Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Dizajn zvuka: Luka Gamulin
Fotografkinja: Nina Đurđević
Snimateljica: Nives Milješić
Montažerka: Iva Ivan
Glumice: Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Dijana Vidušin
VELIKO HVALA ženama iz Udruge žena Općine Darda!
datum premijere: 30.6. i 1.7.2019.
Izvedbe na Festivalu Ganz nove Perforacije realiziraju se u suradnji sa StudioChekhov Croatia.
neke se stvari ne daju ispričati…
treba osjećati
neke se stvari ne daju prepričati…
treba slušati
Ova predstava nije kao predstava. Više je kao proces. Proces susretanja, otkopavanja, suočavanja…
Četvrta epizoda umjetničko-istraživačkog ciklusa Udaljenosti bavi se susretom 6 žena koje, potaknute stvarnim razgovorima dokumentiranima u Dardi (Baranja), stvaraju narativ jednog specifičnog osjećaja vremena i prostora u kojem živimo danas u Hrvatskoj, a koji je mimo dominantnih društvenih i političkih narativa. Baveći se glasom i strukturama rečenice, koje uzimaju u obzir sve napukline i nejasnoće, glumice će uspostaviti jazz razgovor s kolektivnim i individualnim pričama. Unutar njega, za svakog se gledatelja otvara unutarnji prostor razgovaranja, a možda i tema o kojima se nismo usudili govoriti, a kamoli razgovarati.
FOTOGALERIJA:
Fotografirala: Nina Đurđević
Stvar je u nijansama.
Više o predstavi:
Ova predstava ima dvostruku temu.
Prva se tiče sadržajne razine: nemogućnost razgovaranja – “od sve sile prijatelja i ljudi koji me okružuju, nemam kome reći kako sam, nemam nikoga kome bih mogla ispričati što mi je na duši, što me muči, što me boli, nemam čak nikoga s kime bih se mogla veseliti”… U trenutku kada nas pritišće svakodnevica u kojoj su na svakom uglu buka, verbalno iživljavanje, retorička “pogreška”, vikanje, floskule, fraze i niz sličnih govornih pojava koje zaštićuju i prikrivaju osobu koja govori, njegovo razmišljanje i osjećanje – a kojima je svrha stvaranje šuma, zamućivanje istine, jednosmjerna komunikacija… – u ovoj predstavi bavimo se govorom koji otkriva i koji glasom i riječima nastoji otvoriti ono što neizgovoreno (a time i neoblikovano u misli, svjetove i činjenice) stoji unutar nas i što nam takvo neizraženo ne da da promijenimo osjećaj svijeta u kojem živimo.
Druga tema tiče se kazališno-medijske razine, odnosno načina na koji se predstava događa, tretiranja prostora i vremena, suigre i suosjećanja između tijela izvođača i tijela gledatelja te sinergije doživljaja na razini svih osjetila.
Ove dvije teme ovise jedna o drugoj, a njihovo međusobno utjecanje tema je specifičnog kazališnog rada autorice i redateljice ove predstave i autorskog tima s kojima već niz godina surađuje.
IZ KRITIKA:
“Izvedba rezonira kao neodlučan govoreni jazz; počinje uštimavanjem dok se traži i postepeno uspostavlja zajednički tonalitet, isprva fragmentirane i nedo- vršene misli s vremenom se slažu u sve čvršće pripovjedne blokove, refreni se neprestano vraćaju, slijede različite modulacije i konačno odvode u fade-out. Na neki način, Razgovaranja su rađena da se zaboravljaju odmah, većim dijelom zbog same prirode improvizacija koje je nemoguće upamtiti onako lako i trajno kao prepoznatljivu melodiju koja će nas još godinama znati nenadano zaskočiti. Zaborav lako prekriva opća mjesta poput kratkih razgovora o hrani, kojima se govoreni odlomci lijepe zajedno kako tišina ne bi sve progutala, kao i priče koje smo jednako rastjelovljene već nebrojeno puta čule pa je bolno mjesto odavno utrnulo. Uostalom, zaborav nas štiti, otupljuje oštre rubove, skriva komadiće slagalice, što nam ponekad jedino i omogućuje da prerežemo niti vremena i ko- račamo dalje. Možda je mnogo gore od izdaje sjećanja kad nas izda zaborav. A u predstavi zaborava nema, osim u vidu magle kroz koju je sve teže vidjeti i čuti drugu osobu, a koja se nikada posve ne podiže. No autorski tim olakšava svo- jim gledateljicama tranziciju između različitih vremena u okviru koji okružuje izvedbu, polaganim uvodom i još nježnijim outrom uz razgovor, piće i kolačić, kontaktom koji pomaže uzburkanim doživljajima da se slegnu.
