Burundiju, Demokratskoj Republici Kongo, Libanonu i Kolumbiji.

Centar za nenasilnu akciju je regionalna mirovna organizacija, sa uredima u Sarajevu i Beogradu. Gotovo 30 godina radimo na izgradnji mira na području bivše Jugoslavije, kroz promociju nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među ljudima, kao i na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora za izgradnju mira.

Rad sa učesnicima ratova na uspostavljanju dijaloga bivših neprijatelja i izgradnji mira jedan je od temelja rada Centra za nenasilnu akciju, koji se višestruko prepliće s drugim poljima izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Iz rada sa ratnim veteranima crpimo motivaciju, spoznaje i inspiraciju koje nam pomažu da se sa izazovima na putu izgradnje mira, nosimo na načine koji dosežu do što više ljudi, a da pritom nikoga ne ugrožavamo.

Radomir Radević je mirovni aktivista rođen 1978. godine u Podgorici. Od 2019. godine je član tima Centra za nenasilnu akciju, ured u Beogradu. Diplomirani je profesor filozofije i logike.

Spasoje Kulaga je mirovni aktivista, ratni veteran Vojske Republike Srpske i osnivač te predsjednik Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u Bosni i Hercegovini „Pravi požar“ iz Dervente. Rođen je 1969. godine. Nakon učešća u ratu u Bosni i Hercegovini i suočavanja s posljedicama tog iskustva, posvetio je život izgradnji mira, suočavanju s prošlošću i pružanju podrške bivšim borcima svih strana u sukobu. Sa Centrom za nenasilnu akciju sarađuje od 2008. godine.

Za svoj dugogodišnji angažman i doprinos pomirenju, Spasoje Kulaga je 2023. godine dobio Mirovnu nagrada “Goran Bubalo” za priznanje za borbu protiv nasilja i nepravde, za suočavanje sa prošlošću, hrabrost, otpor i izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.

Amer Delić je mirovni aktivista iz Zavidovića u Bosni i Hercegovini. Rođen je 1973. godine. Bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Od 2003. godine aktivno djeluje na području izgradnje mira, a od 2012. zaposlen je u Centru za nenasilnu akciju i koordinator je aktivnosti s bivšim borcima. Ima iskustva kao trener u području izgradnje mira i nenasilne transformacije sukoba s grupama visokog konfliktnog potencijala, posebno sa ratnim veteranima iz regije bivše Jugoslavije.

Zvonko Lucić je mirovni aktivista, umirovljeni inženjer i dragovoljac i veteran Hrvatske vojske. Rođen je 1963. godine. Nakon rata se angažirao u HVIDR-i (Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata) na organiziranju obuke veterana za informatičku pismenost. Aktivno od 2008. godine sarađuje s Centrom za nenasilnu akciju na programima izgradnje mira koji okupljaju ratne veterane iz regije bivše Jugoslavije.

Umjetnička organizacija Škvadra osnovana je 2018. godine u Zagrebu kao kolektiv devetero mladih profesionalnih plesnih umjetnika koji su se okupili iz potrebe za stvaranjem vlastitih umjetničkih prilika, suradnji i autorskih projekata. Članovi i članice kolektiva su Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ema Kani, Eva Kocić, Gendis Putri Kartini, Marta Habulin-Satinović, Margareta Firinger, Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov.
Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz produkciju i distribuciju autorskih radova s posebnim naglaskom na istraživanje izvedbe u javnom prostoru te drugim alternativnim prostorima. Njihov rad uključuje filmske i video formate kao i suradnje s umjetnicima različitih medija, šireći polje plesne umjetnosti i njezine pojavnosti. Kolektiv razvija projekte koji nadilaze estetsko istraživanje pokreta te promatraju tijelo u prostoru kao mjesto društvenog susreta, pregovaranja i propitivanja odnosa moći. Uz izvedbene radove, Škvadra organizira radionice i participativne umjetničke programe, izvedbene akcije i intervencije s ciljem približavanja plesa široj publici i rastvaranja novih načina komunikacije između izvedbe i društvenog konteksta u koji se ona smješta.

Una Štalcar-Furač je plesna umjetnica, producentica i pedagoginja. Završila je preddiplomski studij suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti, a 2025. godine diplomski studij Performing Public Space na Fontys Academy of the Arts u Tilburgu. Također djeluje kao producentica i umjetnička voditeljica Umjetničke organizacije Škvadra i predsjednica Upravnog odbora Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS te aktivno sudjeluje u strukovnim  inicijativama. UO Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz site-specific radove, plesni film i umjetničke suradnje iz drugih područja. Članica je Arbajt Kolektiva koji kroz izvedbu, ples, intervencije i diskurzivne formate istražuje pojam rada, prekarijata, nezavisne scene. Od 2019. godine sudjeluje u nastavi scenskog pokreta na odsjeku glume pri ADU, od 2026. godine u statusu docentice. Radi kao plesna pedagoginja u Kreativnom laboratoriju 4sobe.

Ema Crnić (1996.) je plesna umjetnica iz Zagreba, koja od 2018. djeluje kao izvođačica, koreografkinja i istraživačica na hrvatskoj plesnoj sceni. Plesno obrazovanje stječe od djetinjstva u Centru Mladih Ribnjak i Školi suvremenog plesa Ane Maletić, nakon čega završava preddiplomski studij suvremenog plesa izvedbeni smjer na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i diplomski studij plesa istraživački program na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu, Belgiji. Kroz godine razvija svoj autorski potpis u umjetničkim suradnjama i samostalnim radovima (Bazen, Bazen u Dvorištu, Prve 3: Daljine nema, Pokretiranje, geo prija). 2018. godine s kolegama i prijateljima osniva Umjetničku organizaciju Škvadra primarno posvećenu kreiranju site-specific izvedbi, a 2025. Ema se uključuje u raznovrsne umjetničke i društvene inicijative: rad u upravnom odboru UPUHa, kreiranje improvizacijske platforme u nastajanju Sauna te nastavak ravijanja vlastite umjetničke prakse promatrajući odnos tijela i kamere, fokusirajući se na izvedbenost pogleda,  organizaciju pažnje i timski rad.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova

The post ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a što već imamo?, 2026. appeared first on ČETVERORUKA.

ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a već imamo?

10. listopada 2026. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Scena F22 i Lex, Frankopanska 22

Izvedbena konferencija Četveroruke stvara prostor susreta umjetnika, teoretičara, istraživača, kulturnih radnika i publike – prostor razmjene iskustava, otvaranja pitanja i zajedničkog promišljanja o umjetničkim i društvenim praksama.

Nakon prošlogodišnjeg Bolnog mjesta zajednice, koje se bavilo neuralgičnim točkama zajedničkog života, ove godine okrećemo se mogućnostima djelovanja. Pitanje „Što nam treba, a već imamo?” polazi od ideje da se ono što nam je potrebno možda već nalazi u našim iskustvima, znanjima, odnosima, tijelima, kolektivima i praksama – samo što to ne prepoznajemo uvijek kao resurs koji možemo dijeliti i razvijati zajedno.

Polazimo i od jednog konkretnog pitanja: što umjetničke i društvene prakse mogu naučiti jedne od drugih?

Rad u umjetničkom ansamblu ili kolektivu podrazumijeva stalno usklađivanje različitih tijela, mišljenja, osjećaja, sposobnosti i pogleda na svijet. Zajedničko umjetničko stvaranje traži načine slušanja, pregovaranja, povjerenja, neslaganja i ponovnog nalaženja zajedničkog smjera. Istovremeno, različite prakse civilnog društva razvijaju načine rada s ljudima, zajednicama, sukobima, razlikama i promjenama koje umjetnički svijet često ne poznaje dovoljno.

Na konferenciji želimo otvoriti prostor u kojem se te prakse mogu međusobno prepoznati. Što već znamo i radimo, a drugima bi moglo biti važno? Koje načine zajedničkog rada možemo prenijeti iz jednog područja u drugo? I mogu li principi koje razvijamo u umjetničkom stvaranju ili radu sa zajednicom postati mali, konkretni modeli za drugačije odnose i drugačije djelovanje u svijetu?

Kroz četiri izvedbena izlaganja Goran Sergej Pristaš, Valentina Otmačić, Centar za nenasilnu akciju i Škvadra otvorit će različite perspektive na ta pitanja. Goran Sergej Pristaš govori o zajednici kao prostoru međuovisnosti, različitosti i ranjivosti; Valentina Otmačić o iskustvu očuvanja mira u Gorskom kotaru tijekom ratnih godina; Centar za nenasilnu akciju donosi razgovor s bivšim ratnim veteranima koji danas zajedno rade na izgradnji mira; a Una Štalcar-Furač i Ema Crnić govore iz iskustva stvaranja i održavanja umjetničkog kolektiva Škvadra te u program uvode i zajedničku tjelesnu praksu.

Nakon izlaganja nastavit ćemo razgovor sa svim sudionicima konferencije, a prostor će biti otvoren i za druge umjetničke, društvene i građanske prakse.

ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA – Što nam treba, a već imamo? poziv je na susret različitih iskustava i na pokušaj da prepoznamo ono što već znamo, imamo i možemo podijeliti – kako bismo iz toga mogli napraviti nešto novo.

Prijaviti se možete na ovom linku 

Najkasnije do petka 9.10.2026.

Program:

13:30 okupljanje

14:00 uvod, početak 

14:30 izvedbena izlaganja

• Goran Sergej Pristaš otvara pitanje zajednice iz perspektive međuovisnosti, ranjivosti i odnosa među tijelima. 
• Valentina Otmačić širi pogled prema društvenom kontekstu i iskustvu Gorskog kotara, gdje je očuvanje mira tijekom rata postalo dio lokalnog iskustva.
• Centar za nenasilnu akciju donosi osobna iskustva ratnih veterana i njihova rada na izgradnji mira.
• Una Štalcar-Furač i Ema Crnić završavaju iskustvom umjetničkog kolektiva i tjelesnom praksom podrške. 

