Katarina Kolega
Već dugo nisam imala istinski poriv napisati nešto iz srca, staviti na papir razmišljanja i podijeliti ih s drugima. Uglavnom pišem jer moram – po naučenim obrascima i strukturama, često po automatizmu, sve rjeđe iz strasti. Ova konferencija konačno me potaknula na to da pišem iz trbuha, zato što mi tijelo titra, a misli imaju potrebu izići na površinu neovisno o mojoj volji, bez razmišljanja o njihovoj strukturi, sadržaju, pravopisnim i gramatičkim greškama, pa čak i smislu.
Prvo sam se nakon konferencije upitala kako to da je ova, (već) šesta konferencija meni (tek) prva. Objasnih si to, kao što si tumačim sve što mi se događa u životu, da je upravo sada došlo vrijeme za nju, vrijeme titranja. I uistinu jest tako jer toliko se podudarnosti dogodilo netom prije njezina početka.
Tema konferencije bila je korona – a ja sam upravo zahvaljujući tome što imam koronu uspjela na njoj sudjelovati od početka do kraja. Sat vremena prije početka dovršila sam knjigu Godina štakora Lee Brezar, autorice koju književni kritičari ne zamjećuju, književni krugovi ne prate, no ona neumorno objavljuje i ima svoju publiku. U toj knjizi opisuje kako se šestero protagonista nosilo s 2020. godinom. Nakon njihovih priča, uključujem računalo i dočekuje me tema konferencije – kako smo se nosili s proteklim dvjema godinama, zamjećujemo li promjene i koje.
I prvo izlaganje upravo ima Marija [Ott Franolić] o književnosti. Spominje Olju Savičević Ivančević čija mi je poezija neprestano pored jastuka, govori o autoricama, a upravo, igrom slučaja, posljednjih mjeseci čitam djela samo autorica. I u meni sve titra. I onda spominje čitateljsku radionicu i govori: “Dirnulo me to što je petnaestak ljudi reklo da voli čuti različito mišljenje”, i titranje se počinje širiti cijelim tijelom. Upravo me ta tema posljednjih mjeseci silno zaokuplja jer uvijek sam osjećala silnu neugodu, čak i sram, inferiornost, kada bih u nekim društvima imala drugačije mišljenje. I da, vjerojatno je to tema za psihoanalizu, ali uz to sam duboko uvjerena da su naši kulturni krugovi jako uski u svojim podjelama i ako ste s jednima, automatski ne možete podupirati nikoga iz drugog klana. A nikada nisam, niti želim, pripadati jednoj ili drugoj skupini. U kulturnom elitizmu, o kojemu je Kristina [Tešija] tako točno govorila, mišljenje suprotno od autoritarne većine kažnjava se (tako osjećam) prezirom, gledanjem svisoka, pokojim sarkastičnim komentarom, a najčešće sočnim tračem. I tako s Marije prijeđoh na Kristinu.
Nakon svake njezine riječi titrale su sve stanice u mojemu tijelu. Toliko toga joj htjedoh reći nakon izlaganja, a na kraju sam rekla nešto sasvim nesuvislo, bitna mi je misao pobjegla, neočekivano otprhnula kad sam je najviše trebala. Tada mi se prvi put javila silna potreba za pisanjem kako bih zarobila misao na papiru i podijelila je sa svima koji potencijalno čitaju ovaj tekst. Kristina je otvorila mnogo iznimno važnih tema, spomenut ću one koje su mi se najviše urezale u pamćenje.
Prije svega nastavit ću misao koju sam htjela podijeliti, ali mi je izmaknula. Govorila je o nedostatku povratne informacije. Budući da je sama sebi urednica, nikada nije dobila informaciju o tome piše li dobro, ide li dobrim putem. S time se suočavam otkako me život gurnuo u novinarske vode. Spominjala sam u komentaru medije za koje sam pisala, a onda me jezik odvukao na totalno sporedni kolosijek. Počela sam nabrajati medije u kojima sam pisala i za koje katkad još pišem jer ti mediji imaju urednike. Ni od jednog od njih nikada nisam dobila povratnu informaciju je li to što radim dobro, što bih mogla popraviti, kako da se razvijam. Meni je osobno to bilo (i još jest) silno potrebno. Povratna informacija se uglavnom sastojala u tome da su me dalje zvali i angažirali ili su mi se prestajali javljati. Iz Kristinina i mojeg slučaja mogla bih, iako ne volim generalizacije, izvući zaključak da osobe koje pišu o kulturi dobivaju manje povratnih informacija, manje kritika od izvedbenih umjetnika. Kritika kritike događa se iza leđa kritičara – uglavnom u ogovaranjima. Dijaloga nema.