Marina Petković Liker kroz Udaljenosti stvara poetiku za koju kazalište nije samo medij kojim se kanalizira sakupljeni materijal, nego prostor istraživanja u svakoj fazi rada podjednako. Posežući u udaljenost od zagrebačke metro- pole, za koju je gledajući iznutra lako zaboraviti da se kroz povijest kreće brže i lakše od nekih drugih prostora u kojima je vrijeme (nakon) traume usporilo, redateljica je otvorila rascjep u samome središtu grada. Nije slučajno da je Četveroruka, umjetnička organizacija koju je Petković Liker suosnovala s plesnom umjetnicom Sonjom Pregrad te unutar koje gradi već impresivan opus, eksplicitno posvećena upravo „otvaranju novih polja kazališne komunikacije“. Kazalište je uvijek krhko i prekarno, njegova je snaga u tome da se svojoj ranjivosti ne opire, da ne stvara životu koji izmiče unatoč, nego uvijek prateći njegov tok. Udaljenosti tu osebujnu moć izvedbenih umjetnosti upogonjuju i uprizoruju do krajnosti, neprestano gradeći rasipanje, za što je u konačnici potrebna iznimna umjetnička hrabrost.”
Ana Fazekaš, Kazalište: časopis za kazališnu umjetnost, Vol.XXIV No.85/86, 2021
“Zato je ovo predstava neprestanog mučnog rađanja (ženskog) osjećaja ljudskosti i altruizma, među šest junakinja na sceni koje stalno ustaju i padaju i ponovno ustaju, u pejzažu gdje ima i ogovaranja, i sarme za sve, i sitnih slabosti, i široko raširenih ruku za toplinu i zagrljaj. U njoj nitko nije idealno lijep, ni te žene za stolom, ni mi koji sjedimo oko njih, ali njezina glavna točka preokreta jest u tome da svi moramo dati sve od sebe onda kada to možemo i da nam sve treba biti oprošteno onda kada to više nismo u stanju. I to je iskrenost tog iskustva, bez uljepšavanja, koju nam je ova predstava tako nesebično podarila.
Ono što je trebalo reći na početku reći ćemo na kraju: šest glumica, Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin, bez obzira na to što dolaze iz dosta različitih kazališnih miljea, igraju s takvom minucioznošću i koncentracijom svoje ljudske muke da se ne zna koja je bolja, iako glume na potpuno različit način. Mogao bi se napraviti mali teatrološki esej o tome kako svaka od njih ponaosob iznosi svoj lik žene koja je svašta prošla i propatila u prošlom ratu, ali jedno je sigurno – ta koncentracija emotivne prisutnosti i glumačke proživljenosti ne viđa se svaki dan na našim pozornicama.
Na kraju treba reći da je ‘Razgovaranje’ i predstava baš ovog trenutka: nikada u tako širokim razmjerima kao danas nije postojalo veće iskušenje da se kroz naša ograničenja i slabosti probijemo do mogućnosti da malim obrokom koji ćemo sami napraviti nahranimo čitav svijet.
Bojan Munjin, 31.3.2020. portalnovosti.com
“Na početku predstave zvučna kulisa je žamor ženskih glasova ispremiješan sa zvukovima iz prirode i treba se jako upinjati da bi se razaznale riječi, da bi se shvatio kontekst govora. Glumice tada s velikim slušalicama slušaju stvarne intervjue s područja Darde, jedna drugoj dodaju slušalice, skidaju ih i stavljaju, pokušavaju čuti i razaznati povremeno nerazumljive, zamagljene, zamuljane ili progutane, ispuštene riječi. Na kraju predstave ta simbolična gesta postaje jasna: trebamo odbaciti službene narative o vlastitim životima, žene u patrijarhatu moraju slušati jedna drugu, slušati te priče i pokušati ih prihvatiti, podržati. Svijet će se promijeniti, ili početi mijenjati, međusobnim slušanjem, dijeljenjem iskustava, razgovaranjem. Iz njih bi se moglo izroditi neko zajedništvo, koje će onda rezultirati i nekim novim ne-linearnim, ne-patrijarhalnim formama kojima će biti moguće obuhvatiti život. Predstava Razgovaranje Marine Petković Liker savršeni je korak u tom smjeru – govoreći o sitnom, svakodnevnom, naoko nevažnom i efemernom, ukazala je na velika i općeljudska pitanja – od problema međuljudske komunikacije, pa sve do kraja, do života i smrti.”