Oko 17:30 zajednički razgovor

Predviđen završetak oko 20:30

Važno nam je da konferenciju doživimo kao cjelinu, pa vas pozivamo da ostanete s nama tijekom cijelog programa

Programski i organizacijski odbor: Goran Božićević, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Ivana Radić 

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Ivana Radić, Maja Sviben, Vida Zelić

VIŠE O TEMI, moguće definicije, osobni pristupi

“Pitanje konferencije „Što nam treba, a već imamo?” za mene se preokreće u pitanje: što je to što već imamo jedni u drugima? Ne mislim pritom na zajedničke vrijednosti, identitete ili resurse, pa čak ni nužno na međusobno razumijevanje. Zanima me mogućnost da zajednica počinje upravo priznanjem da nismo dovoljni sami sebi. Iskustvo rada na predstavi To = To otvorilo nam je pitanje ranjivosti ne kao individualne slabosti koju bi netko drugi trebao kompenzirati, nego kao uvjeta odnosa. Biti ranjiv znači biti izložen drugome, ovisiti o uvjetima koje ne određujemo sami i djelovati u odnosima čije posljedice ne možemo potpuno kontrolirati. Ta ovisnost nije jednako raspoređena i ne treba je romantizirati. U vremenu u kojem klimatska kriza, ratovi, tehnološke promjene i politička nestabilnost destabiliziraju skalu, temporalnost, perspektivu i horizont našeg djelovanja, nijedna pozicija više nije dovoljna da bi obuhvatila situaciju. Ne postoji jednostavno mjesto izvan nje s kojeg bismo je mogli sagledati kao cjelinu. Zato nas zanima zajednica bez pogleda na cjelinu. Ne zajednica koja svoje razlike sastavlja u jednu sliku, nego ona koja može ostati sastavljena od parcijalnih pogleda, različitih sposobnosti, asimetričnih odnosa i međusobnih ovisnosti. Ono što već imamo jedni u drugima tada nije odgovor na ono što nam nedostaje. To je mogućnost da od nedostatnosti ne napravimo nedostatak. Možda nam ne treba više identita niti više simboličkih zajedništva, možda nam trebaju precizniji načini da budemo jedni drugima potrebni.”

Goran Sergej Pristaš

“Nedavno mi je jedna baka iz Moravica u Gorskom kotaru opisala sljedeću scenu: Unuk joj je došao iz škole uplakan. U školi su spominjali rat u Ukrajini. „Ne želim da djecu u Ukrajini ubijaju, da im ruše škole, da moraju bježati… ne želim da bude rat!“, govorio je kroz jecaje. U nastojanju da ga smiri, baka je rekla: „Zlato, ne brini, jednog dana odrasli će se tamo dogovoriti i rat će prestati“. „Ali bako, zašto se odrasli uvijek dogovaraju kad je kasno, zašto se nikad ne dogovore prije nego izbije rat?!“, zavapio je unuk. Baka ga je uzela u krilo i rekla: „Dođi da ti baka ispriča kako se tvoj djed na vrijeme dogovarao da ne bi izbio rat u Gorskom kotaru“. Iskustvo Gorskog kotara 1990-ih, zajednice mudrih Gorana iz dviju „zaraćenih“ nacija koji su znali očuvati lokalni mir, moćna je poruka da mir nije tek dalek i nedosežan ideal, da nasilje nije neizbježno čak ni kad se događa svuda oko nas. Iskustvo je to jedne zajednice koje budi nadu da nismo bespomoćni, kao i svijest da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti oružju. Da je naš pravi suparnik zapravo rat i svi koji ga podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude.”

Valentina Otmačić

“Ono što nam treba, a već imamo, krije se u prostorima između nas – u spremnosti da podijelimo sopstvenu bol i ranjivost i snazi da u drugome, pa čak i u bivšem neprijatelju, prepoznamo čovjeka. Ovu izvedbenu konferenciju ne doživljavamo samo kao prostor za teoretske debate, već živo mjesto susreta, gdje zajednica i praksa postaju jedno. Naša najdublja nada nije daleki ideal kojem težimo, već svakodnevna, svjesna odluka da kroz iskren razgovor, saosjećanje i solidarnost gradimo svijet u kojem je jedinstvo u ljudskosti naša najveća sigurnost i oslonac.”

Centar za nenasilnu akciju

“Iz naslova izvedbene konferencije Zajednica, praksa, nada – Što nam treba, a već imamo?, želimo artikulirati našu definiciju teme kroz rečenicu: Opuštenost nekad zvuči kao vrisak. 

U toj pomalo paradoksalnoj rečenici, sažimamo ono što trenutno pokreće našu zajednicu, a to je bliskost kao metoda samoodržavanja. Prepoznavanje važnosti uloge bliskosti u našoj grupi podsjeća nas na prve razloge okupljanja i na sve što smo jedni od drugih naučili i uzeli sa sobom te koristili kao bitno životno iskustvo i izvan polja umjetničkog djelovanja. 

Osvrćući se na proces rada na predstavi Bliskost i druga čudesa u kojemu smo još uvijek, puštanje glasa u vrisak rezultat je nakupljenog smijeha, stresa, uzbuđenja ili boli, a glas se može pustiti tek kad su uvjeti za to povoljni – odnosno kad jedni drugima stvorimo siguran prostor i mogućnost o(t)puštanja. Što nam treba, a već imamo.” 

Una Štalcar-Furač i Ema Crnić

IZVEDBENA IZLAGANJA:

Goran Sergej Pristaš:

ONO ŠTO VEĆ IMAMO JEDNI U DRUGIMA

Prostorna podjela prostora izlaganja proizlazi iz pitanja koje se otvorilo tijekom rada na predstavama umjetničke formacije CO₂… par umjetnika: kako misliti zajednicu koja svoju snagu ne izvodi iz autonomije svojih članova, nego iz njihove međusobne izloženosti, ovisnosti i sposobnosti da djeluju jedni s drugima? Naša tijela se susreću s različitim sposobnostima, potrebama, načinima percepcije i djelovanja. Ona nisu samodostatna, ali njihova međusobna ovisnost ne čini ih jednakima. Upravo suprotno: odnos nastaje kroz asimetriju. Zajednica se tada ne pojavljuje kao prostor u kojem svi dijelimo isto, nego kao privremeni sklop u kojem ono što jedan nema ne mora nužno postati njegov nedostatak, može postati mjesto odnosa s drugim.

Valentina Otmačić: 

GORSKI KOTAR: TAMO GDJE JE JEDINA NETRPELJIVOST USMJERENA – PREMA RATU

U svakom društvu postoje zajednice koje se odupiru nasilju. Čak i u ratnim vremenima, postoje lokalne prakse izgradnje mira. Takve zajednice i takve prakse najčešće ostaju nepoznate široj javnosti. No kad ih javnost upozna, postaju snažan izvor nade – nade da nismo bespomoćni te da se, dobro organizirani, možemo oduprijeti svakom nasilju. Takve su zajednice vrelo stečenog iskustva, znanja i svijesti da je naš pravi neprijatelj zapravo rat; da su naši suparnici oni koji rat podržavaju, a naši saveznici svi koji se trude da rata ne bude. Imala sam privilegiju provesti više od desetljeća istražujući jednu takvu lokalnu zajednicu – zajednicu Gorskog kotara koja je pobijedila rat. O tom iskustvu govorit ću na izvedbenoj konferenciji 10. listopada 2026. godine.

Centar za nenasilnu akciju: 

JEDINSTVO U LJUDSKOSTI – OD RATNIKA DO MIROVNIH AKTIVISTA

Pozivamo vas na otvoren razgovor s ratnim veteranima, trojicom ljudi koji dolaze iz tri različite, nekad međusobno zaraćene vojske. Sada zajedno u izgradnji mira, dijele svoja lična iskustva, prvog susreta nakon rata s „neprijateljem“; pritiske i nerazumijevanje koje je dolazilo iz njihovih lokalnih sredina; ličnu transformaciju od nekadašnjih ratnika do sadašnjih mirovnih aktivista; razgovaraju o unutrašnjim borbama, motivacijama, strahovima, dilemama, očekivanjima i nadama.

Namjera nam je da i na ovoj konferenciji otvorimo prostor za otvoren razgovor s bivšim učesnicima ratova koji su danas jedni od nosioca procesa pomirenja. Zajedničko obilježavanje stradanja na svim stranama u ratu dio je procesa ukidanja mržnje i osvajanja novog prostora slobode u našim društvima. Ovaj proces ima posebnu težinu i značenje kada su njegovi pokretači i realizatori bivši borci. Pomirenje u društvu ne podrazumijeva opraštanje nedjela u ime drugih, jer je oprost isključivo lični čin, već znači odlučno suprotstavljanje sistemu svaljivanja krivice na čitave grupe ili narode. Ono zahtijeva jasan i trajan otklon od mržnje, nepovjerenja, diskriminacije i duboko ukorijenjenih predrasuda koje opterećuju našu svakodnevicu.

Duboko vjerujemo u ispravnost ljudskog postupka, odavanja počasti svim žrtvama rata, s vjerom da to postane osnova naših dijaloga, saradnje i zajednička lekcija iz nedavne prošlosti. Imamo vjeru da je jedinstvo u ljudskosti najvažniji resurs koji već posjedujemo za stvaranje zajedničkog života u trajnom miru, poštovanju, sigurnosti i dostojanstvu.

Una Štalcar-Furač i Ema Crnić:

ONI PRIČAJU JEZICIMA KOJE SAMO TI RAZUMIJEŠ

Plesne umjetnice Una Štalcar-Furač i Ema Crnić, članice su umjetničkog kolektiva Škvadra kroz koji rade i odrastaju, uz još 7 kolegica i kolega, od 2018. godine na ovamo. U izvedbenom izlaganju Oni pričaju jezicima koje samo ti razumiješ, Una i Ema će sa sudionicima konferencije podijeliti najznačanije trenutke u djelovanju Škvadre do sada, s naglaskom na prepoznavanje načina rada koji su bili važni za (samo)održavanje ove grupe umjetnika. Osim osvrtanja na rad od začetka kolektiva do danas, pitamo se (nadamo se) kakvo je razdoblje pred nama? U izlaganju ćemo otvoriti teme okupljanja i o(t)puštanja, koje su se artikulirale kao tihe prakse kroz višegodišnje sudjelovanje u jednoj maloj zajednici.   

