Marina Petković Liker

premijera 24. i 25.1.2025. u 20h u Zagrebačkom plesnom centru

Svijet u kojem živimo ispunjen je zvukovima, ali i tišinama koje neprimjetno oblikuju naše iskustvo postojanja. Predstava Zvuči kao papar istražuje te neizgovorene trenutke, zvučne odjeke koji nastaju između tijela i prostora, između pojedinca i kolektiva. Kroz vokalno-dramski izraz, predstava otvara prostore unutarnjih krikova – onih koji se osjećaju duboko u nama i onih koji se pretaču u glas, u energiju koja različito vibrira kroz svaku scenu. Ova izvedba nije narativna priča u klasičnom smislu, već složeni vokalni pejzaž u kojem se glas ne koristi samo kao sredstvo komunikacije, već kao alat osluškivanja, refleksije i zajedničkog bivanja. Kroz igru zvuka i tišine, izvođači istražuju tjelesnost glasa, njegovu sposobnost otkriti ono što riječi ne mogu obuhvatiti. Glas postaje produžetak unutarnjih impulsa, putokaz kroz slojevite osjećaje i senzacije koje nadilaze individualno i ulaze u kolektivno, u zajedničku psihu iskustava. Zvuči kao papar promatra svijet kroz kožu, kroz vibraciju zvuka koji istovremeno uznemirava i liječi, koji može biti oštar, prodoran, nježn ili nestalan. Predstava istražuje intuiciju i predosjećaj, glasove koji su nečujni, ali prisutni, glasove koji nose težinu prošlih iskustava i naslućuju budućnost. U tom procesu izvođači prolaze kroz dvostruku igru kolektivno promatraju daljinu i blizinu, a istovremeno izvode intimne, krhke priče koje odjekuju u prostoru. Atmosferski oblikovana, predstava se oslanja na svoju estetiku na delikatnost zvuka i igre svjetla i tame. Chiaroscuro rasvjeta naglašava fragmente tijela, ekspresiju lica, vibracije mišića i dah koji prethodi zvuku. Ovdje riječi nisu dominantne – one su rijetke, ali snažne, dok neverbalni vokalni izrazi postaju ključni alat izvedbe. Predstava nas poziva da ne slušamo samo ušima, već cijelim bićem, da osjetimo zvuk kroz kožu, kroz rezonanciju tijela i svijesti. Ona nas podsjeća na moć kolektivnog glasa, na neizgovorene istine koje postoje među nama, na snagu zajedničkog osluškivanja i razumijevanja. Baš kao što papar iznenađuje svojim okusom, tako i ova predstava budi osjetila, otvara prostor za nova tumačenja i ostavlja trag koji dugo odjekuje.

U postapokaliptičnom kraju, gdje je svijet kakav su poznavali nepovratno nestao, preživjeli se suočavaju s ironijom nove realnosti. Jedni su zatočeni u ruševinama prošlosti, dok drugi pokušavaju pronaći smisao u besmislu, prilagođavajući se pravilima koja nitko nije postavio. U ovoj crnohumornoj igri apsurda, ekstremne emocije sudaraju se s neumitnošću novog života pa strah prerasta u histeriju, nada u zabludu, a ravnodušnost u začudnu masku preživljavanja. Ipak, negdje između opasnosti, slutnje i spoznaje, provlači se misao: što ako baš ovako treba biti? Što ako je apokalipsa samo razotkrila poredak stvari i novu istinu. Dok kroz pustoš sadašnjosti odjekuju riječi Parinike „Eto vidiš, kako sam i rekla“, budućnost ostaje neizvjesna, za jedne prilika, za druge prijetnja, dok ih vrijeme neumoljivo tjera da biraju između prihvaćanja i propasti. Kada pogledi postanu zamućeni i stvarnost izgubi svoj oblik, smijeh i krik koji dolaze iz dubine ludila označavaju kraj nove realnosti ili privida, nakon čega nastupa tišina, u kojoj se nazire novi početak ili apsolutni kraj.

Brkata žena sjedi u centru scene na niskoj stolici, puši lulu, tišina, promatranje. Sve se događa onako kako treba biti. Ona zna. Ponekad se događa da je nešto prene. Ne čudi se.

