Tijekom pandemijskih i postpandemijskih godina Četveroruka je započela novi ciklus kazališnih predstava koje tematski i formom istražuju stanje i osjećanje pojedinaca u pokolebanim intimnim svjetovima. U tom smo se razdoblju svi morali brzo snaći, još se više orijentirati na digitalno, internetsko komuniciranje, distanciranje, domišljatost i kreativnost u korištenju novih strategija. Tko je imao snage, znanja i nadahnuća, našao je svoj put i uspostavio novu ravnotežu. Međutim, mnogi su ostali duboko uronjeni u vlastite samoće, izgubljenosti, nejasnoće, besmisle. Osjećaj će biti poznat svakome tko je život gradio na načinima komunikacije koji zahtijevaju susretanje, bliskost, prostorni, taktilni i emotivni kontekst. Svima koji se “nisu snašli” prijeti “nestanak”, ali to nije najgore. Najgore je kad nestajanje traje.

PRAVILA SU JEDNOSTAVNA

Premijera 17. i 18.12.2022. u 20h, u prostoru StudijaChekhov, Gajeva 10, Zagreb.

Četiri muškarca susreću se u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju, pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker

Autorica poezije koja se koristi u predstavi: Vlatka Valentić

Dramaturške suradnice: Vlatka Valentić i Maja Sviben

Oblikovatelji svjetla: Marina Petković Liker i Saša Fistrić

Oblikovateljica kostima i asistentica scenografije: Ana Paulić

Snimateljica i fotografkinja: Nina Đurđević

Asistentica produkcije: Roza Medvešek

Igraju: Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk, Fabijan Komljenović

Za stolom smo četvorica – ako nismo dvojica, ako nisam sam, ako svaki od nas nije sam. Dijelimo samo karte. Igraj: baci, odgovaraj, nosi, sijeci. Nemaš aduta? Igraj, ne igraj se, ta su vremena davno prošla. Pravila su jednostavna i nemilosrdna, ali nitko se ne buni, nije to život. Naše karte nisu karte nečega, na njima nema gradova i država, brda i dolina. Nemamo previše izbora: deset brojki, četiri simbola, tri slike. Svi likovi su dvolični – osobito žene, gorko bi rekao jedan od nas – no sva su lica ista. Karta je karta kako god je okreneš. Možemo igrati šutke, ovo nisu igre riječima. Da smo na pozornici, ne bi bilo dijaloga, a svi bi monolozi bili unutarnji. Bavimo se sobom, za publiku više-manje: tko šiša kibicere, da imaju muda, i sami bi zaigrali. Možemo igrati cijelu noć čak i ako se ne poznajemo, čak i ako smo smrtni neprijatelji, osobito ako smo neprijatelji: svaki od nas igra da pobijedi, makar igrao samo da mu prođe vrijeme, da prođe što prije. Nije li pobjednik onaj koji se riješi svih karata? Kako karta padne, tako je netko odnese, igra se vrti oko prostora gdje nečega više nema. Gdje nema ničega – to svi mislimo, nitko ne izgovara. Igra se vrti gotovo kao priča, gotovo kao četiri priče navrh jezika. Ako se vrtnja dovoljno ubrza, možda se jedna otme, možda dobije glas, možda je drugi čuju. Ne dijelimo samo karte, nego i prazninu – ravnu plohu stola, hladno svjetlo koje nam prži ruke dok lica ostaju u tami. Možda, možda, možda u glavi čujemo istu daleku glazbu, neki tango na koji nitko ne pleše. Kad-tad ćemo ustati i razići se. Za vas trojicu ne znam: mene tješi što me kod kuće čeka prekinuta partija šaha s neznancem u zrcalu.

U predstavi “Pravila su jednostavna” Marina Petković Liker oslanja se na neke prethodno istražene postupke u radu s glumcima, ali ovaj put se fokusira isključivo na muške izvođače. Zbog ispitivanja novog segmenta proizvodnje govora, prvi put koristi “vanjski tekst”. Poezija Vlatke Valentić iz neobjavljene zbirke “Reci mi što vidiš” bila je jedan od elemenata rada na predstavi. Njezine pjesme korištene su kao inspiracija i uporište za unutarnje svjetove lica koja se pojavljuju u predstavi. Provuku se kroz razgovore, čuju u povjeravanju publici, ponekad cjelovito, ponekad fragmentirano, uvijek jazzirano. 