Uz predstavljanje rada kolektiva Škvadra, Una i Ema će u ovom izlaganju izvesti kratki plesni duet iz nove predstave naslova Bliskost i druga čudesa te pozvati sudionike da se pridruže isprobavanju jednostavne fizičke prakse inspirirane ovim radom. Praksa je zasnovana na načinima pružanja, primanja ili propuštanja podrške drugoga. 

O IZLAGAČIMA I SUDIONICIMA

Goran Sergej Pristaš dramaturg je, umjetnik i profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača izvedbenog kolektiva BADco. (2000.–2020.), a danas s Nikolinom Pristaš djeluje kroz umjetničku formaciju CO₂… par umjetnika. Njegov umjetnički i teorijski rad bavi se odnosima izvedbe, gledanja, prostora, rada i institucija. Autor je knjige Exploded Gaze (Multimedijalni institut, 2018.). Njegovi su radovi predstavljani u brojnim međunarodnim kontekstima, među ostalim na Venecijanskom bijenalu i Documenti 12.

Valentina Otmačić bavi se znanstvenim, pedagoškim i praktičnim radom u područjima mira, transformacije sukoba i ljudskih prava. Zamjenica je predstojnika Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci. Doktorat iz mirovnih studija stekla je na 2018. g. na Odsjeku za društvene i međunarodne studije Sveučilišta u Bradfordu u Velikoj Britaniji.

Izdavačka kuća Routledge objavila je njenu knjigu koja je 2026. godine izašla u hrvatskom prijevodu, u izdanju Srednje Europe, pod naslovom Oaze mira u pustošima rata: konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle.

Više od 25 godina dr. Otmačić se bavila praktičnim radom u sklopu nekoliko agencija Ujedinjenih naroda te međunarodnih nevladinih organizacija. Na programima izgradnje mira i promicanja ljudskih prava radila je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Tanzaniji, Burundiju, Demokratskoj Republici Kongo, Libanonu i Kolumbiji.

Centar za nenasilnu akciju je regionalna mirovna organizacija, sa uredima u Sarajevu i Beogradu. Gotovo 30 godina radimo na izgradnji mira na području bivše Jugoslavije, kroz promociju nenasilja, dijaloga i izgradnje povjerenja među ljudima, kao i na konstruktivnom suočavanju s prošlošću kao jednom od ključnih faktora za izgradnju mira.

Rad sa učesnicima ratova na uspostavljanju dijaloga bivših neprijatelja i izgradnji mira jedan je od temelja rada Centra za nenasilnu akciju, koji se višestruko prepliće s drugim poljima izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Iz rada sa ratnim veteranima crpimo motivaciju, spoznaje i inspiraciju koje nam pomažu da se sa izazovima na putu izgradnje mira, nosimo na načine koji dosežu do što više ljudi, a da pritom nikoga ne ugrožavamo.

Radomir Radević je mirovni aktivista rođen 1978. godine u Podgorici. Od 2019. godine je član tima Centra za nenasilnu akciju, ured u Beogradu. Diplomirani je profesor filozofije i logike.

Spasoje Kulaga je mirovni aktivista, ratni veteran Vojske Republike Srpske i osnivač te predsjednik Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u Bosni i Hercegovini „Pravi požar“ iz Dervente. Rođen je 1969. godine. Nakon učešća u ratu u Bosni i Hercegovini i suočavanja s posljedicama tog iskustva, posvetio je život izgradnji mira, suočavanju s prošlošću i pružanju podrške bivšim borcima svih strana u sukobu. Sa Centrom za nenasilnu akciju sarađuje od 2008. godine.

Za svoj dugogodišnji angažman i doprinos pomirenju, Spasoje Kulaga je 2023. godine dobio Mirovnu nagrada “Goran Bubalo” za priznanje za borbu protiv nasilja i nepravde, za suočavanje sa prošlošću, hrabrost, otpor i izgradnju mira u Bosni i Hercegovini.

Amer Delić je mirovni aktivista iz Zavidovića u Bosni i Hercegovini. Rođen je 1973. godine. Bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Od 2003. godine aktivno djeluje na području izgradnje mira, a od 2012. zaposlen je u Centru za nenasilnu akciju i koordinator je aktivnosti s bivšim borcima. Ima iskustva kao trener u području izgradnje mira i nenasilne transformacije sukoba s grupama visokog konfliktnog potencijala, posebno sa ratnim veteranima iz regije bivše Jugoslavije.

Zvonko Lucić je mirovni aktivista, umirovljeni inženjer i dragovoljac i veteran Hrvatske vojske. Rođen je 1963. godine. Nakon rata se angažirao u HVIDR-i (Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata) na organiziranju obuke veterana za informatičku pismenost. Aktivno od 2008. godine sarađuje s Centrom za nenasilnu akciju na programima izgradnje mira koji okupljaju ratne veterane iz regije bivše Jugoslavije.

Umjetnička organizacija Škvadra osnovana je 2018. godine u Zagrebu kao kolektiv devetero mladih profesionalnih plesnih umjetnika koji su se okupili iz potrebe za stvaranjem vlastitih umjetničkih prilika, suradnji i autorskih projekata. Članovi i članice kolektiva su Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ema Kani, Eva Kocić, Gendis Putri Kartini, Marta Habulin-Satinović, Margareta Firinger, Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov.
Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz produkciju i distribuciju autorskih radova s posebnim naglaskom na istraživanje izvedbe u javnom prostoru te drugim alternativnim prostorima. Njihov rad uključuje filmske i video formate kao i suradnje s umjetnicima različitih medija, šireći polje plesne umjetnosti i njezine pojavnosti. Kolektiv razvija projekte koji nadilaze estetsko istraživanje pokreta te promatraju tijelo u prostoru kao mjesto društvenog susreta, pregovaranja i propitivanja odnosa moći. Uz izvedbene radove, Škvadra organizira radionice i participativne umjetničke programe, izvedbene akcije i intervencije s ciljem približavanja plesa široj publici i rastvaranja novih načina komunikacije između izvedbe i društvenog konteksta u koji se ona smješta.

Una Štalcar-Furač je plesna umjetnica, producentica i pedagoginja. Završila je preddiplomski studij suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti, a 2025. godine diplomski studij Performing Public Space na Fontys Academy of the Arts u Tilburgu. Također djeluje kao producentica i umjetnička voditeljica Umjetničke organizacije Škvadra i predsjednica Upravnog odbora Udruge profesionalnih plesnih umjetnika PULS te aktivno sudjeluje u strukovnim  inicijativama. UO Škvadra djeluje u području suvremenog plesa kroz site-specific radove, plesni film i umjetničke suradnje iz drugih područja. Članica je Arbajt Kolektiva koji kroz izvedbu, ples, intervencije i diskurzivne formate istražuje pojam rada, prekarijata, nezavisne scene. Od 2019. godine sudjeluje u nastavi scenskog pokreta na odsjeku glume pri ADU, od 2026. godine u statusu docentice. Radi kao plesna pedagoginja u Kreativnom laboratoriju 4sobe.

Ema Crnić (1996.) je plesna umjetnica iz Zagreba, koja od 2018. djeluje kao izvođačica, koreografkinja i istraživačica na hrvatskoj plesnoj sceni. Plesno obrazovanje stječe od djetinjstva u Centru Mladih Ribnjak i Školi suvremenog plesa Ane Maletić, nakon čega završava preddiplomski studij suvremenog plesa izvedbeni smjer na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i diplomski studij plesa istraživački program na Kraljevskom konzervatoriju u Antwerpenu, Belgiji. Kroz godine razvija svoj autorski potpis u umjetničkim suradnjama i samostalnim radovima (Bazen, Bazen u Dvorištu, Prve 3: Daljine nema, Pokretiranje, geo prija). 2018. godine s kolegama i prijateljima osniva Umjetničku organizaciju Škvadra primarno posvećenu kreiranju site-specific izvedbi, a 2025. Ema se uključuje u raznovrsne umjetničke i društvene inicijative: rad u upravnom odboru UPUHa, kreiranje improvizacijske platforme u nastajanju Sauna te nastavak ravijanja vlastite umjetničke prakse promatrajući odnos tijela i kamere, fokusirajući se na izvedbenost pogleda,  organizaciju pažnje i timski rad.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zaklade Kultura nova

The post POZIV na 11. Izvedbenu konferenciju ZAJEDNICA, PRAKSA, NADA appeared first on ČETVERORUKA.

3. i 4. listopada 2025., Akademija dramske umjetnosti

Scena F22 i Leks, Frankopanska 22, Zagreb

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkog života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i poslovnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednica i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: Četveroruka, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

Koprodukcija: Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

P R O G R A M:

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Franskopanska 22, Zagreb

17:30 – okupljanje, registracija

17:45 – uvod

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i Leks, Franskopanska 22, Zagreb

14:00 – okupljanje, registracija

14:15 – uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
• Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
• Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
• Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Zajednički razgovor 

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: Nori

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra I izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala I diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: Oko nedišuće

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 hektara

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

Foto: Nina Đurđević

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Foto: Nina Đurđević

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Foto: Nina Đurđević

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poantirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Foto: Nina Đurđević

Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspjevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

Foto: Nina Đurđević

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S.Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978.) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producent, a u zadnje vrijeme i scenarist dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima kao što su David Hernandez, Sanna Myllylahti, Anja Bornšek, Sonja Pregrad, Charlie Brittan, Matej Kejžar.  Po završetku studija predstvlja svoj završni istraživački rad “Nori” ,pod mentorstvom Petre Hrašćanec, temeljenog na istraživanju spoja suvremene plesne tehnike i forme borilačkih sportova. Uz kolege ulazi u prve kolektivne procese i stvaranje izvedbi “jationonaono” (2023.), “Kič, klanje, radovanje” (2025.), “Big box” (2025.) te iskorištava prilike za sudjelovanje u istraživačkim procesima “Među” pod vodstvom Anne Javoran i Viktorije Bubalo (2024). Također je bila članica programa Podmlatka 2.0.Studija za suvremeni ples 2021. godine. Plesala je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb 2023. godine. Sudjelovala je u međunarodnom projektu Beyond Front@DCL u  Krarowu (Poljska) krajem 2024. godine. Sudjeluje u procesu i stvaranju nove plesne izvedbe koreografkinje Marjane Krajač po nazivom „Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine“ (2025.). Svoje daljnj

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.