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovanje scene i kostima: Ana Paulić
Koreografkinja: Silvia Marchig
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Oblikovanje zvuka: Branko Puceković i Luka Gamulin
Suradnice za pripremu pjevačkih dionica: Alma Ferović-Fazlić i Agota Vitkay-Kucsera
Majstorica maske: Iva Lea Dežmar
Fotografije: Nina Đurđević

Izvođači: Alma Ferović-Fazlić, Fabijan Komljenović, Filip Lugarić, Silvia Marchig, Urša Raukar, Lovro Rimac, Dijana Vidušin, Agota Vitkay-Kucsera 

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Zagrebačkog plesnog centra

ULOGE:

RAŠPA – Silvia Marchig

PARINIKA – Urša Raukar-Gamulin

PREDSJEDNIK – Fabijan Komljenović

OKATA – Dijana Vidušin

PREKOSMJERAN – Filip Lugarić

KAPETAN – Lovro Rimac

SLUTA – Agota Vitkay-Kucsera

HAMALA – Alma Ferović-Fazlić

IZ KRITIKA:

“Predstava se poigrava granicama između izgovorenoga i neizgovorenoga, između smislenoga i jezičnih deformacija, između zvuka i tišine. Jezik nije (samo) sredstvo komunikacije, on je poprište borbe, prostor u kojem riječi katkad uspiju pronaći oblik, a katkad ostaju zarobljene negdje između svijesti i svijeta. Ono što se ne čuje jednako postoji i utječe na nas, a ono što se čuje često je banalno, isprazno ili se raspada u čisti zvuk. Izvođači „dijalog“ tretiraju kao materijal – zvukovni, vizualni, tjelesni. Njihovi iskazi osciliraju između pokušaja racionalne artikulacije i potpunog raspada u jezičnu tvar bez fiksnog značenja – „nimi jeje mi vekla“ i drugi elementi izmišljena jezika naglašavaju jaz između onoga što osjećamo i onoga što uspijevamo izraziti.

Lingvistički lom ujedno je i emotivni – predstava hvata stanje svijeta u kojem je riječ, potrošena, gotovo beskorisna, ali i dalje prisutna. Rijetke riječi koje isplivaju, poput propuha, sažimaju atmosferu apsurda i nadrealne ironije. U njegovoj doslovnosti skriva se šira metafora: propuh nagriza sve, propuhuje, prazni, ostavljajući iza sebe vakuum. Ponavljani izrazi poput „Eto vidiš, kako sam i rekla“, funkcioniraju kao refren rezignacije, ponavljanje koje ne donosi ništa nova, osim potvrde da je svijet postao predvidivo groteskan. U tome leži bitan aspekt predstave – humor koji nije vedar, već ogoljen do cinizma, apsurd koji ne donosi oslobođenje, već umor.”

Ivana Slunjski, Vijenac 808, 27.2.2025.

IZVEDBE:

Premijera: 24. i 25.1.2025., Zagrebački plesni centar

Reprize:

17. i 18.6.2025. Dramsko kazalište Gavella, mala dvorana

The post Zvuči kao papar appeared first on ČETVERORUKA.

Puno istraživačkih, hibridnih i razgovornih formi.

Ne propustite, ne ponavljamo se, vjerojatno.

Rezervirajte ulaznice e-mailom na: cetveroruka@gmail.com

Program je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturi i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

The post Program u prosincu 2024. appeared first on ČETVERORUKA.

Slučajnosti koje doživimo na ulici u obliku razgovora kojega načujemo u prolazu, vizualno dojmljivog prizora dvoje ljudi koji se rastaju ili sastaju, koji usput vidimo i koji nastaje i nestaje u trenutku.

Svojom anonimnošću i samozatajnošću izvedbe, činjenicom da je suptilna, prolazna, nikada na istom mjestu dajemo publici prostor znatiželje, otvaranja mašte s potencijalnom željom da nas vide i drugi put, da saznaju tko smo. Oni sami ulažu angažman posjećujući možda nekovencionalna mjesta na kojima se događa izvedba, neobavezni da dođu, neobavezni da odu. Prolaznost i slučajnost trenutka je ono što ga čini vrijednim.

3.12.2024. u 12 i u 15h

pratite uživo ili prijenos na Instagramu i Facebook-u

Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

The post ONO DVOJE appeared first on ČETVERORUKA.

• promatram LICA TIŠINE – 14. i 15.12. u 20 h

• kako sad PRAVILA SU JEDNOSTAVNA – 16.12. u 20 h i 17.12. u 17:30

• nestajem NISU VREMENA SAD – 18. i 19.12. u 20 h

Lokacija: Podrum iz kojeg smo s istraživanjima započeli

Mjesta je malo, rezervirajte svoju ulaznicu e-mailom na: cetveroruka@gmail.com

Izvedbeni triptih ‘Osim svega, nisu vremena sad’ sastoji se od tri izvedbe koje su se razvijale tijekom pandemijskog i postpandemijskog razdoblja 2021.-2023.

Tematski, triptih se bavi osamljenostima, nejasnoćama i izgubljenostima svih onih koji se u diktatu novog vremena nisu najbolje snašli, otvara sadržaje od kojih zaziremo a koji su dio naše svakodnevice i koji obikuju naše tijelo i sve naše odnose. 