Predstava je 2023. dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti.

IZ KRITIKA:

“Pravila su jednostavna predstava je koja počiva na atmosferi, na stvaranju svijeta u koji je moguće uroniti i u njemu ostati, svijeta u kojem se ništa neće dogoditi, ništa promijeniti, ali će publika na kraju izaći promijenjena. Ne katarzom, ne poukom. Promjena koju Pravila su jednostavna izaziva nije u formuliranju značenja i izvođenju zaključaka, već u uranjanju u emociju. Onu koja se otkriva u likovima, ali ih i nadilazi, postajući istovremeno potpuno univerzalna, ali i potpuno pojedinačna. Identifikacijska. “, Leon Žganec Brajša, 26.1.2023. Vijenac 754

“Oskudna uporaba riječi potresno opisuje tjeskobu kartaša koji obitavaju u prostoru koji se naočigled „zgušnjava“ u čemu se svaki od glumaca angažira bez ostatka…”, Olga Vujović, 21.12.2022. wish.hr

The post PRAVILA SU JEDNOSTAVNA appeared first on ČETVERORUKA.

7. Izvedbena konferencija: Uranjanje

5.12.2021. u 18:00, Zoom

PROGRAM:

0d 17:45 do 18:00 – Dolazak na Izvedbenu konferenciju, vrijeme u kojem ćemo se susresti, vidjeti i uspostaviti način komunikacije

18:00 do 18:10 – Uvod

18:10 do 19:20 – Pozvana izlaganja

19:20 do 19:30 – Kratka stanka

19:30 do 20:40 – Strukturirano razgovaranje, dijeljenje, promišljanje svih sudionika

20:40 do 21:00 – Zaključno i završno

POZVANA IZLAGANJA:

NIVES SERTIĆ Između voda

Mislim da sam duboko uronila u međuprostor. U ovom mi se periodu čini da za mene nikad nije nešto drugo ni postojalo. Sve je fluidno, kao i more kada u njemu otvoriš oči. Sve je fluidno, gusto i do-dirljivo. Jesi li ti u moru ili je more oko tebe, odguruješ li more ili te more gura? Tako je da je li to uopće bitno? Je li to možeš sa zrakom? Vjetrom? – Otvori usta, da vjetar uđe, uzme ti riječi i počne govoriti iz dubine tvojih pluća. Izroni. Zatim opet uroni.

Kako je biti između voda, između medija i meditacija, između gradova, obala i vjetrova. Na kopnu tj. obali, u zraku, tj. na ogradi, u vodi u…. U. Uroniš i onda plutaš. Ne utapaš se, nije utopija, puno više intimna heterotopija

VIŠNJA KAČIĆ ROGOŠIĆ U nesigurnim vodama: istraživanje stvaralačkoga procesa

Premda je uranjanje implicirano u svakome znanstvenom istraživanju, posebno je velik izazov kad mu se načelno opiru predmet istraživanja i medij u kojemu se ono provodi. Stvaralački proces kojim se proizvodi kazališna predstava višestruko zazire od „uljeza-promatrača“, prvenstveno po svojoj nužnoj djelomičnoj pounutrenosti, potom po svojoj osjetljivosti, po prethodnosti scenskoj izvedbi s recipijentima, kao i po svojoj pripadnosti prolaznoj izvedbi. Kad je u pitanju kreativni rad u kojemu je i samo oblikovanje metodologije procesualne prirode pa još k tome prepleteno s oblikovanjem nužnih izvedbenih vještina i konkretnoga izvedbenoga materijala novu prepreku predstavlja vrijeme jer i istraživački uvidi moraju biti većega vremenskoga zahvata. Svako skupno stvaralaštvo, k tome, podrazumijeva niz dopunjujućih i međuovisnih perspektiva kroz koje se krhki stvaralački kontinuitet beskrajno prelama. Kako, dakle, uopće izvesti „zaron“?