Marija Ott Franolić, 25.3.2020., Tekstovnica
“Mnogi odlaze u kino ili kazalište gledati svoje omiljene glumce i jako se uzrujavaju ako ovi ne ispune očekivanja. Međutim, glumci uglavnom nisu krivi, jer nerijetko nastupaju onako kako od njih zahtjeva „redateljska vizija“.
Dakako, i ja imam „omiljene“ glumce, ali sam sklonija promatrati ostvarenja u okviru redateljskog rada i uvijek mi je drago čuti da postoji suradnja između glumaca i redatelja : kada se poredaju svi elementi u konačnici to netko „oblikuje“.
Tako nekako zamišljam rad redateljice Marine Petković Liker i sudionika/ica u predstavama, bez obzira radi li se o unaprijed zadanom tekstu i institucionalnom kazalištu ili nečemu što kao autorski projekt nastaje uglavnom izvan „pravih“ kazališnih prostora.”
Olga Vujović, 5.6.2020., Kritikaz
“Najsnažnije u ovoj nekonvencionalnoj predstavi su same glumice. Svaka od njih je moćno ukorijenjena u neki narativ koji se publici ne otkriva, nego ga moramo sami sagraditi od pretpostavki i vlastitog iskustva, i kroz tu igru dajemo ime mnogočemu u nama što bi inače ostalo neimenovano.”
Snježana Pavić, Globus, 26.2.2020.
“Žudnja za domom duboko prožima i majstorsku glumačku predstavu »Razgovaranje« redateljice Marine Petković Liker i dramaturginje Maje Sviben, kao nezavisnu produkciju privremeno udomljenu u zagrebačkom Studiju Chekhov. Za velikim četverokutnim stolom sjede glumice: Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Dijana Vidušin. Svaka je od njih vrlo jaka scenska prisutnost, karizmatična autorska persona. Ali svaka je od njih i osobita »bolesnica« ili zarobljenica dugotrajne političke traume. Njihov tekst izvire iz dokumentarnog zvučnog zapisa koji je Marina Petković Liker snimila u Udruzi žena baranjskog sela Darda. …
…Kontekst zajedničkog pripovijedanja otvara likove novim dramskim, baš kao i političkim dimenzijama izvlaštenosti, razvlaštenosti, emocionalnog egzodusa. Glumice preuzimaju iskustvo i tekst traume od snimljenih građanki, zajedno s njima pokušavaju otvoriti unutarnje procese sučeljavanja s oduzetim domom, odnosno s osobitim »zamrzavanjem« vlastitih reakcija, kao preduvjetom nastavka života u multietničkoj zajednici. Riječ je o heroinama koje ne žele mrziti i nisu ni na koji način generatori međunacionalnih animoziteta i novih ciklusa osvete, ali zbog te »zabrane ljutnje« ujedno ne mogu odraditi duboku ratnu povredu koja im je nanesena.