U 2024. godini planirali smo napraviti reprizne izvedbe cijelog triptiha u slijedu. S obzirom na uvjete rada na nezavisnoj sceni, u prvom redu nedostatak adekvatnog izvedbenog prostora za ovakve kazališne projekte, vraćamo se u PODRUM iz kojeg smo krenuli te ćemo tamo izvesti hibridne verzije predstava. Nakon izvedbi otvorit ćemo razgovor o temi kojojm se predstave bave te o izvedbenim postupcima i perspektivama koje se za ovakve projekte otvaraju ili zatvaraju.

*****************************

Nakon izvedbi, uz teatrologinju Ivanu Slunjski, razgovarat ćemo o predstavama.

“Pokušavajući sagledati dosadašnji pristup Marine Petković Liker, rekla bih da se u predstavama do izvedbenoga triptiha posvećivala rastvaranju nesigurnoga mjesta, rane, boli, pritom tražeći izvedbeni moment prolaženja traumatičnog iskustva ne bi li se njegovim nalaženjem kriza emocionalno razvlastila, mjesto koje izmiče razumijevanju iznova osmislilo, oblikovalo pripovijedanjem, odnosno izvođenjem. U izvedbenom triptihu Osim svega nisu vremena sad nesigurno mjesto točka je na životnoj liniji pojedinca kad je već mnogo iza njega, a malo toga pred njim; trenutak spoznaje da su mnoge stvari napravljene i teško ispravljive te da mu predstoji vrijeme u kojem bi se moglo nešto učiniti, a za to nema ni snage ni volje. Ishod te krize nije trauma, već neka vrsta posttraume, izazov prihvaćanja nepomičnosti, rezignacije kao trajnog stanja u kojem nema potrebe za djelovanjem, ali se s time treba (znati) nositi.”

Ivana Slunjski

***********************

“Povratak u podrum

U potrazi za novim prostorom za izvedbe Triptiha, dijelom iz specifične situacije u kojoj se nalazi nezavisna scena, i koji bi se mogli jednostavno okarakterizirati riječju ‘nemoć’ (koja se, zanimljivo, iz tematskih okvira naših zajedničkih dosadašnjih, a i Marininih prijašnjih radova, naprosto prelila na organizacijsku razinu), povratak u podrum u Ožegovićevoj dogodio se istovremeno kao poraz i kao novi poticaj za hibridno izvedbeno događanje, novo istraživanje, novi pokušaj.

O podrumu sam u jednom davnom tekstu zapisala: ‘… rijetko koji nosi prtljagu (pred)upisanog značenja kao podrum. Podrum je mjesto za sklonište. Za nepotrebne, zaboravljene stvari. Za skrivanje od pogleda.’ S druge strane, podrum se u međuvremenu promijenio, i čini mi se da je više mjesto za susrete očišćene od njihova stvarnog konteksta, na kojima je ‘Triptih’ nastajao. Dosad smo ga pokušavale graditi u kombinaciji stvarnih prostora, online prisutnosti/nekog izmještenog života koji nas je sve dočekao i odredio u pandemijskom razdoblju (Lica tišine),  realno-fiktivnog prostora neodređene sobe u kojoj se okupljaju četiri muškarca (Pravila su jednostavna), te u završnoj epizodi, tipično kazališne izvedbene situacije gdje jedan prostor može biti više njih i gdje se prostori, vremena i samoće preklapaju (Nestajem). Podrum kao staro/novo mjesto koje okuplja sve te izvedbe možda je logično zatvaranje kruga za koji nismo ni znale da je započeo (ili je još otvoren?), jer dok donosi novu vrstu rizika i propitivanja, istovremeno vraća fokus na izvedbenost, a ne na provale realnosti koje su se kao lajtmotiv provlačile ciklusom.

Provale realnosti, i teatralizacija kao svojevrsni suprotni pojam, osim kao zanimacija u kazališnom istraživanju, također imaju veze s uvjetima u kojima su radovi nastajali, no rekla bih da su jednako tako vezani i uz životne faze u kojima smo se našli (mi – autorski tim i izvođači). Tematski, Triptih je oslonjen na neslažanje u novim okolnostima, na udaljenost od drugih, na samoću i na nedostajanje (nedostatke?) koje se ne može izraziti, sve pojmove koji su se tijekom pandemijskog zatvaranja pojačali i proširili, a danas se nalazimo u odjecima tog vremena koje je ipak nekako prošlo. U tom vremenu koje nas je pomelo, vremenu egzistencijalne nesigurnosti i propitivanja osnovnih postavki (jer kome treba kazalište kad se uživo događa preko Zooma), vremenu zazora od dodira i izolacije (jer blizina je opasna), vremenu nesnalaženja, čini mi se kako je svako kazališno istraživanje nužno bilo zatvoreno u metanaracije, jer nije bilo moguće izbjeći preklapanje tih osjećanja i realnih okolnosti koje su određivale i izvedbene formate. Stoga se provale realnosti unutar tih izvedbi mogu čitati na višestruke načine te je radikalna promjena koncepta, umjesto pukih repriznih događanja, poziv da se izvedbe ‘očiste’ od naslaga vanjskih slojeva.  Možda je i iz tog razloga taj povratak u prostor prošlosti vrsta resetiranja stvarnosti, pokušaj da se ponovno nađemo u početnoj poziciji. Možda je prilika da na drugi način otvorimo prostore sjećanja, čime se vraćam na ‘(pred)upisana značenja’ i zaborav koji mi se činio karakterističan za neke prošle cikluse radova. 