ANA KOVAČIĆ Tijelo je prostor, prostor je tijelo

Kroz svoj rad istražujem uronjenost naših tijela u prostore u kojima živimo, ali recipročno i uronjenost tih prostora u naša tijela. Čini se da prostor dijeli neke karakteristike s tijelom; i on kao i tijelo svjedoči životima, emocijama, kompliciranoj igri identiteta i odnosa; i u njega se upisuju tragovi nakupljeni vremenom, i on postaje palimpsest. Pierre Nora spominje nevidljivu nit koja nas spaja i povezuje naizgled nepovezano. Kako kaže, to naizgled nepovezano tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi zasebni identiteti tj. to naizgled nepovezano tvori nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije. Mogla bi reći da me zanima ta nevidljiva nit koja spaja sve naše uronjene zasebne identitete. Radove gradim istražujući granicu i na granici dokumentarnog.  Pri sakupljanju materijala i prevodeći sakupljene dokumentarne materijale u rad  posebno mi je bitno voditi računa da sam istovremeno i promatrač i sudionik, bitno mi je da Pogled postaje onaj jednakog, koji prezentira osobitom bliskošću.[1] Radove gradim organski, oni rastu s vremenom i odnosom prema ljudima i prostoru s kojima radim. Doživljavam ih kao nusprodukte određenog procesa u koji sam uronjena, bilo osobnog procesa ili istraživačkog.

[1] Kolešnik, Ljiljana (ured.) Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti : izabrani tekstovi (Pollock, Griselda, Modernost i prostori ženskosti), Centar za ženske studije, Zagreb, 1999

VEDRANA KLEPICA Eventualne demokratičnosti

Umjetnik je onaj, kako kaže pomalo sarkastično Linda Nochlin, ‘koji posjeduje ‘genijalnost’, izvanvremensku i tajanstvenu moć utjelovljenu u njegovoj osobnosti’, te nastavlja ‘kako su takve ideje vezane uz neupitne, najčešće nesvjesne meta-povijesne premise, i zbog koji se pitanje o uvjetima koji su potrebni za stvaranje umjetnosti tako rijetko istražuje’. Uzimajući u obzir recentne tektonske pomake u osvještavanju toga što u suvremenom umjetničkom kolektivu znači uistinu ideja talenta, autorstva, moći i hijerarhije ‘Eventualne demokratičnosti’ pokušavaju mapirati što takvi izazovi stavljaju pred samu ideju kazališnog čina i procesa koji mu prethodi, te da li je kolektivno uranjanje u scensko koautorstvo lišeno drastičnijih hijerarhijskih struktura još jedini mogući način stvaranja društveno relevantnog i politički značajnog scenskog zbivanja koji više od samog finalnog produkta nudi i emancipatorne metode rada i autentičan model demokratičnosti.

The post Uranjanje, 2022. appeared first on ČETVERORUKA.

– PRAVILA SU JEDNOSTAVNA –

Premijera 17. i 18.12.2022. u 20h, u prostoru StudijaChekhov, Gajeva 10, Zagreb.

Predstava okuplja četiri muškarca koji se susreću u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju, pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.

PRAVILA SU JEDNOSTAVNA

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Autorica poezije koja se koristi u predstavi: Vlatka Valentić
Dramaturške suradnice: Vlatka Valentić i Maja Sviben
Oblikovatelj svjetla: Saša Fistrić
Oblikovateljica kostima i asistentica scenografije: Ana Paulić
Snimateljica i fotografkinja: Nina Đurđević
Producentica: Roza Medvešek

Igraju: Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk, Fabijan Komljenović