IZ MEDIJA:

“Prvi put sudjelujući na konferenciji koja afirmira i aktivno uspostavlja ravnopravnost svih sudionika, ostala sam iznenađena produktivnošću njezina hibridna formata, koji oslobađa nove načine razmjene ideja i kreativnosti.”

Marta Brkljačić, Vijenac 825, 23.listopada 2025.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

The post Bolno mjesto zajednice, 2025. appeared first on ČETVERORUKA.

O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” pisala je Lada Čale Feldman

Lada Čale Feldman

TRAUMA KAZALIŠNOG »APARATA« I RECENTNI ŽENSKI REDATELJSKI POKUŠAJI DA SE NJOME OVLADA

Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 51 No. 1, 2025.

……

“Moj pak treći primjer, premda izveden u kazališnom prostoru, pripada nedramskoj, odnosno post-dramskoj sferi suvremenih izvedbenih hibrida: posrijedi je zapravo tek jedna od opetovanih prigoda dugoročnijeg projekta koji si je Četveroruka stavila u zadatak, da se naime preoblikuju tipovi odnosa između izvođača i recipijenata – nekmoli kritičara i umjetnika – koji karakteriziraju hrvatsku kazališnu kulturu u cijelosti, onkraj, prije i nakon pojedinih izvedbi. Prema članicama grupe, postojeće navade kazališnog i izvankazališnog ophođenja ne omogućuju povoljnu kreativnu klimu, nego nerijetko manifestiraju, a katkad i sami generiraju neželjene simptome šire kulturne traume, koja u svojim različitim pogubnim oblicima – prije svega nedavnome ratu, ali i inim društvenim krizama – često figurira kao tematska osovina predstava ove »umjetničke organizacije«3. Ističući pojmove kao što su »ekologija, organskost, subverzija ekonomizacije, nehijerarhičnost, identitet kao odnos, … uzvraćanje pogleda, su-prisutnost, pozicija drugog, su-odgovornost stvaranja izvedbe gledanjem i izvođenjem, zajedništvo« (Petković Liker i Pregrad 2017: 9), grupa nastoji raditi na izgradnji nove vrste »ljudske ekologije« koja prati okupljanje oko kazališta ili u kazalištu kao javnome mjestu.

Oglašeno kao »izvedbena konferencija«, dakle oblik otvorene komunikacije između tzv. obične publike, kritičara, akademskih stručnjaka i izvođača, Podrhtavanje umjetničke organizacije Četveroruka ustaje, reklo bi se, upravo protiv prije dočaranih Goffmanovih mikro-represivnih oblika socijalno-kazališnog ritualizma, združujući, kao i uvijek, raznolike izvedbene prakse, nastale kao odgovor na mnogostruke fizičke i emocionalne asocijacije naslovne riječi: jednu mini-scenografsku izložbu triju diorama, otvorenu za intervencije (Lea Vidaković, Podrhtavanja), zatim dvije video i zvučne instalacije (Kronologija straha Minje Ristić i Ananas is always ananas but pineapple is English Tine Hofman) te naposljetku jednu kolektivnu Blitz-terapijsku seansu (Glasovi Selme Banich), nakon koje slijedi završna diskusija koja uključuje sve nazočne, pozvane da s autoricama razmijene svoja iskustva, doživljaje i asocijacije vezane uz riječ »podrhtavanje« i događaj u koji su netom bili uvučeni. U svim se, napomenimo, nabrojenim izvedbenim formama jasno razaznaju tradicionalne sfere ženske ranjivosti: u prvoj smo pozvani da samostalno kružimo kroz tri mini-scenografije koje dočaravaju kutove nekom iznenadnom katastrofom načete kuće (prva poharanu vrtnu verandu, druga opustošenu dnevnu sobu, treća blagovaonicu s nakošenim stolom bez noge i jedva načetim ručkom), da bismo uskoro shvatili kako u te scenografije možemo i slobodno intervenirati, podizati razrušene predmete, dopunjati ogoljele zidove, čistiti zakrčene prostore; od dviju video i zvučnih instalacija prva nas napada jezovitim prizorima uskomešanog podvodnog bilja i zlokobnim zaumnim zvucima, a tijekom druge smo suočeni s uvećanim projekcijama dvaju lica, majke i kćeri, dok slušamo 3 Kako je o grupi bilo već govora na Danima Hvarskoga kazališta, premda drugim povodima, o njezinim predstavama s tematikom Domovinskog rata usp. Kačić Rogošić 2022. bolnu kćerinu ispovijest o njihovoj zemljopisnoj i emocionalnoj razdvojenosti, uvjetovanoj ratnim i poslijeratnim prilikama, a zatim i o njihovu kasnijem tegobnom zbližavanju; u četvrtoj je pak prigodi te izvedbe publika zamoljena da se prisjeti nekih vlastitih neuralgičnih stanja te međusobno, rukom na leđima osobe do sebe, podržava dok stoji u krugu i različitim, svojevoljno odabranim vokalizacijama otpušta osjećaje vezane uz gubitak nekog bližnjeg.

Time se dovršava začeta terapijsko-dramaturgijska putanja koja bi se doista najproduktivnije mogla vezati uz ovdje već spomenutu Freudovu studiju S onu stranu načela ugode, u kojoj će se, da podsjetim, međusobno usporediti posve raznorodna traumatska iskustva, od fizičkih i psihičkih trauma vojnika Prvoga svjetskog rata, preko opsesivnog ponavljanja traumatskih situacija raskida s voljenim osobama – ne bi li se, ponavljajući bolne okolnosti, konačno pronašao bolji ishod – do glasovite igre Fort-da, bacanja i vraćanja kalema vezanog za končić u prostor vlastite kolijevke, iza otvora malenog »zastora«, kojom je Freudov unuk pokušavao savladati bol zbog majčinih odlazaka iz svojega vidokruga, a naposljetku i njezinu smrt. Živo se još sjećajući ratne agresije, zagrebačkog potresa 2020., ali i nešto recentnijih klimatskih fenomena kao što je olujno nevrijeme koje je grad pogodilo u ljeto 2023., i publika Podrhtavanja potonula je već na samome početku u svojevoljnu regresiju, u fazu netom spomenute dječje igre, samo ovaj put u kontroliranim uvjetima, baratajući minijaturnim kućanskim rekvizitima koji su se mogli pronaći u malenim papirnatim »škrinjama« tik uz dani kutak kuće i koji su tako publici dali priliku da eventualno pokrpa nered upriličen nepoznatom kataklizmom, kao i da usput uspostavi nepredvidljive alijanse s jednako predanim supatnicima u prevladavanju separacijske traume. Kako naime drukčije tumačiti izričit fokus na majku i kćer u trećoj izvedbi, na njihova slična, ali po dobi tako opet različita lica, koja dominantno ženska publika promatra dok raštrkana sjedi u sredini prostorije, prateći kako se obrisi majke i kćeri sad pojavljuju, sad nestaju, dok glas u offu prepričava bolne okolnosti njihova udaljavanja i ponovnog zbližavanja? Naposljetku, kako rekosmo, u četvrtoj će izvedbi i opet biti fokus na gubitku, i to gubitku uzrokovanom smrću, premda bar donekle zaliječenom stupanjem u lanac kolektivnog tijela, u gledateljski krug u kojemu su dionici pozvani da na samovoljno odabrani način prizovu vlastite mrtve ili nepovratno udaljene bliske osobe, iskale sve svoje tjeskobe kricima, pjevom ili uzdasima, i na tren odustanu, u mjeri u kojoj je dakako svatko za to spreman, od vlastite jedinstvenosti, stapajući svoj glas s glasovima ostalih sudionika.”

Više o IZVEDBENOJ KONFERENCIJI Podrhtavanje možete pronaći na ovom linku

The post O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” appeared first on ČETVERORUKA.

Izvedbena konferencija  BOLNO MJESTO ZAJEDNICE

3. i 4. listopada 2025. na Akademiji dramske umjetnosti

Izvedbena konferencija Četveroruke već deset godina stvara prostor susreta umjetnika_ica, teoretičara_rki i publike – prostor razmjene iskustava, otvaranja novih pitanja i zajedničkog promišljanja o suvremenim društvenim i umjetničkim temama.

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkih života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i profesionalnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednice i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

Prijave za sudjelovanje: e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Rok za prijavu: 1.10.2025.

Broj sudionika/ca: 40

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: ČETVERORUKA, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

PROGRAM 10. IZVEDBENE KONFERENCIJE

Bolno mjesto zajednice, 3. – 4. listopada 2025.
Akademija dramske umjetnosti, Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

Ove godine konferenciju otvaraju izvedbeni odgovori studenata i studentica ADU – Jane Božić, Lee Filipčić, Laure Vojnović i Isabele Eve Ljubičić, uz sudjelovanje Antuna Antolovića. Njihovi radovi, nastali iz osobnih procesa i različitih okolnosti, kolažiraju se u zajednički izvedbeni čin u kojem se intimni registri – plesni, glasovni, tjelesni i poetski – pretaču u kolektivno iskustvo.

Drugog dana konferencija okuplja pozvana umjetnička i teorijska izlaganja.

• • Gabrijela Puljić kroz izvedbeno predavanje Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu propituje ulogu publike kada se suočava s tuđom traumom i neizrecivim.
  • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff u Kompozicijama toka: prepoznavanjima stvaraju participativni prostor identifikacije i empatije, kao potencijalne metode „liječenja“ bolnih mjesta.
  • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski izvode proces nastajanja filma Nasljedstvo – transgeneracijski slučaj jedne obitelji, pozivajući publiku da aktivno sudjeluje u otkrivanju i transformiranju obiteljskih i generacijskih rana.
  • Goran Božičević u izlaganju Zajednica bolnih mjesta – mirovni pogled na temu nudi iskustva iz mirovnog rada u podijeljenim zajednicama, otvarajući pitanje gdje i kako bolna mjesta postaju izvori snage, smisla i promjene.

Kroz dva dana, publika nije samo promatrač nego su-dionik procesa: od fragmenata studentskih istraživanja do participativnih instalacija, od performativnih predavanja do dijaloga s mirovnim praksama. Konferencija kulminira razgovorima svih sudionika_ica u kojima se prelamaju izvedbeni, teorijski i osobni odgovori – mjesto gdje bolno postaje vidljivo, podijeljeno i možda zajednički transformirano.