U svakom slučaju, čini mi se da je jedini način da kazalište kakvo me zanima preživi, konstantno izlaganje izvedbenim rizicima koje donose promjene na prostornom, izvođačkom, autorskom planu. Uvjetima zahvaljujući i usprkos.”

Maja Sviben

*************************

Realizaciju projekta podržao je Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Hvala Marceli, Ingrid i teti Šefiki na kontinuiranoj podršci i pomoći u trenutcima kad je bilo najteže.

O triptihu je pisala Ivana Slunjski:

KARTE SU NA STOLU: NEPOMIČNOST KAO AGENS UMJETNIČKE EKSPRESIJE

“Scenske situacije triptiha funkcioniraju kao polifonija emocija, pri čemu ponavljanja, praznine i geste grade kodirani jezik emotivne zakočenosti. Nepomičnost je ključan pokretač ekspresije, i kao fizički zastoj tijela i kao unutarnje stanje, stanje svijesti zarobljene u pokušaju da definira vlastiti gubitak. Ponavljanje radnji, motiva i predmeta, igraćih karata ili fotografija primjerice, djeluje poput rekvizitarija kolektivne nostalgije. Ti predmeti prijenosnici su značenja, tragovi prošloga, kao i snimke koje bilježeći i konzervirajući prizor sugeriraju nemogućnost rekonstruiranja prethodnih događanja, propuštenih prilika, uzalud potrošena vremena. Projekcije supostavljene izvođaču naglašavaju odvojenost lika/persone od sebe i svijeta. Karte su simbol neizvjesnosti, ali i iluzije kontrole. Kao i sjećanje, već su određene – promiješane, podijeljene, a iluzija izbora narativni je sklop kojim se nastoje opravdati gubici i propusti. Sjećanje se očituje fragmentarno, oslanjajući se na tišinu i zvuk – na trenutke apsolutne ukočenosti i na prodore glazbe koji poput iščašenja situacije nadrealno pomiču u nepostojeću, izgubljenu sadašnjost. U svim trima dijelovima triptiha glazba najavljuje liminalni trenutak, odnosno prodor nesvjesnoga ili nadrealnoga kojim s otvara procijep u drugo vrijeme i prostor. No iščašenje ne donosi željeni pomak, on ostaje samo u njegovoj naznaci. Za razliku od tih instrumentalnih akcenata, pjesme u unutarnjem realitetu biranim dionicama i stihovima (primjerice »I don’t wanna talk«, ABBA; I ni me, ni me, ni me stra’ / Na kraju puta, ni me, ni me stra’«, Tereza Kesovija; »Devojko mala / Pesmo moga grada / Što si mi dala / Srce puno sna«, Idoli) okidaju emotivne amplitude – i na fikcionalnoj i na stvarnoj razini, odnosno u izvođačima i gledateljima, signaliziraju stanje transa i prekidaju tijek scenskog vremena, kao da se likovi odjednom zateknu u rascjepu između sjećanja i sna.”

Dani Hvarskoga kazališta Vol. 51, No. 1, 2025

The post TRIPTIH – Osim svega nisu vremena sad – HIBRIDNE REPRIZE appeared first on ČETVERORUKA.

premijera 9. i 10. 12.2024. u jednom stanu, za mali broj gledatelja
reprizne izvedbe: (info uskoro)

autor i izvođač: Fabijan Komljenović
redateljsko dramaturška suradnja: Marina Petković Liker

Potaknut tekstovima Samuela Becketta i Johna Cagea koji se bave istraživanjima tišine, izvođač pokušava rastvoriti prostore unutarnje svijesti i pretočiti ih u više ili manje koherentnu cjelinu toka misli. Riječ je o sabiranju trenutaka koji u objektivnom vremenu traju tek nekoliko minuta ili čak sekundi (svakodnevno promišljanje tekućih problema, nesuglasice sa bližnjima, nepravde na širem planu i sl.), međutim u njihovu izmještanju u izvedbeni prostor, ti isti trenuci mogu potrajati satima. Izvođač kroz istraživanje i krajnju izvedbu nastoji testirati vlastite mogućnosti u izlaganju osobnih misli kroz verbalne i neverbalne načine, istražujući mogućnosti vokalnog aparata i tijela uopće, posebice kada je riječ o stanjima za koja u stvarnome životu pri objašnjavanju ne nalazimo riječi. Kako izreći ono što ne mogu?