Sonja [Pregrad] spomenula je upravo taj problem. Dijalog u pisanom obliku možda ne bi bila loša forma za neki portal ili blog, u tiskanom mediju ne vidim prostora za njega, jedino u specijaliziranim časopisima kao što su Kazalište i Kretanja…, no mogla bih ponuditi dijalog kritičara i umjetnika u emisiji Theatralia. Pitam se samo – jesmo li spremni na dijalog? Jesmo li spremni na iskreni razgovor? Na drugo mišljenje? Vjerujem da odgovor ovisi o pojedincu – rado bih da mi se jave oni koji su spremni – radijski prostor ih čeka. Ivana [Slunjski] komentirala je kako je kritičarski posao jako usamljenički i to uistinu i jest – ne samo da pišeš sam nego često ne znaš je li itko pročitao taj tekst, a mišljenje o njemu (barem ja), nikada ne doznaš.
Titram… titram… titram…
Kristina otvara još jednu bitnu temu toliko podudarnu s mojom trenutačnom situacijom da ne mogu vjerovati. Spominje bliska poznanstva s ljudima s neovisne scene, pozive na predstave od kojih joj se grči u želucu jer osjeća očekivanje teksta s pozitivnim predznakom… i u mojoj glavi roje se sva ona imena koja su mi zamjerila moje blago intonirane primjedbe… i razmišljam o tome kako moram što prije odlučiti hoću li napisati tekst o trima predstavama (neovisnih) kazališta koje sam nedavno gledala i koje mi se nikako nisu svidjele…
Odavno sam odlučila prestati pisati kazališne kritike, a opet prihvatim pozive pojedinih urednika. I koliko god se ne smatram kazališnom kritičarkom, tu i tamo objavim više tekstova godišnje. Odavno sam odlučila prestati pisati negativne kritike – mislim si: malo smo društvo, ljudi ne vole čitati negativno o sebi, uostalom to je samo jedno u moru mišljenja, a ono će ostati, za razliku od izvedbe, kako je Sonja dobro istaknula, zauvijek upisano u nečijem tekstu… dojam, mišljenje, osvrt ostaje zauvijek, izvedba nestaje… s neovisnom scenom još je teže – znaš koliko se bore, kako prekarno rade, kako izgaraju i rade iz potrebe i zašto da onda pokopaš njihov rad, trud, umjetnička nagnuća, tko si ti i tko ti daje pravo na to? Sve ovo namjerno pišem u jednoj rečenici jer je to tijek misli koje su mi navirale za vrijeme Kristinina govora, glava mi je jednostavno pucala, a i počela me doslovno boljeti.
Na kraju ću još spomenuti i temu stresa, istrošenosti, iscrpljenosti, pritiska. Kazališni kritičar, kojega osobito cijenim, Igor Ružić jednom je rekao da jedino kazališni kritičar nikada nema ni jedan slobodan dan u godini – kad ne gleda predstave u svojem gradu, trči u druge gradove, kad nema predstava u državi u kojoj živi, leti u druge države, kako bi uhvatio kontekst, bio u tijeku sa svjetskim kretanjima i strujanjima. Preporučam na slušanje njegov izvrstan esej Melankolija kritike koji možete pronaći u arhivi Theatralije.
Nakon Kristinina izlaganja i o tome zašto je prestala pisati kritiku, nevjerojatno se logično nadovezalo izlaganje Olje Lozice. Možda za vas tu nema nikakve logike i poveznice, ali za moj trenutačni život toliko je logično – i evo opet podudarnosti. Naime, njezina predstava Disanje prva je u ove dvije godine koja me, uz Ferlinov Sad sam Matej, uspjela izvući iz cipela, dotaknula me na toliko razina da sam je morala pogledati dvaput. Drugi put me rasturila još više. Oduševila me lakoća glumačke igre Petre Kovačić Botić koju sam prvi put gledala, Oljin humor obarao me s nogu, a atmosferu, koju su glumice (zajedno s Oljom) uspjele stvoriti još i danas nosim. Posvetila sam Disanju cijelu emisiju, razgovarajući s glumicama i Matkom [Botićem]. Olja nije došla u Zagreb. I onda mi konferencija popunjava tu prazninu – doznajem Oljinu stranu priče, izlaganje o procesu rada s glumcima neizmjerno mi je zanimljiv, o tome su mi glumice (Petra Svrtan i Petra Kovačić Botić) oduševljeno govorile i sad ga u Oljinim riječima osjećam, potpuno mi je opipljiv, stvaran… sve o čemu govori, vidim u slikama, sve mi je toliko jasno i obuzima me silna radost. I ponovno osjećam njezin humor i tu specifičnu atmosferu. Radosna sam što je podijelila s nama trenutke stvaranja i odškrinula mi vrata u svoj stvaralački, meni iznimno potentan i zanimljiv svijet. Govori o glumcima koji su prepuni užitka igre – a ja kao strastvena gledateljica upravo tražim takve glumce, oni uistinu posebno zrače, osjećam ih… A onda spominje dualnost: aksioznost i uzbuđenje…
I u meni ponovno počinje sve titrati…
Ponovno podudarnost…
Gledajući njezinu predstavu, naime, osjećala sam silno uzbuđenje. Uzbuđenje što ću konačno pisati o nečemu što me silno nadahnulo, ispunilo, dotaknulo, o čemu već danima rezoniram… i onda krenem pisati… i rečenice zapinju… brišem… pišem… brišem… ulazim u sigurne zone naučenih obrazaca, pišem monotoni tekst, ne izlazi ništa od te moje uzbuđenosti, od tog osjećaja… ulazim u strukturu… postajem kao glumac koji se ne prepušta užitku glume.