V I Š E   O   T E M I :

Na tragu htijenja da svojim angažmanom omogući tvorbu novih kreativno-recepcijskih savezništava, ali i slijedom svojedobnih interesa za procedure prorade osobnih i kolektivnih traumi, štoviše, zatečena pred njihovim opetovanim probojima, Četveroruka poziva na izvedbenu konferenciju koja će se ticati naslućenih ali nikad sasvim dorečenih individualnih i socijalnih neuralgija vezanih uz ideale, obećanja i življenja zajedništva i zajednice, bilo da ti pojmovi u nama bude obiteljske, bračne, prijateljske, poslovne, umjetničke, nacionalne ili političke okvire i asocijacije. 

Što kada se zajednice formiraju pod prividom spontanosti, a zapravo u nekoj vrsti prisile na (povijesno) ponavljanje, u znanim procesima grupiranja „istomišljenika“ i „istopripadnika“, a zatim i nametnutom „prestrojavanju“ neodlučnih, ali i detekciji i diskvalifikaciji „otpadnika“? U kojemu je sve smislu bolno mjesto prikrivena, zataškana ili zatajena osovina oko koje se zajednice konstituiraju? Koji sve modusi pogoduju da se zajednica uspješno ili neuspješno nosi s tom svojom nepriznatom okosnicom? U kakvome su ovisništvu bolna mjesta različitih zajedništava, što kada se međusobno pothranjuju ili poništavaju? Jesu li raznovrsni oblici izvedbe – sa svojom navodnom moći da izazivaju stanja zajedničkog ushićenja koje je Victor Turner nazivao „communitas“, ali i sa svojim trajnim diverzantskim ambicijama da dijalogiziraju s misaonim reformulacijama i dekonstrukcijama pojma zajednice (Agamben, Nancy) – kadri dotaknuti, probuditi, otkriti, opisati, identificirati (ako već ne i zaliječiti) bolno mjesto zajednice?

P R O G R A M:

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Frankopanska 22, Zagreb

17:30 – Okupljanje, registracija

17:45 – Uvod

18:00 – Izvedbeni odgovori studenata ADU

• • • • Jana Božić: NORI
      • Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA
      • Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA
      • Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i LEKS, Frankopanska 22, Zagreb

14:00 – Okupljanje, registracija

14:15 – Uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• • • Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
    • Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
    • Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
    • Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************************************************************************************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************************************************************************************

O   R A D O V I M A :

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: NORI

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra i izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala i diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: OKO NEDIŠUĆE

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 HEKTARA

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poentirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Goran Božičević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspijevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ  rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S. Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producentica, a u zadnje vrijeme i scenaristica dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima. Po završetku studija predsatvlja svoj završni istraživački rad “Nori”, pod mentorstvom Petre Hrašćanec.

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.

The post POZIV na 10. Izvedbenu konferenciju BOLNO MJESTO ZAJEDNICE appeared first on ČETVERORUKA.

28.9.2024., Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5

Programski i organizacijski odbor konferencije: selma banich, Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Marina Petković Liker

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike/ce, kritičare/ke i teoretičare/ke s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 9. Izvedbenoj konferenciji na različite smo se izvedbene i predavačke načine pozabavili fenomenom egzistencijalnih, profesionalnih, emocionalnih, političkih, identitetskih i inih zaokreta koji nastupaju u trenucima kada se postojeća zaliha iskustava, doživljaja, znanja, orijentacija i planova čini zasićenom ili iscrpljenom, kada imamo dojam da se horizonti sužavaju, umjesto da se šire, kada je potrebno zaokrenuti u nekom drugom pravcu, pa stoga možda pritom i žrtvovati štošta što nas je dotad definiralo, nanovo izumiti svoju poziciju, svoje fizičke i mentalne mape kretanja i svoje mreže podrške. Izvedbe koje su zaokrete tematizirale tiču se upravo te ambivalencije dobitka/gubitka, afekcije drugih oko nas, naše volje – ili nužde – da prema sebi, ali i svojoj bližoj i daljoj socijalnoj okolini svejedno budemo „okrutni“, itsl. Nužda da se “zaokrene”, naime, nikada nije samo osobne naravi: uvijek je ujedno i simptom neke sistemske nelagode, pa utoliko zaziva preobrazbu širega kazališnog, socijalnog, institucijskog, pedagoškog a onda i mikro- ili makro-političkog konteksta i njegove “klime”.

Konferencija se odvijala u uobičajenom dvostrukom formatu: u prvome dijelu susreta sudionici su kroz četiri izvedbena odgovora uronili u temu zaokreta. Inspirirano time, u drugom dijelu se odvijala komunikacija među svim sudionicima,  na organizirani način, u formatu vođene, neprisilne razmjene i uzvratnih intervencija svih sudionika/ca.

Četiri izvedbena odgovora izložili/e su: Karla Crnčević, Kristina Gavran, Irma Omerzo i Jan Samek.

PROGRAM

14 h okupljanje, uvod, početak

14:20 Izvedbena izlaganja

• Kristina Gavran: Otpuštam stvari i odlazim
• Jan Samek: Isprobavanje rada
• Karla Crnčević: Divlje cvijeće
• Irma Omerzo: Reducirana redukcija

oko 16 h razgovor

oko 18 h završetak

ZAOKRETI

“Čini mi se da je za bavljenje umjetnošću uvijek potrebna neka vrsta zaokreta, a pogotovo unutar lokalnog produkcijskog konteksta. Zaokret je za mene način nužne prilagodbe, izbjegavanja neprihvatljivih kompromisa te izazov da i dalje radim to što volim. Ovisno o količini stupnjeva zaokretanja, zaokret biva više ili manje neugodan, više ili manje neizvjestan. Nije mi fora, ali drugačije ne mogu.” Irma Omerzo

“Okretanje oko svoje osi u nadi za novom perspektivom.”  Karla Crnčević

“Osim kao umjetnički postupak, zaokrete je važno primjenjivati unutar procesa rada.
Posebno kada taj proces nose studenti. Važno je da zaokrećemo već uspostavljene uloge, hijerarhije iprincipe rada jer jedino tako učimo. Ono što zaokret otvara jest prostor rizika, a izlaganjem vlastitog rada riziku sve je veća šansa za otkrivanjem nekog novog alata, saznanja ili dokidanja nametnutih politika rada.” Jan Samek

“Zagledala sam se u riječ zaokret i vidjela dvije strane: za-okret, ali i zao-kret. Upisana je lakoća pokreta, okretanje oko sebe, ali ima tu i nešto zlokobno, nešto što nas tjera iz zone sigurnosti i nanosi nam neugodu. Zaokreti mogu biti bolni ili laki, izabrani ili nametnuti. Trebamo li im se prepustiti pa nek nas rijeka nosi ili plivati svom snagom?” Kristina Gavran

Fotografirala: Nina Đurđević

IZVEDBENI ODGOVORI

KRISTINA GAVRAN: Otpuštam stvari i odlazim

Moja je biografija đumbus. Volim tu riječ đumbus, tako je moja baka opisivala nered u dječjoj sobi. “Opet si napravila đumbus”, rekla bi ona. Moja biografija, curriculum vitae, privatni život; sve je to puno zaokreta, novih početaka, odustajanja, brzih odluka, propadanja, stvaranja. Kao da mi sve brzo dosadi ili me život iznenadi, a ja objeručke prihvatim, žongliram, trčim malo u jednom smjeru, malo u drugom, malo se izležavam ispražnjena od ideja. Tako se udam u Indiju, preselim u Englesku, ostavim kazalište, pišem prozu, iskusim tri kućna poroda, doktoriram i okačim na sebe titulu dr, pa onda ništa posebno s njom ne napravim, zujim od projekta do projekta, biram kuću koju ćemo evo uskoro kupiti, proučavam kredite, idem na školske sastanke, stvaram ovaj put audio-
Foto: Kristina Gavran

immersive projekte, pa onda odlučim sve ostaviti, prodati i podijeliti stvari i krenuti u avanturu oko svijeta uz filozofiju worldschoolinga. Nije lako riješiti se stvari nakupljenih u jednoj fazi života; crvena IKEA sofa koja nas je pratila kroz pet podstanarskih stanova, knjige, odjeća, dječje igračke, jastuci, madraci i nakit. Oslobođeni svega, krećemo prema istoku, polako, pa još polakše, od Grčke pa sve do Japana. Dok putujem, ništa ne pišem, ne dijelim na social media, ne vodim dnevnik niti skupljam bilješke za novu knjigu. Trebalo bi nekako “unovčiti” taj zaokret, imati od njega neke koristi, postati influencer ili ozbiljan pisac s avanturom u nogama. U petak slijećem u Zagreb nakon 15 mjeseci putovanja, u subotu predstavljam svoj zaokret na konferenciji Četveroruke. Nemam odgovore, samo pitanja.

Fotografirala: Nina Đurđević

JAN SAMEK: Isprobavanje rada

Kroz izlaganje nastojimo, iz studentske perspektive, predstaviti zaokrete koje smo koristili u procesu i pojasniti kako je do njih došlo – kako zaokret može biti snažna i slojevita reakcija na zbilju i što se događa s radom jednom kada se zaokrenemo? Koje sve nametnute politike rada zaokret briše i kako izgledaju prostori koje otvara?
Sam izvedbeni odgovor zaključit ćemo ulazom u tijela koja su nastala primjenom zaokreta.

Fotografirala: Nina Đurđević

KARLA CRNČEVIĆ: Divlje cvijeće

Kratki eksperimentalni film Divlje cvijeće nastao je 2022. iz potrebe za novim pogledom na stari materijal, novim pogledom na materijal koji dugo nije viđen,
za ponovnim promišljanjem što vidimo i kako, kad gledamo prvi put, kad gledamo kroz leću kamere i čega se sjećamo da smo vidjeli.
Za Zaokrete – iz pokreta kamere koji se od uništene kuće okreće prema ružičastom cvijeću naglas izgovaram sve zaokrete koji su se posljednjih mjeseci dogodili
u mom gledanju: arhiva, rupa u arhivima, rupa u narativima, iskrivljenih sjećanja, solidarnosti, otpora zaboravu i novih slika koje svakodnevno naviru.