Paralelno izvođač testira mogućnosti komunikacije s publikom, tj. koliko je sadržajno, vremenski i emotivno publika u stanju sudjelovati. Koje su potrebe publike, a koje izvođača? Kako napraviti sponu razumijevanja? Fokus će između ostaloga biti na fenomenu tišine od kojega se i počelo. Tišina koja izaziva nemir, ali i ona koja se javlja kao potreba svakog pojedinca današnjeg društva koji je zaglušen informacijama. Konačni mir u tišini – kako ga ponuditi publici?

Ovo je performativni rad, u kojem izvođač izlaže svoje tijelo u različitim izvedbenim prostorima govoreći različite tekstove u kombinaciji s organskom proizvodnjom govora iz trenutka bivanja u situaciji i odnosu s publikom, vremenom i prostorom.

Fotografirala: Nina Đurđević

IZ KRITIKA:

U izvedbenome radu Onaj tamo Fabijana Komljenovića, nastalome uz dramaturško-redateljsku potporu Marine Petković Liker, autor i izvođač gledateljima približava stanje vlastite svijesti pritom odgovarajući na dva izazova. Prvo, pokušavajući neizrečeno, katkad i neizrecivo, jedva uhvatljivu spoznaju ili nekoherentnu misao prevesti u iskazivo i smisleno, Komljenović se susreće s relativizacijom vremena – subjektivnim osjećajem njegova protjecanja i drukčijim, scenskim trajanjem. U sustavu predstave vrijeme je „rastezljivo“, pa nešto što se čini kao bljesak na sceni može trajati unedogled. Drugo, propitujući vlastite sposobnosti i ograničenja te načine verbalne i neverbalne eksplikacije, posredujući između svijesti i izvanjskoga, izvođač se suočava s nemogućnošću prijenosa, odnosno manjkom izvedbenih alata.

Ivana Slunjski, Vijenac 806. 30.1.2025.

The post Onaj tamo appeared first on ČETVERORUKA.

premijera: 12. i 13.12.2024. u 21h

Studio EXIT, Gundulićeva 37/1

otvorene probe uz razgovor s publikom: 7. i 8.12.2024. u 20h

StudioChekhov, Gajeva 10

izvedba: Melody Martišković
režija i dramaturgija: Marina Petković Liker
dramaturgija: Maja Sviben
scenografija i kostim: Ana Paulić
kompozicija i dizajn zvuka: Manja Ristić
montaža zvuka: Luka Gamulin

Analizom priče o Vasiljisi Prekrasnoj, a zatim potaknuta i vlastitim iskustvima, razmišljanjima i arhetipskim snovima koji se koriste kao podtekst i unutarnji sadržaj, izvođačica zadire duboko u problematiku mlade žene. Unutarnji konflikti, prepreke i sumnje koje u njoj postoje glavni su motivator bavljenja ovim tekstom, pričom, koja samo potvrđuje kako se radi o previranju i izazovu koji postoje od davnina. Promatrajući djevojke i žene oko sebe, razgovarajući s njima izvođačica shvaća da nije jedina koja dijeli taj problem te postajući svjesna konteksta u kojem živimo, gledajući svijet kroz leću trenutne situacije, političke i kulturne, shvaća kako ova predstava već ima svoj kontekst i okvir.

Fotografirala: Nina Đurđević

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

IZ KRITIKA:

“Prekrasna u izvedbi Melody Martišković, režiji Marine Petković Liker i dramaturgiji njezinoj i Maje Sviben polazi od slavenske magijske bajke bogate simbolikom, fantastičnim elementima i likovima, temeljeći se na motivu potlačenih žena koje se bore protiv zlih sila, dok istodobno ostvaruju vlastite sposobnosti i potencijale. Tako i Vasiljisa Prekrasna Melody Martišković nije samo priča o junakinji koja svladava prepreke nego i o transformaciji koju prolazi suočavajući se sa strahovima, sumnjama i društvenim pritiscima. Kroz tu prizmu izvođačica propituje vlastitu izvođačku snagu i vještinu.” Ivana Slunjski, Vijenac 806, 30.1.2025.

The post Prekrasna appeared first on ČETVERORUKA.

JEDAN LIK TRAŽI METODU

work in progress

Četiri različite izvedbe = Četiri različita susreta

Od 15.11.2024. do 18.11.2024. u Galeriji Miroslav Kraljević (GMK)
Javno događanje svaki dan u 18:00h

ULAZ SLOBODAN

osluškivanje, nejasnoće, uranjanje, zbunjenost, promatranje, dijeljenje, pogubljenost, razgovori, nepoznato…

Produkcijska podrška (Četveroruka): Marina Petković Liker i Maja Sviben
Produkcijska podrška (GMK): Maja Pavlinić
Čuvari leđa i vrata: Ela Lipanović, Dora Čiča i Marija Androić
Mentorska podrška u pripremi izvedbe: Marina Petković Liker, Maja Sviben, Una Bauer i Sandra Sterle
Video razgovor (1): Jelena Marković i Una Bauer
Video razgovor (2): Senka Božić Vrbančić i Mario Vrbančić
Snimateljica: Sindri Uču

Ovaj projekt realiziran je uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

The post Jedan lik traži metodu appeared first on ČETVERORUKA.