Predstava je režirana tako da prisutne žene nastavljaju govor ne samo jedna s drugom, nego i jedna kroz drugu, brišući granice između »moje« i »tvoje« priče u korist zajedničkog pripovijedanja. Ali karakterne razlike među likovima vrlo su jake i brzo se uspostavljaju. Najstarija kazivačica u izvedbi Slavice Jukić, nezaboravno tužne i istovremeno pune prkosne životne vedrine, najviše inzistira na tome da treba dignuti glavu i ići dalje. Najmlađa glumica Barbara Prpić bori se ponajprije za pravo na svoju ljutnju, a onda i za pravo na svoju novu, »nepodobnu« zaljubljenost. Dijana Vidušin je duboko zamišljena, sjetna, koliko i dostojanstvena na način koji podsjeća na uspravnost dokumentarne Antigone. Jasna Palić Picukarić fantastično je nijansirana i provokativna u roli sarkastične osice, provokativno smještene između dramskog i dokumentarnog teatra, kao da čitav život igra samo u Gavelli i na ZKM-ovim daskama, a ne u svom matičnom kazalištu Komedija. Utoliko je ovo predstava i o tome što sve ne znamo o uključenim glumicama, kroz fahove u koje su inače smještene gubeći mnoge dimenzije njihove umjetničke darovitosti. Urša Raukar i Lada Bonacci podsjećaju na Čehovljeve sestre Olgu i Mašu, odnosno na strogost i ogorčenost ženskih likova koji su također dugo zarobljeni u bezizlaznoj situaciji. Općenito se arhiv kazališnih likova stalno »pretapa« s arhivom dokumentarnih svjedočanstava, što predstavi povećava dubinu i intenzitet.”
Nataša Govedić, 16.2.2020. Novi list
“Takav tip izvedbe iskustvo je koje želi iznuditi samopromatranje. Jer radi se o onome neizrecivom; i izvedba tome teži. Ne da se čuju neke teške priče i nepravedne sudbine, niti da se shvati kako je zapravo bilo, nego da se osjeti ono što se ne može ispričati. Kako u jednu priču staviti sve emocije, kontekste, motive, probleme i dvojbe njenih aktera. Kako bez svega toga uopće zauzeti neki stav, kako shvatiti i prihvatiti što i zašto se nešto dogodilo i još uvijek se događa?”
Anja Đurinović, 13.8.2019. Plesnascena.hr
“Razgovaranja, kao i cijeli ciklus Udaljenosti, iznimno je dobrodošlo osvježenje. Ono beskompromisno zauzima prostor i vrijeme za zaista dubinsko istraživanje različitih aspekata tema ranjivosti, komunikacije, suigre, supostojanja. Na isti način, Petković pruža prostor i glumicama i publici da se zaista susretnu, bez straha od šutnje koja se proteže kroz gotovo prvu četvrtinu predstave. Ovo uzimanje prostora za bivanje i komunikaciju izvan dominacije događaja ili priče (vječito muški orodnjenih instanci) predstavlja možda i najsnažniju feminističku gestu u umjetničinom radu, kao i preporuku za gledanje, ukoliko za njega ponovno bude prilike.”
Josipa Lulić, 19.7.2019. VoxFeminae
“Petković Liker razvila je zaista specifičnu estetiku i poetiku svojih autorskih radova, koja energetski prožima svaki njezin rad, natkriljujući razlike u temi, prostoru ili izvedbenim tijelima specifične situacije. Izvedbama s njezinim potpisom dominira ljepljiva toplina koja mekoćom i otpornošću paukove mreže sljubljuje sudbine likova, zahvaćajući i publiku, koja pak balansira između osjećaja da je preblizu i predaleko.”
Ana Fazekaš, 12.7.2019., Kulturpunkt.hr
IZ MEDIJA:
“Da bismo se dogovorili oko zajedničke istine, ako je tako nešto uopće moguće, najprije trebamo čuti sve te različite narative, sve ono ‘nebitno’. Pitati nekoga kako je i dozvoliti mu da kaže sve što mu je na duši. Zato me zanimaju suzvučje, kompleksnost i višeznačnost neke priče koja se događa u nekom biću kroz tijelo, glas, disanje, prostor, vrijeme… Zanimaju me drhtaj toga glasa, pogled i titraj tijela, u svim njihovim nijansama, a onda doživljajno spajanje s tim, a ne s klasično čvrstom pričom i jednom autoritarnom istinom.”
razgovor s Bojanom Munjinom za Novosti, 15.4.2020.
“Marina Petković Liker bavi se u sklopu svoje Umjetničke organizacije Četveroruka istraživanjem ženskog principa, odnosno, strukturiranjem femininog unutar umjetničke prakse. U tome joj pomaže njena stalna dramaturginja Maja Sviben. Istodobno se bavi i istraživanjem kazališnih procesa, a također i glasa, koji dodiruje, kako napominje, najdublja mjesta u nama i koji iskazuje ono što je neiskazivo riječima. Njene angažirane predstave, koje krasi jedinstveni kazališni rukopis, snažno djeluju na publiku. To je totalno neočekivano jer njezino kazalište nije niti provokativno niti spektakularno. Baš suprotno. Ono je senzibilno, eksperimentira s tišinom, istražuje psihičke i emocionalne procese i prati neku unutrašnju mudrost.”
razgovor s Ninom Ožegović za Tportal.hr, 28.2.2020.