Fotografirala: Nina Đurđević

IRMA OMERZO: Reducirana redukcija

Polazeći od pitanja kada znamo da nam je nečega previše i kako znamo koliko nečega nam je dovoljno, “Redukcija” razlaže različite, često kontradiktorne, aspekte života u 21. stoljeću – od imperativa potrošnje do nužnosti brige za okoliš, od zahtjeva za discipliniranjem tijela do perspektiva tjelesne meditacije. Na taj način različiti slojevi i implikacije smanjivanja, dokidanja, smirivanja, minimiziranja, sužavanja i stišavanja grade tekstualni i plesni vokabular ove predstave. Odabirući intimni, osobni prostor publike kao svoj prostor izvođenja, predstava samu sebe namjerno prostorno smanjuje, omogućujući tako publici puno neposredniji doživljaj plesa. “Redukcija” je duet koji se izvodi u privatnom prostoru publike koja tako može “naručiti” izvedbu predstave na svoju kućnu adresu, u svoj stan ili kuću. Na ovaj se način neke od tema predstave – značaj osobnog prostora, odnos javnog djelovanja i intimnog prostora, smisao kolektivnog djelovanja – zrcale i u načinu njezine izvedbe. Publika tako, pozivajući predstavu u svoj privatni prostor, omogućava jedinstvenost svake izvedbe te, otvarajući

Neke dijelove predstave ne mogu prezentirati na ovoj konferenciji, pa radim zaokret ispitujući što će se desiti ako materijale iz predstave uz nekoliko uputa ponudim publici i tako joj prebacim povjerenje ili odgovornost izvedbe.

Fotografirala: Nina Đurđević

IZLAGAČI/CE

Karla Crnčević magistrirala je dramaturgiju na ADU u Zagrebu i filmsku arhivistiku na studiju Elias Querejeta u San Sebastianu. Dugi niz godina radi kao filmska i kulturna radnica u različitim uvjetima proizvodnje.  Video radove izlagala je u galerijskim prostorima u domaćem i međunarodnom kontekstu. Povremeno surađuje s portalima Kulturpunkt, Bilten i Slobodni Filozofski.
Članica je Centra za dramsku umjetnost te jedna je od osnivačica i organizatorica Unseen festivala (www.unseencavtat.com) koji se bavi prikazivačkim i kulturnim politikama, te revitalizacijom kino prostora. Njezin prvi kratkometražni film Divlje cvijeće prikazan je na više od pedeset međunarodnih festivala (FidMarseille, Zinebi, Dokufest…), te nagrađen na nekoliko njih. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film Zemlja za nas nedavno je završen u produkciji Zagreb filma i premijerno prikazan na Subversive film festivalu u Zagrebu, trenutno je u distribuciji.
Zanima je memorija kao prostor spekulacije i njezin odnos s pokretnom slikom.

Kristina Gavran diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Neki njoj bitni radovi: drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i “Plačko”, drame za odrasle „Spremni“ i „Pepper and Honey“, audio-pripovjedački projekt „BOSA“, knjige Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu, Gitara od palisandra i Između, istraživački projekt“Birth Stories”.
Kristina živi u Hrvatskoj, Engleskoj i Indiji. Razlog zbog kojeg je pozvana na konferenciju “Zaokreti” jest taj da je 2023 prodala i poklonila sve materijalne stvari koje su se nakupile tijekom deset godina života u Engleskoj, pa s mužem i troje djece krenula na put oko svijeta. Nakon više od godinu dana, Kristina završava puni krug putovanja dolaskom u Hrvatsku. “Zaokrete” doživljava kao priliku refleksije na sve što je to putovanje otvorilo – pitanja, snove, mogućnosti, brige, planove.

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i instruktorica metode Feldenkrais. Plesno obrazovanje i dugogodišnju plesačku karijeru stječe u Francuskoj. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, «Meni ti to nije baš…», Euro vizija, Kratki program br.1, Foto-plession, Treći kratki program – Trisolistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, Opna, Spektakl, Nevidljivi (ples), Redukcija te plesnih filmova: Meteo, Plesati sa…, Sivo, Trisolistice, U našem gradu, Zašto volim ples?. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, akcije, programaciju plesnih
filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima, performerima, kazališnim i filmskim redateljima.
Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Od osnivanja Studija suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu redovito drži nastavu Koreografije, Feldenkrais metode, Plesa i filma te Izvedbenih radionica i projekata.

Jan Samek je student prijediplomskog studija Dramaturgije. U protekle dvije godine realizirao je nekoliko autorskih i suautorskih projekata u polju izvedbenih umjetnosti:
Nova cura, režija i tekst: Jan Samek, Teatar Tirena
jationonaonomivioni, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek, F22
jationonaonomivioni 2.0, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek,
LiberSpace
One Flesh, režija i koreografija: Mateo Babić i Jurica Nikolić, dramaturgija i tekst: Jan Samek
Redni broj: 41, režija, koreografija, dramaturgija: Nina Jugo i Jan Samek
Nori, koreografija: Jana Božić, dramaturgija: Jan Samek
Voda vodi, koreografija: Mateo Babić, dramaturgija i asistent koreografije: Jan Samek
U radu najveći fokus stavljam na proces i načine rada, istražujem ih s ciljem stvaranja jasnijih principa uključivog i ne-hijerarhijskog rada.

Realizacija Izvedbene konferencije omogućena je uz podršku Gradskkog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

The post Zaokreti, 2024 appeared first on ČETVERORUKA.

9. Izvedbena konferencija – ZAOKRETI

28.9.2024., Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5

Od 14 do 18h (možda i malo duže, bez oštrih rezova)

Prijave: e-mailom na cetveroruka@gmail.com
Broj sudionika/ca: 40

Programski i organizacijski odbor konferencije: selma banich, Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Marina Petković Liker

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike/ce, kritičare/ke i teoretičare/ke s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 9. Izvedbenoj konferenciji ćemo se na različite izvedbene i predavačke načine pozabaviti fenomenom egzistencijalnih, profesionalnih, emocionalnih, političkih, identitetskih i inih zaokreta koji nastupaju u trenucima kada se postojeća zaliha iskustava, doživljaja, znanja, orijentacija i planova čini zasićenom ili iscrpljenom, kada imamo dojam da se horizonti sužavaju, umjesto da se šire, kada je potrebno zaokrenuti u nekom drugom pravcu, pa stoga možda pritom i žrtvovati štošta što nas je dotad definiralo, nanovo izumiti svoju poziciju, svoje fizičke i mentalne mape kretanja i svoje mreže podrške. Izvedbe koje zaokrete tematiziraju tiču se upravo te ambivalencije dobitka/gubitka, afekcije drugih oko nas, naše volje – ili nužde – da prema sebi, ali i svojoj bližoj i daljoj socijalnoj okolini svejedno budemo „okrutni“, itsl. Nužda da se “zaokrene”, naime, nikada nije samo osobne naravi: uvijek je ujedno i simptom neke sistemske nelagode, pa utoliko zaziva preobrazbu širega kazališnog, socijalnog, institucijskog, pedagoškog a onda i mikro- ili makro-političkog konteksta i njegove “klime”.

Konferencija će se odvijati u uobičajenom dvostrukom formatu: u prvome dijelu susreta sudionici će kroz četiri izvedbena odgovora uroniti u temu zaokreta. Inspirirano time, u drugom dijelu će se odvijati komunikacija među svim sudionicima, ali na organizirani način, u formatu vođene, neprisilne razmjene i, zašto ne, uzvratnih intervencija svih sudionika/ca.

Četiri izvedbena odgovora izložit će: Karla Crnčević, Kristina Gavran, Irma Omerzo i Jan Samek.

Pozivamo vas da nam se pridružite i svojim zaokretom ili nezaokretom sudjelujete na 9. Izvedbenoj konferenciji.

Prijavu pošaljite e-mailom na cetveroruka@gmail.com, najkasnije do 26.9.

Program

14 h okupljanje, uvod, početak

14:20 Izvedbena izlaganja

Kristina Gavran: Otpuštam stvari i odlazim

Jan Samek: Isprobavanje rada

Karla Crnčević: Divlje cvijeće

Irma Omerzo: Reducirana redukcija

oko 16 h razgovor

oko 18 h završetak

ZAOKRETI

“Čini mi se da je za bavljenje umjetnošću uvijek potrebna neka vrsta zaokreta, a pogotovo unutar lokalnog produkcijskog konteksta. Zaokret je za mene način nužne prilagodbe, izbjegavanja neprihvatljivih kompromisa te izazov da i dalje radim to što volim. Ovisno o količini stupnjeva zaokretanja, zaokret biva više ili manje neugodan, više ili manje neizvjestan. Nije mi fora, ali drugačije ne mogu.” 

Irma Omerzo

“Okretanje oko svoje osi u nadi za novom perspektivom.” 

Karla Crnčević

“Osim kao umjetnički postupak, zaokrete je važno primjenjivati unutar procesa rada. 

Posebno kada taj proces nose studenti. Važno je da zaokrećemo već uspostavljene uloge, hijerarhije iprincipe rada jer jedino tako učimo. Ono što zaokret otvara jest prostor rizika, a izlaganjem vlastitog rada riziku sve je veća šansa za otkrivanjem nekog novog alata, saznanja ili dokidanja nametnutih politika rada.”

Jan Samek

“Zagledala sam se u riječ zaokret i vidjela dvije strane: za-okret, ali i zao-kret. Upisana je lakoća pokreta, okretanje oko sebe, ali ima tu i nešto zlokobno, nešto što nas tjera iz zone sigurnosti i nanosi nam neugodu. Zaokreti mogu biti bolni ili laki, izabrani ili nametnuti. Trebamo li im se prepustiti pa nek nas rijeka nosi ili plivati svom snagom?”