28.9.2024., Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5

Programski i organizacijski odbor konferencije: selma banich, Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Marina Petković Liker

IZVEDBENA KONFERENCIJA specifičan je format koji spreže izvedbu i izlaganje te bez hijerarhiziranja povezuje umjetnike/ce, kritičare/ke i teoretičare/ke s raznih područja (likovnost, kazalište, ples, glazba, književnost, novi mediji…) i publiku. Pokazala se kao idealan poligon za preobražaj kolektivne ranjivosti empatijom i dubljim razumijevanjem zajedničkog ljudskog iskustva i doživljaja umjetnosti. Sudeći prema dojmovima dosadašnjih sudionika – pojam ravnopravno podrazumijeva izlagače/izvođače i publiku – nameće se i kao matrica za izgradnju i njegovanje snažnije kreativno-recepcijske zajednice.

Na 9. Izvedbenoj konferenciji na različite smo se izvedbene i predavačke načine pozabavili fenomenom egzistencijalnih, profesionalnih, emocionalnih, političkih, identitetskih i inih zaokreta koji nastupaju u trenucima kada se postojeća zaliha iskustava, doživljaja, znanja, orijentacija i planova čini zasićenom ili iscrpljenom, kada imamo dojam da se horizonti sužavaju, umjesto da se šire, kada je potrebno zaokrenuti u nekom drugom pravcu, pa stoga možda pritom i žrtvovati štošta što nas je dotad definiralo, nanovo izumiti svoju poziciju, svoje fizičke i mentalne mape kretanja i svoje mreže podrške. Izvedbe koje su zaokrete tematizirale tiču se upravo te ambivalencije dobitka/gubitka, afekcije drugih oko nas, naše volje – ili nužde – da prema sebi, ali i svojoj bližoj i daljoj socijalnoj okolini svejedno budemo „okrutni“, itsl. Nužda da se “zaokrene”, naime, nikada nije samo osobne naravi: uvijek je ujedno i simptom neke sistemske nelagode, pa utoliko zaziva preobrazbu širega kazališnog, socijalnog, institucijskog, pedagoškog a onda i mikro- ili makro-političkog konteksta i njegove “klime”.

Konferencija se odvijala u uobičajenom dvostrukom formatu: u prvome dijelu susreta sudionici su kroz četiri izvedbena odgovora uronili u temu zaokreta. Inspirirano time, u drugom dijelu se odvijala komunikacija među svim sudionicima,  na organizirani način, u formatu vođene, neprisilne razmjene i uzvratnih intervencija svih sudionika/ca.

Četiri izvedbena odgovora izložili/e su: Karla Crnčević, Kristina Gavran, Irma Omerzo i Jan Samek.

PROGRAM

14 h okupljanje, uvod, početak

14:20 Izvedbena izlaganja

• Kristina Gavran: Otpuštam stvari i odlazim
• Jan Samek: Isprobavanje rada
• Karla Crnčević: Divlje cvijeće
• Irma Omerzo: Reducirana redukcija

oko 16 h razgovor

oko 18 h završetak

ZAOKRETI

“Čini mi se da je za bavljenje umjetnošću uvijek potrebna neka vrsta zaokreta, a pogotovo unutar lokalnog produkcijskog konteksta. Zaokret je za mene način nužne prilagodbe, izbjegavanja neprihvatljivih kompromisa te izazov da i dalje radim to što volim. Ovisno o količini stupnjeva zaokretanja, zaokret biva više ili manje neugodan, više ili manje neizvjestan. Nije mi fora, ali drugačije ne mogu.” Irma Omerzo

“Okretanje oko svoje osi u nadi za novom perspektivom.”  Karla Crnčević

“Osim kao umjetnički postupak, zaokrete je važno primjenjivati unutar procesa rada.
Posebno kada taj proces nose studenti. Važno je da zaokrećemo već uspostavljene uloge, hijerarhije iprincipe rada jer jedino tako učimo. Ono što zaokret otvara jest prostor rizika, a izlaganjem vlastitog rada riziku sve je veća šansa za otkrivanjem nekog novog alata, saznanja ili dokidanja nametnutih politika rada.” Jan Samek

“Zagledala sam se u riječ zaokret i vidjela dvije strane: za-okret, ali i zao-kret. Upisana je lakoća pokreta, okretanje oko sebe, ali ima tu i nešto zlokobno, nešto što nas tjera iz zone sigurnosti i nanosi nam neugodu. Zaokreti mogu biti bolni ili laki, izabrani ili nametnuti. Trebamo li im se prepustiti pa nek nas rijeka nosi ili plivati svom snagom?” Kristina Gavran