Rezervirajte mjesto za jednu od izvedbi e-mailom na cetveroruka@gmail.com

Za stolom smo četvorica – ako nismo dvojica, ako nisam sam, ako svaki od nas nije sam. Dijelimo samo karte. Igraj: baci, odgovaraj, nosi, sijeci. Nemaš aduta? Igraj, ne igraj se, ta su vremena davno prošla. Pravila su jednostavna i nemilosrdna, ali nitko se ne buni, nije to život. Naše karte nisu karte nečega, na njima nema gradova i država, brda i dolina. Nemamo previše izbora: deset brojki, četiri simbola, tri slike. Svi likovi su dvolični – osobito žene, gorko bi rekao jedan od nas – no sva su lica ista. Karta je karta kako god je okreneš. Možemo igrati šutke, ovo nisu igre riječima. Da smo na pozornici, ne bi bilo dijaloga, a svi bi monolozi bili unutarnji. Bavimo se sobom, za publiku više-manje: tko šiša kibicere, da imaju muda, i sami bi zaigrali. Možemo igrati cijelu noć čak i ako se ne poznajemo, čak i ako smo smrtni neprijatelji, osobito ako smo neprijatelji: svaki od nas igra da pobijedi, makar igrao samo da mu prođe vrijeme, da prođe što prije. Nije li pobjednik onaj koji se riješi svih karata? Kako karta padne, tako je netko odnese, igra se vrti oko prostora gdje nečega više nema. Gdje nema ničega – to svi mislimo, nitko ne izgovara. Igra se vrti gotovo kao priča, gotovo kao četiri priče navrh jezika. Ako se vrtnja dovoljno ubrza, možda se jedna otme, možda dobije glas, možda je drugi čuju. Ne dijelimo samo karte, nego i prazninu – ravnu plohu stola, hladno svjetlo koje nam prži ruke dok lica ostaju u tami. Možda, možda, možda u glavi čujemo istu daleku glazbu, neki tango na koji nitko ne pleše. Kad-tad ćemo ustati i razići se. Za vas trojicu ne znam: mene tješi što me kod kuće čeka prekinuta partija šaha s neznancem u zrcalu.

Tijekom pandemijskih i postpandemijskih godina Četveroruka je započela novi ciklus kazališnih predstava koje tematski i formom istražuju stanje i osjećanje pojedinaca u pokolebanim intimnim svjetovima. U tom smo se razdoblju svi morali brzo snaći, još se više orijentirati na digitalno, internetsko komuniciranje, distanciranje, domišljatost i kreativnost u korištenju novih strategija. Tko je imao snage, znanja i nadahnuća, našao je svoj put i uspostavio novu ravnotežu. Međutim, mnogi su ostali duboko uronjeni u vlastite samoće, izgubljenosti, nejasnoće, besmisle. Osjećaj će biti poznat svakome tko je život gradio na načinima komunikacije koji zahtijevaju susretanje, bliskost, prostorni, taktilni i emotivni kontekst. Svima koji se “nisu snašli” prijeti “nestanak”, ali to nije najgore. Najgore je kad nestajanje traje.

U predstavi “Pravila su jednostavna” Marina Petković Liker oslanja se na neke prethodno istražene postupke u radu s glumcima, ali ovaj put se fokusira isključivo na muške izvođače. Zbog ispitivanja novog segmenta proizvodnje govora, prvi put koristi “vanjski tekst”. Poezija Vlatke Valentić iz neobjavljene zbirke “Reci mi što vidiš” bila je jedan od elemenata rada na predstavi. Njezine pjesme korištene su kao inspiracija i uporište za unutarnje svjetove lica koja se pojavljuju u predstavi. Provuku se kroz razgovore, čuju u povjeravanju publici, ponekad cjelovito, ponekad fragmentirano, uvijek jazzirano. 

Predstava je podržana od Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i od Gradskog ureda za kulturu,međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba

The post Premijera predstave PRAVILA SU JEDNOSTAVNA appeared first on ČETVERORUKA.

5.12.2022., u 18h, online događanje na platformi Zoom 

Što je izvedbena konferencija

Izvedbena konferencija je platforma za suradnju umjetnika i teoretičara umjetnosti različitih područja i ravnopravnih sudionika – publike. Prikazuje umjetničke i teorijske radove koji su postavljeni kao odgovor na specifičnu temu, uključujući aktivno sudjelovanje i iskustvo publike.

Izvedbena konferencija je format koji je osmišljen od trenutka dolaska u prostor, ‘ulaženja’ u temu, prolaska kroz radove, kolektivne refleksije i dijeljenja iskustva, osjećaja i misli vezanih uz iskustvo događaja.

Izvedbena konferencija održava se sedmu godinu zaredom, a nastala je zbog potrebe da se u specifičnom formatu susretnu umjetnici različitih područja, teoretičari umjetnosti i publika. Svake godine format izvedbene konferencije je specifičan s obzirom na temu i prostorno vremenske okolnosti u kojima se nalazimo.