Ne prepuštam se užitku pisanja… pišem jer moram… nitko mi ne govori kako trebam pisati… nitko mi, to već znam, neće reći je li dobro to što je napisano. Ali duboko u sebi osjećam anksioznost, ona posve izlazi na površinu s posljednjom točkom u tekstu. Toliko zadovoljna predstavom – toliko nezadovoljna vlastitim osvrtom. Napisan bez užitka pisanja… školski…
Ponovno mi se, dok o tome razmišljam za vrijeme Oljina izlaganja, javlja potreba za nesputanim pisanjem. Ovakvim. S puno zareza, tri točkica, bez zareza i točaka, s tijekom misli i bez njega, s brzim tipkanjem po tipkovnici samo da mi misao ne pobjegne… oslobođena svih (ponajviše svojih) očekivanja, iskreno…
Kad pišem kritike, pišem sporo… satima… danima… znam da nisam za to…
Ovdje, sada, u ovom tekstu, u ovom trenutku, ruka mi leti… Kristina mi je dala nevjerojatan poticaj da misli stavim na papir – ona je tako htjela komunicirati, razgovarati o kazalištu, ja si to nikada nisam dopustila. Zahvaljujući Kristini i Olji pišem ovaj tekst. Bez strukture i ikakvih očekivanja… iz čiste potrebe da konačno ljudima, koje sam silno osjetila i s kojima rezoniram, iznesem neopterećeno i slobodno svoje misli…
I onda je došao Anin rad. Ana Jelušić. Plesačica i koreografkinja koju sam u radijskim najavama spominjala, no još je nisam stigla upoznati. Nisam stigla pogledati njezine predstave. I evo je tu… ispred mene… priča o predstavi koju sam htjela pogledati… spominje pojmove koji me motiviraju da tome posvetim jednu (možda i više) emisiju: ranjivost i ranjenost… suradnja i suradljivost… Zaključuje s nečim veoma važnim, što se s izvedbene strane podudara s Kristininim izlaganjem: “Želim istraživačke procese, a ne end-produkte.” Hiperprodukcija nas je sve stavila u stroj koji nas melje, melje, melje… na dnevnoj bazi moram proizvesti gomilu tekstova – priloga za tisuću emisija… i na kraju dana nemam više snage misliti ni na što… hiperprodukcija predstava, tekstova, svega… i nedostatak vremena… Voljela bih pogledati Anina Ranjena tijela.
Na kraju Eva [Kraljević]. Ponovno podudarnost. I iznimno titranje… nikako da ti titraji prođu… kod Eve se intenziviraju… sve se poklopilo…
Njezine misli o izmještenosti i nepripadanju, s mojim promišljanjima o nepripadanju u prostoru u kojem živim od rođenja. Evine predivne odluke o nježnosti, odgovor su na moje konstantno bičevanje, čitam ih i djeluju tako umirujuće, kao melem na rane… očekivanja okoline, od sebe same, pitanja zašto nije u dvije godine ništa proizvela… sve mi je to blisko… i onda ponovno podudaranje. Čitam knjigu Čudesna moć hormona, šturo govori o osjećajima i stanjima kad su nam povišeni pojedini hormoni… meni su do sada i ta objašnjenja bila donekle dovoljna… i onda dolazi Eva i njezin čudesan kraj o mjesečnici, mjesečevim mijenama, hormonima, ciklusu i povezanosti koji mi sve tako dobro i logično zaokružuje.
Dugo sam u potrazi za konstruktivnim razgovorima, onima bez floskula i pokazivanja znanja, razmetanja vlastite pameti i informiranosti… od takvih sam razgovora prilično umorna… Konferencija poput ove upravo mi je to ponudila – savršeno konstruktivna i inspirativna izlaganja, nakon kojih je uslijedio opušten i konstruktivan razgovor koji me istinski zanima i pokreće. Zbog svega toga, evo i sada, 24 sata nakon konferencije, i dalje titram. I zbog svega toga, konačno uživam u pisanju. Unatoč temperaturi, glavobolji, koroni… Šesta izvedbena konferencija mi je stvarno trebala.
Zbog svega toga, kao obožavateljica Bele, promijenit ću svoju kartu – dečko u adutu u Beli je najjača karta. Odabrala sam herc kao adut. Jer u mojim su rukama od početka do kraja ove predivne igre bili sami herčevi.
Dečko herc.