Fotografirala: Nina Đurđević

IZVEDBENI ODGOVORI

KRISTINA GAVRAN: Otpuštam stvari i odlazim

Moja je biografija đumbus. Volim tu riječ đumbus, tako je moja baka opisivala nered u dječjoj sobi. “Opet si napravila đumbus”, rekla bi ona. Moja biografija, curriculum vitae, privatni život; sve je to puno zaokreta, novih početaka, odustajanja, brzih odluka, propadanja, stvaranja. Kao da mi sve brzo dosadi ili me život iznenadi, a ja objeručke prihvatim, žongliram, trčim malo u jednom smjeru, malo u drugom, malo se izležavam ispražnjena od ideja. Tako se udam u Indiju, preselim u Englesku, ostavim kazalište, pišem prozu, iskusim tri kućna poroda, doktoriram i okačim na sebe titulu dr, pa onda ništa posebno s njom ne napravim, zujim od projekta do projekta, biram kuću koju ćemo evo uskoro kupiti, proučavam kredite, idem na školske sastanke, stvaram ovaj put audio-
Foto: Kristina Gavran

immersive projekte, pa onda odlučim sve ostaviti, prodati i podijeliti stvari i krenuti u avanturu oko svijeta uz filozofiju worldschoolinga. Nije lako riješiti se stvari nakupljenih u jednoj fazi života; crvena IKEA sofa koja nas je pratila kroz pet podstanarskih stanova, knjige, odjeća, dječje igračke, jastuci, madraci i nakit. Oslobođeni svega, krećemo prema istoku, polako, pa još polakše, od Grčke pa sve do Japana. Dok putujem, ništa ne pišem, ne dijelim na social media, ne vodim dnevnik niti skupljam bilješke za novu knjigu. Trebalo bi nekako “unovčiti” taj zaokret, imati od njega neke koristi, postati influencer ili ozbiljan pisac s avanturom u nogama. U petak slijećem u Zagreb nakon 15 mjeseci putovanja, u subotu predstavljam svoj zaokret na konferenciji Četveroruke. Nemam odgovore, samo pitanja.

Fotografirala: Nina Đurđević

JAN SAMEK: Isprobavanje rada

Kroz izlaganje nastojimo, iz studentske perspektive, predstaviti zaokrete koje smo koristili u procesu i pojasniti kako je do njih došlo – kako zaokret može biti snažna i slojevita reakcija na zbilju i što se događa s radom jednom kada se zaokrenemo? Koje sve nametnute politike rada zaokret briše i kako izgledaju prostori koje otvara?
Sam izvedbeni odgovor zaključit ćemo ulazom u tijela koja su nastala primjenom zaokreta.

Fotografirala: Nina Đurđević

KARLA CRNČEVIĆ: Divlje cvijeće

Kratki eksperimentalni film Divlje cvijeće nastao je 2022. iz potrebe za novim pogledom na stari materijal, novim pogledom na materijal koji dugo nije viđen,
za ponovnim promišljanjem što vidimo i kako, kad gledamo prvi put, kad gledamo kroz leću kamere i čega se sjećamo da smo vidjeli.
Za Zaokrete – iz pokreta kamere koji se od uništene kuće okreće prema ružičastom cvijeću naglas izgovaram sve zaokrete koji su se posljednjih mjeseci dogodili
u mom gledanju: arhiva, rupa u arhivima, rupa u narativima, iskrivljenih sjećanja, solidarnosti, otpora zaboravu i novih slika koje svakodnevno naviru.

Fotografirala: Nina Đurđević

IRMA OMERZO: Reducirana redukcija

Polazeći od pitanja kada znamo da nam je nečega previše i kako znamo koliko nečega nam je dovoljno, “Redukcija” razlaže različite, često kontradiktorne, aspekte života u 21. stoljeću – od imperativa potrošnje do nužnosti brige za okoliš, od zahtjeva za discipliniranjem tijela do perspektiva tjelesne meditacije. Na taj način različiti slojevi i implikacije smanjivanja, dokidanja, smirivanja, minimiziranja, sužavanja i stišavanja grade tekstualni i plesni vokabular ove predstave. Odabirući intimni, osobni prostor publike kao svoj prostor izvođenja, predstava samu sebe namjerno prostorno smanjuje, omogućujući tako publici puno neposredniji doživljaj plesa. “Redukcija” je duet koji se izvodi u privatnom prostoru publike koja tako može “naručiti” izvedbu predstave na svoju kućnu adresu, u svoj stan ili kuću. Na ovaj se način neke od tema predstave – značaj osobnog prostora, odnos javnog djelovanja i intimnog prostora, smisao kolektivnog djelovanja – zrcale i u načinu njezine izvedbe. Publika tako, pozivajući predstavu u svoj privatni prostor, omogućava jedinstvenost svake izvedbe te, otvarajući

Neke dijelove predstave ne mogu prezentirati na ovoj konferenciji, pa radim zaokret ispitujući što će se desiti ako materijale iz predstave uz nekoliko uputa ponudim publici i tako joj prebacim povjerenje ili odgovornost izvedbe.