Nekoliko pozvanih izlagača/izvođača kreira svoj odgovor na temu koja je u fokusu konferencije. Dijele ga kroz razgovaranje, diskutiranje, razmjenu znanja, misli, iskustava i osjećaja.

Cilj nam je ponuditi različite umjetničke odgovore kao paralelne perspektive, otvoriti fokuse prema nadopunjavanju i boljem razumijevanju te omogućiti zajedničko promišljanje umjetnika, stručnih gledatelja i publike.

Ovogodišnja tema: URANJANJE

Ovogodišnjom Izvedbenom konferencijom u fokus stavljamo pitanje: kako u promijenjenim izvedbenim okolnostima postići uranjanje u izvedbu? Kako ga ostvariti tijekom pripreme i izvedbe te u odnosu s publikom? 

COVID i potencijalno postpandemijska situacija u kojoj se nalazimo onemogućili su jednu razinu dubokog izvedbenog uranjanja. Više se nismo u stanju na neupitno siguran i prokušan način stopiti s izvedbom i svime što ona obuhvaća – s publikom, izvođačima, prostorom, vremenom, okusima, mirisima, dodirima… 

Pandemija je promijenila načine stvaranja izvedbe i bivanja u izvedbi. U novom mentalitetu ophođenja u rukavicama (fizičke i verbalne distance, opreznosti, eufemizma, perifraze…), problemi se javljaju na nekoliko razina, a narušili su duboki odnos umjetnika sa zajednicom. 

Stoga smo pozvale sudionike iz različitih područja da zajedno s njima istražimo nove načine uranjanja u izvedbu. 

Pozvane izlagačice kroz izvedbu/izlaganje govorit će nam o svojim perspektivama, a u strukturiranom ćemo se nastavku upustiti u zajednički razgovor.

O urananju razgovaramo kao o organskoj potrebi za poniranjem u vanjske sadržaje cijelim bićem, potrebi da ih iskusimo neposredno i višedimenzionalno te da iz tog iskustva kreiramo odgovor na doživljaj. 

Razgovaramo o uranjanju kao o potrebi da stvari usvajamo ne samo logičkim i misaonim postupcima, nego da ih shvaćamo i proživljavamo kroz tijelo, osjećaj, miris, dodir, zvuk. Razgovaramo o izvedbenom djelu – filmu, izložbi, audiovizualnoj instalaciji, plesu, tekstu, kazalištu – koje formu traži upravo u cjelokupnosti specifičnog doživljaja u koji uranja publiku.

Pozvane izlaganja:

NIVES SERTIĆ Između voda

ANA KOVAČIĆ Tijelo je prostor prostor je tijelo

VEDRANA KLEPICA Eventualne demokratičnosti

VIŠNJA KAČIĆ ROGOŠIĆ U nesigurnim vodama: istraživanje stvaralačkog procesa

Pozivamo sve zaniteresirane sudionike da nam se pridruže i prijave se za sudjelovanje e-mailom na cetveroruka@gmail.com. Nakon prijave dobit će mail s uputama za sudjelovanje i linkom na zoom događaj.

PROGRAM:

0d 17:45 do 18:00 – Dolazak na Izvedbenu konferenciju, vrijeme u kojem ćemo se susresti, vidjeti i uspostaviti način komunikacije

18:00 do 18:10 – Uvod

18:10 do 19:20 – Pozvana izlaganja

19:20 do 19:30 – Kratka stanka

19:30 do 20:40 – Strukturirano razgovaranje, dijeljenje, promišljanje svih sudionika 

20:40 do 21:00 – Zaključno i završno

NIVES SERTIĆ Između voda

Mislim da sam duboko uronila u međuprostor. U ovom mi se periodu čini da za mene nikad nije nešto drugo ni postojalo. Sve je fluidno, kao i more kada u njemu otvoriš oči. Sve je fluidno, gusto i do-dirljivo. Jesi li ti u moru ili je more oko tebe, odguruješ li more ili te more gura? Tako je da je li to uopće bitno? Je li to možeš sa zrakom? Vjetrom? – Otvori usta, da vjetar uđe, uzme ti riječi i počne govoriti iz dubine tvojih pluća. Izroni. Zatim opet uroni. 