Kristina Gavran

O IZVEDBENIM ODGOVORIMA

KRISTINA GAVRAN: Otpuštam stvari i odlazim

Moja je biografija đumbus. Volim tu riječ đumbus, tako je moja baka opisivala nered u dječjoj sobi. “Opet si napravila đumbus”, rekla bi ona. Moja biografija, curriculum vitae, privatni život; sve je to puno zaokreta, novih početaka, odustajanja, brzih odluka, propadanja, stvaranja. Kao da mi sve brzo dosadi ili me život iznenadi, a ja objeručke prihvatim, žongliram, trčim malo u jednom smjeru, malo u drugom, malo se izležavam ispražnjena od ideja. Tako se udam u Indiju, preselim u Englesku, ostavim kazalište, pišem prozu, iskusim tri kućna poroda, doktoriram i okačim na sebe titulu dr, pa onda ništa posebno s njom ne napravim, zujim od projekta do projekta, biram kuću koju ćemo evo uskoro kupiti, proučavam kredite, idem na školske sastanke, stvaram ovaj put audio- immersive projekte, pa onda odlučim sve ostaviti, prodati i podijeliti stvari i krenuti u avanturu oko svijeta uz filozofiju worldschoolinga. Nije lako riješiti se stvari nakupljenih u jednoj fazi života; crvena IKEA sofa koja nas je pratila kroz pet podstanarskih stanova, knjige, odjeća, dječje igračke, jastuci, madraci i nakit. Oslobođeni svega, krećemo prema istoku, polako, pa još polakše, od Grčke pa sve do Japana. Dok putujem, ništa ne pišem, ne dijelim na social media, ne vodim dnevnik niti skupljam bilješke za novu knjigu. Trebalo bi nekako “unovčiti” taj zaokret, imati od njega neke koristi, postati influencer ili ozbiljan pisac s avanturom u nogama. U petak slijećem u Zagreb nakon 15 mjeseci putovanja, u subotu predstavljam svoj zaokret na konferenciji Četveroruke. Nemam odgovore, samo pitanja.

JAN SAMEK: Isprobavanje rada 

Kroz izlaganje nastojimo, iz studentske perspektive, predstaviti zaokrete koje smo koristili u procesu i pojasniti kako je do njih došlo – kako zaokret može biti snažna i slojevita reakcija na zbilju i što se događa s radom jednom kada se zaokrenemo? Koje sve nametnute politike rada zaokret briše i kako izgledaju prostori koje otvara? 
Sam izvedbeni odgovor zaključit ćemo ulazom u tijela koja su nastala primjenom zaokreta.

KARLA CRNČEVIĆ: Divlje cvijeće

Kratki eksperimentalni film Divlje cvijeće nastao je 2022. iz potrebe za novim pogledom na stari materijal, novim pogledom na materijal koji dugo nije viđen, za ponovnim promišljanjem što vidimo i kako, kad gledamo prvi put, kad gledamo kroz leću kamere i čega se sjećamo da smo vidjeli.
Za Zaokrete – iz pokreta kamere koji se od uništene kuće okreće prema ružičastom cvijeću naglas izgovaram sve zaokrete koji su se posljednjih mjeseci dogodili u mom gledanju: arhiva, rupa u arhivima, rupa u narativima, iskrivljenih sjećanja, solidarnosti, otpora zaboravu i novih slika koje svakodnevno naviru. 

IRMA OMERZO: Reducirana redukcija

Polazeći od pitanja kada znamo da nam je nečega previše i kako znamo koliko nečega nam je dovoljno, “Redukcija” razlaže različite, često kontradiktorne, aspekte života u 21. stoljeću – od imperativa potrošnje do nužnosti brige za okoliš, od zahtjeva za discipliniranjem tijela do perspektiva tjelesne meditacije. Na taj način različiti slojevi i implikacije smanjivanja, dokidanja, smirivanja, minimiziranja, sužavanja i stišavanja grade tekstualni i plesni vokabular ove predstave. Odabirući intimni, osobni prostor publike kao svoj prostor izvođenja, predstava samu sebe namjerno prostorno smanjuje, omogućujući tako publici puno neposredniji doživljaj plesa. “Redukcija” je duet koji se izvodi u privatnom prostoru publike koja tako može “naručiti” izvedbu predstave na svoju kućnu adresu, u svoj stan ili kuću. Na ovaj se način neke od tema predstave – značaj osobnog prostora, odnos javnog djelovanja i intimnog prostora, smisao kolektivnog djelovanja – zrcale i u načinu njezine izvedbe. Publika tako, pozivajući predstavu u svoj privatni prostor, omogućava jedinstvenost svake izvedbe te, otvarajući svoj intimni prostor za izvedbu predstave, “Redukciji” dodaje novi sloj značenja na temu zajedništva. 
Neke dijelove predstave ne mogu prezentirati na ovoj konferenciji, pa radim zaokret ispitujući što će se desiti ako materijale iz predstave uz nekoliko uputa ponudim publici i tako joj prebacim povjerenje ili odgovornost izvedbe.

O IZLAGAČIMA 

Karla Crnčević magistrirala je dramaturgiju na ADU u Zagrebu i filmsku arhivistiku na studiju Elias Querejeta u San Sebastianu. Dugi niz godina radi kao filmska i kulturna radnica u različitim uvjetima proizvodnje.  Video radove izlagala je u galerijskim prostorima u domaćem i međunarodnom kontekstu. Povremeno surađuje s portalima Kulturpunkt, Bilten i Slobodni Filozofski.
Članica je Centra za dramsku umjetnost te jedna je od osnivačica i organizatorica Unseen festivala (www.unseencavtat.com) koji se bavi prikazivačkim i kulturnim politikama, te revitalizacijom kino prostora. Njezin prvi kratkometražni film Divlje cvijeće prikazan je na više od pedeset međunarodnih festivala (FidMarseille, Zinebi, Dokufest…), te nagrađen na nekoliko njih. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film Zemlja za nas nedavno je završen u produkciji Zagreb filma i premijerno prikazan na Subversive film festivalu u Zagrebu, trenutno je u distribuciji.
Zanima je memorija kao prostor spekulacije i njezin odnos s pokretnom slikom.

Kristina Gavran diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Neki njoj bitni radovi: drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i “Plačko”, drame za odrasle „Spremni“ i „Pepper and Honey“, audio-pripovjedački projekt „BOSA“, knjige Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu, Gitara od palisandra i Između, istraživački projekt“Birth Stories”. 
Kristina živi u Hrvatskoj, Engleskoj i Indiji. Razlog zbog kojeg je pozvana na konferenciju “Zaokreti” jest taj da je 2023 prodala i poklonila sve materijalne stvari koje su se nakupile tijekom deset godina života u Engleskoj, pa s mužem i troje djece krenula na put oko svijeta. Nakon više od godinu dana, Kristina završava puni krug putovanja dolaskom u Hrvatsku. “Zaokrete” doživljava kao priliku refleksije na sve što je to putovanje otvorilo – pitanja, snove, mogućnosti, brige, planove.

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i instruktorica metode Feldenkrais. Plesno obrazovanje i dugogodišnju plesačku karijeru stječe u Francuskoj. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, «Meni ti to nije baš…», Euro vizija, Kratki program br.1, Foto-plession, Treći kratki program – Trisolistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, Opna, Spektakl, Nevidljivi (ples), Redukcija te plesnih filmova: Meteo, Plesati sa…, Sivo, Trisolistice, U našem gradu, Zašto volim ples?. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, akcije, programaciju plesnih filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima, performerima, kazališnim i filmskim redateljima.
Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Od osnivanja Studija suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu redovito drži nastavu Koreografije, Feldenkrais metode, Plesa i filma te Izvedbenih radionica i projekata.

Jan Samek je student prijediplomskog studija Dramaturgije. U protekle dvije godine realizirao je nekoliko autorskih i suautorskih projekata u polju izvedbenih umjetnosti:
Nova cura, režija i tekst: Jan Samek, Teatar Tirena 
jationonaonomivioni, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek, F2
jationonaonomivioni 2.0, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek,
LiberSpace
One Flesh, režija i koreografija: Mateo Babić i Jurica Nikolić, dramaturgija i tekst: Jan Samek
Redni broj: 41, režija, koreografija, dramaturgija: Nina Jugo i Jan Samek
Nori, koreografija: Jana Božić, dramaturgija: Jan Samek
Voda vodi, koreografija: Mateo Babić, dramaturgija i asistent koreografije: Jan Samek
U radu najveći fokus stavljam na proces i načine rada, istražujem ih s ciljem stvaranja jasnijih principa uključivog i ne-hijerarhijskog rada.

The post Poziv na 9. Izvedbenu konferenciju – ZAOKRETI appeared first on ČETVERORUKA.

14. 1. 2024., od 17 do 22 h u ZeKaeM-u

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike, kritičare i teoretičare s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 8. Izvedbenoj konferenciji, četiri istaknute umjetnice slike i zvuka sastaju se u prostorima Zagrebačkoga kazališta mladih, smještaju svoje radove u kontekst podrhtavanja i uspostavljaju razgovor između njih. Konferencija se pretvara u ambijentalnu instalaciju zrcaljenja i odjeka četiriju vizija i glasova, koja nadahnjuje aktivno sudjelovanje publike, ujedno suosjećajno i kritičko.

U neprestanu preispitivanju, autorefleksivnom titranju i mutaciji, gdje čvrste definicije ustupaju mjesto opisu i nadovezivanju, izvedbena je konferencija sama po sebi realizirana metafora podrhtavanja. Tu mnogoznačnu temu promišljamo i kao srž susreta umjetničkog djela i njegova recipijenta. Od umjetnosti tražimo da nas u izravnu kontaktu dirne i uzdrma, da poljulja što se uljuljkalo i nastavi treperiti u nama – da plodno poremeti sliku na ekranu svijeta.

PROGRAM:

17:00 početak, uvod

17:20 – 19:20 izvedbeni odgovori
– LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja
– MANJA RISTIĆ: Kronologija straha
– TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English
– SELMA BANICH: Glasovi

kratka stanka

19:35 – 22:00 izvedbeni razgovor svih sudionika

Konferencija se događala u nekoliko prostora u ZeKaeM-u. Publika je bila vođena kroz prostor, na početku i tijekom završnog razgovora uz malo hrane i pića, suptilno, kroz bivanje…

U završnom dijelu svi sudionici konferencije uključili su se u razgovor.

Svaka Izvedbena konferencija ima temu na koju izvedena izlaganja daju svoj kreativni odgovor.