“Forme su različite, i zato stvari radim u epizodama. U svakoj epizodi bavim se drugim elementom, na drugi način pokušavam istražiti i oblikovati izvedbeni materijal. Umjesto pisanja dramskog teksta, oblikuju se elementi izvedbe tijela, glasa, govora, suodnosa razaličitih medija.”
intervju s Marinom Petković Liker, maz.hr
“Cilj je bio da uhvatim pravo osjećanje življenja, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kroz taj su razgovor zapravo izašle vrlo zanimljive priče i suživoti što je nešto što se meni čini kao paradigma problema života danas u Hrvatskoj. Tu su udaljenosti među ljudima, veza koje su pukle i koje se više ne mogu jednostavno uspostaviti, a s druge strane svijet da stvari ovdje iz Zagreba izgledaju potpuno drugačije.”
intervju s Marinom Petković Liker, super1.telegram.hr
KOMENTARI GLEDATELJA:
Došli smo potpuno otvoreni, bez ikakvih informacija o predstavi i njemom sadržaju. Ratna tematika je nešto što zapravo ne volimo i izbjegavamo, pogotovo kad se obrađuje “na tipičan hrvatski način”. Na ovaj svoj indirektan način prikazivanja i povezivanja kroz glumu, audio snimke i cjelokupnu atmosferu ostavila je izuzetno dubok dojam i prisjećanje na neke osobne situacije. Odlična predstava koju smo preporučili poznanicima. M.K.
Emocionalno me uzbudila i potresla predstava. Redateljica i glumice su napravile odličan posao. Vidi se da je to bio jedan jako lijep proces u kojem je bilo moguće kreativno stvarati i bivati. D. B.
Vrlo zanimljivo u govornom i tehničkom smislu, pristup temi vrlo inovativan, prekrasna energija među glumicama. A.C.
Oduševljenje. Originalan koncept, super rezija, nevjerojatno precizna gluma. I.B.
Fascinantno! M.L
Bila sam dosta potresena, točnije, prehitilo me 😉 bilo mi je i drago što je jedna redateljica ovako uspjela, što sam upravo ja bila upravo na toj predstavi, što ima na svijetu tako predivnih stvari, što netko ima talenta, što netko promišlja, razmišlja, što netko grabi duboko, grabi smisao. Također, tema je bila takvo predivno razvijanje empatije, ali nekako i zacijelivanje, dopuštanje sebi. Nudila je mogućnost za razgovor s prijateljima nakon predstave ili samo bivanje s njima. Hvala i na mogućnosti tebi, redateljice, kao i glumicama nakon predstave, tako sam malo nadosla sebi. K.R.
Bilo mi je nevjerojatno kako je publika bila jedno (možda moj vrlo osobni doživljaj i dojam), bilo mi je to moćno iz razloga što su ljudi puštali te suze videći da i drugi puštaju, pa mi se činilo da su one lakše išle, publika se zbog prostora neminovno primjećuje, komunicira ovako ili onako. Ja volim ovakvu formu kazališta više od bilo koje druge, to je za mene to, to je za mene kazalište, volim taj rad glumaca, vrlo autentično, iskreno, ogoljelo, tu posluženo za gledatelja, da gledatelj može raditi sam sa sobom. Hvala! J.J.
Meni je najbitnije bilo to što sam za vrijeme predstava stvarno vidjela i čula te žene. Čula sam njihove priče, njihovu tugu, snagu i borbu. A.M.
Osjećaš se kao da si i kao gledatelj dio predstave… I.F.
Predstava baš onako pogađa i tjera na razmišljanje! I.S.
Nekako me uzbudila živost razgovora i koliko je razgovaranje u pravom žuvotu nepredvidivo i banalno, a opet vrlo komplicirano. Mislim da su glumice uspjele to oživjeti. J.E.
Realno i zivotno, a netipično. K.G
Realizaciji ovog projekta financijski su pomogli Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.