Kako je biti između voda, između medija i meditacija, između gradova, obala i vjetrova. Na kopnu tj. obali, u zraku, tj. na ogradi, u vodi u…. U. Uroniš i onda plutaš. Ne utapaš se, nije utopija, puno više intimna heterotopija

Nives Sertić (1984.) je multimedijalna umjetnica čiji interesi variraju od dugogodišnjih interdisciplinarnih projekata, do poetskih objekata, instalacija i performansa. 
Od 2014. se bavi odnosom promatranja, pokreta i vremena kroz motive prirode, pitanja temporalnosti i dinamika unutar njih samih i medija u koje ih upisujemo: Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok… (2016. sa Sonjom Pregrad), 60 godina 15 dana (2016.), 3 do 10, stabla (2017.), Pogled koji nestaje (2018.), Kuća je Šuma je Kuća (2019), U đardinu, ispod i između (2019-)
Od 2016. autorica je vizualnog identiteta festivala animiranog filma i stripa Supertoon u Šibeniku. Kao koautorica ili multimedijalna suradnica radila je i na nagrađivanim dizajnerskim projektima s D. Gamulinom i A. Sevšekom kao Lipa pamti (2017), Ako te zaboravim…- Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. (2020.)
Predavala je na Studiju dizajna Sveučilišta u Zagrebu i na POU Zagreb.
Upravo je završila projekt Objek za pokret, svjetlo i zvuk u suradnji s J. Parvianenom i trenutno priprema centralnu izložbu i multimedijalnu instalaciju svog projekta Pejsaži (Landscapes), na kojem je radila posljednje dvije godine na rezidencijama u Atelierima Žitnjak i  Citè internationale des Arts Paris, te umjetničku knjigu Knjižica za susjede kao dio projekta U đardinu, ispod i između.

VIŠNJA KAČIĆ ROGOŠIĆ 

U nesigurnim vodama: istraživanje stvaralačkoga procesa

Premda je uranjanje implicirano u svakome znanstvenom istraživanju, posebno je velik izazov kad mu se načelno opiru predmet istraživanja i medij u kojemu se ono provodi. Stvaralački proces kojim se proizvodi kazališna predstava višestruko zazire od „uljeza-promatrača“, prvenstveno po svojoj nužnoj djelomičnoj pounutrenosti, potom po svojoj osjetljivosti, po prethodnosti scenskoj izvedbi s recipijentima, kao i po svojoj pripadnosti prolaznoj izvedbi. Kad je u pitanju kreativni rad u kojemu je i samo oblikovanje metodologije procesualne prirode pa još k tome prepleteno s oblikovanjem nužnih izvedbenih vještina i konkretnoga izvedbenoga materijala novu prepreku predstavlja vrijeme jer i istraživački uvidi moraju biti većega vremenskoga zahvata. Svako skupno stvaralaštvo, k tome, podrazumijeva niz dopunjujućih i međuovisnih perspektiva kroz koje se krhki stvaralački kontinuitet beskrajno prelama. Kako, dakle, uopće izvesti „zaron“?

Višnja Kačić Rogošić je teatrologinja. Radi kao docentica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te kao članica uredništva časopisa Kazalište. Objavila je knjigu Skupno osmišljeno kazalište (HC ITI, 2017). Piše znanstvene i stručne radove, prikaze, razgovore i kritike mahom o suvremenome eksperimentalnom kazalištu u znanstvenim i stručnim publikacijama. Aktivna je članica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa.