Tema 8. Izvedbene konferencije je PODRHTAVANJE

O TEMI:

Od pandemije preko lokalnih potresa, svjetskih sukoba koji mijenjaju paradigme ratne agresije do ekološke krize i masovnih pokreta stanovništva na interkontinentalnoj razini, ljuljanje tla pod nogama nameće se kao moćan pojam i u doslovnom i u prenesenom značenju. Spontano ga povezujemo s osjećajem duševne i društvene nelagode: svjesni smo neizvjesnosti i koja traje, straha i gubitka, egzistencijalne tjeskobe, povišene razine podražljivosti, stresa i ugroze mentalnog zdravlja.

Mjere socijalnog distanciranja i izolacije, primjerice, stvorile su duboke seizmičke procijepe između pojedinaca. Gubitak tjelesnog dodira, ljudske povezanosti i zajedničkih aktivnosti izaziva čežnju za društvenom interakcijom, prisnošću i kohezijom. Na razini pojedinca i društva danas s jedne strane objeručke prihvaćamo “povratak na staro” i zaborav koji on implicira, dok s druge u nama titra opravdana strepnja od moguće reprize krize: ne gubimo nemir.

O RADOVIMA:

LEA VIDAKOVIĆ: Podrhtavanja 

Podrhtavanje predstavlja prijašnji videorad HOME u prilagođenom i donekle modificiranom obliku. Riječ je o šetnji kamere kroz minijaturni prostor doma, koja će biti projicirana na nov način, prilagođavajući se mjestu projekcije: backstage teatra blago će iščašiti i fragmentirati sliku videorada. Istodobno će na pozornici biti predstavljeno nekoliko minijaturnih diorama prostora koje su također dio rada HOME, ali su u kontekstu ove izvedbene konferencije prilagođene temi podrhtavanja i suptilnih vibracija koje se događaju unutar doma. Iluzija filmskog prostora i iluzija sigurnosti doma dolaze u pitanje kad se izlože vanjskim utjecajima i silama, poput političkih, vremenskih, tektonskih i drugih pomicanja i promjena. Fragilnost minijatura u takvim stanjima reflektira doslovnu fragilnost većih, ustaljenih struktura, koje smatramo “sigurnim” utočištem.

MANJA RISTIĆ: Kronologija straha

Kronologija straha je ambijentalna audiovizualna instalacija koja se bavi nostalgijom ustrajavanja u anksioznim prostorima reduciranih ljudskih prava, stigme i diskriminacije, kao i društvene klaustrofobije amplificirane pandemijom i njezinim moralnim sunovratima. Rad se oslanja na zvučni palimpsest različitih realnosti; imaginarij satkan od zvukova koji su nastali prije, za vrijeme i nakon katastrofe. Ispituje osjećaje straha i nemoći kroz prizmu prepuštanja i preispitivanja – što smo imali, što nam je nasilno oduzeto, što smo zauvijek izgubili, u čemu je vrijednost onoga što smo dobili preživljavanjem agresivne životne promjene. Bilo da se radi o potresu, pandemiji, razvodu, bolesti, gubitku člana obitelji ili prijatelja. Nasuprot apstraktnom zvučnom toku, rad u svoje “tijelo sjećanja” upisuje video izveden od fotografija podvodnog bioma, flore i faune zelenog pojasa nekadašnje željezne zavjese, kao alegorije duboke prirode koja na svoj način svladava traume prošlosti – sistematski “gutajući” samu sebe zarad konačnog iscjeljenja. U prošlosti ozloglašena nepropusna granica okovana minskim poljima, bodljikavim ogradama i odredima smrti koji pucaju na sve što se miče, danas je zaštićena zelena zona. Na žalost, “nestajanje” ove granice tek je iluzija, jer ona se samo pomaknula, lijevo, desno ili u drugu sferu nekropolitika i društvene manipulacije, poput nepodnošljivog postkolonijalnog zadaha koji slobodu novog vijeka drži na distanci. 

TINA HOFMAN: Ananas is Always Ananas but Pineapple in English

Ananas is Always Ananas but Pineapple in English propituje kompleksnosti slušanja i suživota, fokusirajući se na odgoj i skrb te iznenadne i dubinske promjene. Rad gledatelju nudi ulogu sudionika-slušatelja te otvara intiman prostor u kojem sudionik nalazi sebi prikladno mjesto i stanje za iskustvo. Rad kombinira video i audio tehnike u rasplitanju narativa – priča je dijelom provocirana i inspirirana pandemijom, potresom i skrbi za starije, no oslanja se na potpunu fantaziju i zaigranost.

SELMA BANICH: Glasovi / Voices

Glasovi / Voices istražuju glas kao medij i resurs te tijelo kao repozitorij naših individualnih i kolektivnih iskustava, stanja i osjećaja. Ovim radom spuštamo se u “kovu” i pažljivo osluškujemo svog unutarnjeg “kanarinca”. Radeći s glasom kroz dah, zvuk i rezoniranje, tražimo odgovore na svoja unutarnja pitanja i potrebe. Osvrćemo se na prisutne osjete, izraze i doživljaje koji čekaju da budu viđeni. Što čujem? Kako se osjećam? Što trebam?

O UMJETNICAMA:

LEA VIDAKOVIĆ (1983.) multimedijalna je umjetnica koja radi na području animiranih instalacija i proširenih medija, primjenjujući tehniku stop-animacije i lutkarskog filma. Njezino istraživanje u području animiranog filma zasniva se na temi fragmentiranih i drugih alternativnih tipova narativa. Diplomirala je na grafičkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila studij animacije na HVO-u u Norveškoj i magistarski studij audiovizualnih umjetnosti na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti KASK u Belgiji. 2020. doktorirala je na smjeru animacije na School of Art, Design and Media na Tehnološkom sveučilištu Nanyang u Singapuru. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Singapuru, Srbiji, Švicarskoj, Egiptu, Portugalu, Norveškoj, Crnoj Gori, Belgiji i Austriji, a filmovi su joj prikazani na više od tri stotine festivala animiranog filma širom svijeta. Dobitnica je mnogih umjetničkih i filmskih nagrada. Članica je HDLU-a, SULUV-a, SAS-a (Society of Animation Studies) i CICANT-a (Centre for Research in Applied Communication, Culture, and New Technologies). Profesorica je animacije i fotografije na Sveučilištu Lusofona u Lisabonu. Živi i radi u Zagrebu i Lisabonu.

MANJA RISTIĆ rođena je u Beogradu 1979. Diplomirala je na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu (2001.), a magistrirala na londonskom Royal College of Music (2004.), gdje je bila stipendistica. Nastupala je diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica. Ostvarila je suradnju s brojnim renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Manjin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe. Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. Živi i radi na otoku Korčuli.

TINA HOFMAN kazališna je umjetnica, producentica i doktorant istrazivač na području kulturne politike. Primarno se bavi izvedbenim oblikovanjem, istražujući izvedbeno nekonvencionalne prostore i odnose s publikom, koristeći pokret, kazalište predmeta i zvuk u svojim radovima. Suosnivačica je i umjetnički voditelj Notnow Collectiva, britanske izvedbeno-umjetničke organizacije s kojom ostvaruje društveno angažirane radove i razvija participativnu praksu. Suosnivačica je i savjetnica odbora mreže Migrants in Theatre u Ujedinjenom Kraljevstvu te umjetnička rezidentica Curve Theatrea u Leicesteru. Potiho planira međunarodni projekt za kreativne inovacije i inkubacije u brdima sjeverne Istre.

SELMA BANICH (1979., SFRJ) umjetnica je, aktivistica i organizatorica zajednice iz Zagreba. Njezina je umjetnička praksa utemeljena u procesualnom, istraživačkom i aktivističkom radu, a politički je nadahnuta anarhizmom i feminizmom. Stvara samostalno i u suradnji s drugim umjetnicama_ima, kustosi_ca_ma, grupama i inicijativama na Balkanu, Europi i SAD-u. Sudjelovala je u brojnim plesnim, kazališnim, opernim i filmskim produkcijama kao koreografkinja i izvođačica. Sudjeluje u lokalnim i transnacionalnim inicijativama solidarnosti koje su povezane s aktualnim feminističkim, antifašističkim, migrantskim i radničkim borbama. Trenutno su to inicijative Zagreb grad-utočište i Za KRUH. Pohađa edukaciju za praktičarku ekspresivne art-terapije. https://selmabanich.org/

Neki od komentara sudionika na doživljaj konferencije:

• svatko doživljava u rasponu koji mu je dostupan i dobiva, zahvaljujući završnom razgovoru, nježne, suradničke naputke o tome kako da taj raspon proširi, a da se nikakva prisila prethodne kompetencije ne nameće, što je sasvim sigurno najdragocjeniji aspekt ovakve konferencije – znanje se ne poriče, ali niti ne nameće
• iznimno koncentrirano, ispunjeno, bogato u estetskom, duhovnom, mentalnom i socijalnom smislu
• Sudjelovanje na ovom događaju dalo mi je prostor, vrijeme i poticaj za promišljanja o umjetnosti, životnim temama kao sto je uništenje, prolaznost, rastanci, pretci… smirilo je misli o svakodnevnim problemima i dalo mi poticanje za poniranje u sebe.

“Prvi put održana u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, osma je konferencija i pokušaj povezivanja estetika njegovanih u tome kazalištu te Četverorukinih dosad iskušavanih i afirmiranih praksa unutar neinstitucionalnoga okvira. Formalno podijeljena na izvedbene sesije i refleksivno-recepcijski dio, konferencija se tijekom godina prilagođavala i mijenjala ovisno o temi, sudionicima i prostoru, spajajući umjetnike, stručnjake i publiku te ustrajući na razumijevanju i potpori različitih umjetničkih pristupa i shvaćanja izvedbenoga iskaza.”

Ivana Slunjski, Vijenac 780, 1. veljače 2024.

“Jednim potezom srušila sam sve što je nekako stajalo uz zid minijaturne sobe, i prije nego što sam stigla psovkom ili nekim glupim komentarom olakšati svoju nelagodu, jedna sudionica mi je pomogla vratiti komodu na mjesto.”

Diana Meheik, Kulturpunkt, 12. veljače 2024.

Program je realiziran u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, a financijski je podržan od Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kuture i medija Republike Hrvatske.

The post Podrhtavanje, 2023. appeared first on ČETVERORUKA.