Fotografirala: Nina Đurđević

IZLAGAČI/CE

Karla Crnčević magistrirala je dramaturgiju na ADU u Zagrebu i filmsku arhivistiku na studiju Elias Querejeta u San Sebastianu. Dugi niz godina radi kao filmska i kulturna radnica u različitim uvjetima proizvodnje.  Video radove izlagala je u galerijskim prostorima u domaćem i međunarodnom kontekstu. Povremeno surađuje s portalima Kulturpunkt, Bilten i Slobodni Filozofski.
Članica je Centra za dramsku umjetnost te jedna je od osnivačica i organizatorica Unseen festivala (www.unseencavtat.com) koji se bavi prikazivačkim i kulturnim politikama, te revitalizacijom kino prostora. Njezin prvi kratkometražni film Divlje cvijeće prikazan je na više od pedeset međunarodnih festivala (FidMarseille, Zinebi, Dokufest…), te nagrađen na nekoliko njih. Njezin prvi dugometražni dokumentarni film Zemlja za nas nedavno je završen u produkciji Zagreb filma i premijerno prikazan na Subversive film festivalu u Zagrebu, trenutno je u distribuciji.
Zanima je memorija kao prostor spekulacije i njezin odnos s pokretnom slikom.

Kristina Gavran diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj. Neki njoj bitni radovi: drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i “Plačko”, drame za odrasle „Spremni“ i „Pepper and Honey“, audio-pripovjedački projekt „BOSA“, knjige Kiša u Indiji, Ljeto u Berlinu, Gitara od palisandra i Između, istraživački projekt“Birth Stories”.
Kristina živi u Hrvatskoj, Engleskoj i Indiji. Razlog zbog kojeg je pozvana na konferenciju “Zaokreti” jest taj da je 2023 prodala i poklonila sve materijalne stvari koje su se nakupile tijekom deset godina života u Engleskoj, pa s mužem i troje djece krenula na put oko svijeta. Nakon više od godinu dana, Kristina završava puni krug putovanja dolaskom u Hrvatsku. “Zaokrete” doživljava kao priliku refleksije na sve što je to putovanje otvorilo – pitanja, snove, mogućnosti, brige, planove.

Irma Omerzo, koreografkinja suvremenog plesa i instruktorica metode Feldenkrais. Plesno obrazovanje i dugogodišnju plesačku karijeru stječe u Francuskoj. U Zagrebu 2001. osniva umjetničku organizaciju MARMOT. Autorica je cjelovečernjih plesnih predstava Mi-Nous, «Meni ti to nije baš…», Euro vizija, Kratki program br.1, Foto-plession, Treći kratki program – Trisolistice, Odijelo ne čini čovjeka, Vizita, Ništa, Tehnika, Meteo, Do kosti, U hodu, Razlikovanja, Opna, Spektakl, Nevidljivi (ples), Redukcija te plesnih filmova: Meteo, Plesati sa…, Sivo, Trisolistice, U našem gradu, Zašto volim ples?. Potpisuje i kraće plesne instalacije za nekazališne prostore, performanse, akcije, programaciju plesnih
filmova, te suradnje s likovnim umjetnicima, performerima, kazališnim i filmskim redateljima.
Dobitnica je strukovne nagrade Udruge plesnih umjetnika Hrvatske kao i Nagrade hrvatskog glumišta. Od osnivanja Studija suvremenog plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu redovito drži nastavu Koreografije, Feldenkrais metode, Plesa i filma te Izvedbenih radionica i projekata.

Jan Samek je student prijediplomskog studija Dramaturgije. U protekle dvije godine realizirao je nekoliko autorskih i suautorskih projekata u polju izvedbenih umjetnosti:
Nova cura, režija i tekst: Jan Samek, Teatar Tirena
jationonaonomivioni, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek, F22
jationonaonomivioni 2.0, režija: Jan Samek, dramaturgija: Ida Antunović, Jan Samek,
LiberSpace
One Flesh, režija i koreografija: Mateo Babić i Jurica Nikolić, dramaturgija i tekst: Jan Samek
Redni broj: 41, režija, koreografija, dramaturgija: Nina Jugo i Jan Samek
Nori, koreografija: Jana Božić, dramaturgija: Jan Samek
Voda vodi, koreografija: Mateo Babić, dramaturgija i asistent koreografije: Jan Samek
U radu najveći fokus stavljam na proces i načine rada, istražujem ih s ciljem stvaranja jasnijih principa uključivog i ne-hijerarhijskog rada.

Realizacija Izvedbene konferencije omogućena je uz podršku Gradskkog ureda za kulturu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

The post Zaokreti, 2024 appeared first on ČETVERORUKA.