ANA KOVAČIĆ

Tijelo je prostor, prostor je tijelo

Kroz svoj rad istražujem uronjenost naših tijela u prostore u kojima živimo, ali recipročno i uronjenost tih prostora u naša tijela. Čini se da prostor dijeli neke karakteristike s tijelom; i on kao i tijelo svjedoči životima, emocijama, kompliciranoj igri identiteta i odnosa; i u njega se upisuju tragovi nakupljeni vremenom, i on postaje palimpsest. Pierre Nora spominje nevidljivu nit koja nas spaja i povezuje naizgled nepovezano. Kako kaže, to naizgled nepovezano tvori raščlanjenu mrežu kojoj pripadaju svi zasebni identiteti tj. to naizgled nepovezano tvori nesvjesnu organizaciju kolektivne memorije. Mogla bi reći da me zanima ta nevidljiva nit koja spaja sve naše uronjene zasebne identitete. Radove gradim istražujući granicu i na granici dokumentarnog.  Pri sakupljanju materijala i prevodeći sakupljene dokumentarne materijale u rad  posebno mi je bitno voditi računa da sam istovremeno i promatrač i sudionik, bitno mi je da Pogled postaje onaj jednakog, koji prezentira osobitom bliskošću.[1] Radove gradim organski, oni rastu s vremenom i odnosom prema ljudima i prostoru s kojima radim. Doživljavam ih kao nusprodukte određenog procesa u koji sam uronjena, bilo osobnog procesa ili istraživačkog.

[1] Kolešnik, Ljiljana (ured.) Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti : izabrani tekstovi (Pollock, Griselda, Modernost i prostori ženskosti), Centar za ženske studije, Zagreb, 1999

Ana Kovačić rođena je 1986. u Zagrebu. 2010. Završila je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2013. nove medije na odsjeku za Animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2014. članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 2009. izlaže samostalno i skupno. 2019. boravi na rezidenciji na B.A.D. Foundation, Rotterdam, Nizozemska, te u Kaunasu, Litvi. 2016./2017. boravi na rezidenciji na Akademie Schloss Solitude, Stuttgart, Njemačka. 2017. nominirana je za nagradu Radoslav Putar, 2016. za T-HT nagradu, a 2013. za nagradu ESSL. 2015. osvojila je nagradu festivala Vizura Aperta u Momjanu. Radovi joj se nalaze u kolekciji Erste banke.  Od 2021. pokretačica je i organizatorica Umjetničke rezidencije CIMA u gradu Hvaru. Od 2022. radi kao vanjska suradnica na Akademiji likovnih umetnosti u Zagrebu.
U svom radu istražuje povezanost između osobne i kolektivne memorije, te način na koji je memorija upisana u naša tijela i prostore u kojima živimo.

VEDRANA KLEPICA

Eventualne demokratičnosti

Umjetnik je onaj, kako kaže pomalo sarkastično Linda Nochlin, ‘koji posjeduje ‘genijalnost’, izvanvremensku i tajanstvenu moć utjelovljenu u njegovoj osobnosti’, te nastavlja ‘kako su takve ideje vezane uz neupitne, najčešće nesvjesne meta-povijesne premise, i zbog koji se pitanje o uvjetima koji su potrebni za stvaranje umjetnosti tako rijetko istražuje’. Uzimajući u obzir recentne tektonske pomake u osvještavanju toga što u suvremenom umjetničkom kolektivu znači uistinu ideja talenta, autorstva, moći i hijerarhije ‘Eventualne demokratičnosti’ pokušavaju mapirati što takvi izazovi stavljaju pred samu ideju kazališnog čina i procesa koji mu prethodi, te da li je kolektivno uranjanje u scensko koautorstvo lišeno drastičnijih hijerarhijskih struktura još jedini mogući način stvaranja društveno relevantnog i politički značajnog scenskog zbivanja koji više od samog finalnog produkta nudi i emancipatorne metode rada i autentičan model demokratičnosti.

Vedrana Klepica rođena je 1986. godine, studirala je dramaturgiju na ADU Zagreb, te djeluje kao spisateljica, dramaturginja i povremena kazališna autorica. Radila je u mnogim hrvatskim kazališnim kućama kao što su HNK Zagreb, HNK Split, HNK Ivana pl. Zajec Rijeka, ZKM, Teatar &TD, Kazalište Marina Držića, Teatar Exit, i festivalima kao što su Dubrovačke ljetne igre, Osječko ljeto kulture itd… Dramski tekstovi su joj izvođeni u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Lichtensteinu, Luxembourgu, Francuskoj, Srbiji, Australiji i Argentini, te su prevedeni na engleski, njemački, francuski, španjolski i poljski.

The post Poziv na 7. Izvedbenu konferenciju URANJANJE appeared first on ČETVERORUKA.