Marija Ott Franolić
Svijet u kojem živimo podupire sebičnost, natjecanje u raznim ispraznostima, agresivnost, potrošnju, brzinu i jednu opću neosjetljivost, propagirajući s druge strane diktat sreće i think pink filozofije, stoga nije čudno da se često sjetim rečenice doktora Rieuxa, glavnog lika iz Camusove Kuge: “na pravom smo putu kad se borimo protiv svijeta kakav je stvoren”.
Redateljica Marina Petković Liker svojim predstavama (o jednoj od njih pisala sam na blogu Tekstovnica), konferencijama i drugim nastojanjima radi upravo to – opire se postojećemu, iz projekta u projekt stvarajući oaze solidarnosti i zapitanosti, oaze tišine, meditacije i koncentracije, konkretna mjesta na kojima je moguća kontemplacija, refleksija, na kojima je moguće govoriti o skepsi, boli, ranjivosti. Podsjeća nas da moramo priznati umor, nemoć, grešku, anksioznost i/ili osjećaj besmisla – jer iz tog priznanja će se roditi neka nova snaga. I nije važno što se ta priznanja ili te iskrenosti dijele u relativno uskom i sigurnom krugu ljudi – to možda može biti samo prvi korak k općenitijim i širim promjenama koje svaka od nas može ponijeti u vlastitu svakodnevicu.
Danas kada istraživanja pokazuju da empatija opada u globalnim okvirima, kad se čini da svatko čuje samo ono što razumije, ovakve su oaze jako važne. Za naše samopouzdanje, mentalno zdravlje, važno je da možemo sami sebi reći, ok, nisam luda, ima nas još hipersenzibilnih, ima nas još kojima ova stvarna stvarnost nije normalna, koji tragamo za izlazom, za nadom, za umjetnošću koja nas vraća nama samima, podsjećajući nas da umjetnost zapravo stvara jezik za emocije, jezik s kojim i zbog kojega nam je lakše živjeti i bivati u često ispraznom i okrutnom svijetu.
Na izvedbenoj konferenciji organizacije Četveroruka koja se ove godine odvijala pod naslovom S druge strane promijenjena vremena rečeno je toliko toga važnog da mi je teško nešto izdvojiti, ali spomenut ću izlaganje Kristine Tešije koje mi je možda bilo najrelevantnije. Ona je postavila jednostavno, a toliko važno pitanje: zašto i kako u ovoj maloj umjetničkoj zajednici pišemo kritike, za koga ih pišemo i kojim jezikom?
O tom posljednjem pitanju razmišljam godinama. Kojim jezikom i stilom pisati kritike? Čitam stalno, čitanje književnih tekstova doživljavam kao dijalog s autorima (nije zato čudno da pamtim rečenice doktora Rieuxa, jednako kao i nešto što mi je mogao reći netko koga poznajem!). Autorice koje čitam otvaraju mi vrata svoje subjektivnosti, njihovi tekstovi, obojani mojim sjećanjima, mojom osobnošću, očekivanjima i trenutačnim raspoloženjem, spašavaju me od banalnosti i istovremeno stvaraju nešto novo, otvaraju nova pitanja, nove osjećaje – nešto što nisam znala da mislim ili osjećam, a nakon čitanja mi se čini kao da je oduvijek bilo dio mene.
Upravo zato što me književnost toliko dotiče, zato što me se toliko tiče, zato što ti tekstovi postaju dio mene – zato ne mogu o njoj pisati posve ohlađene, tzv. profesionalne kritike, osobito akademskim diskursom u kojem mi se misao tako stisne da nikad neće moći slobodno poletjeti. No i izvan akademskih okvira književne kritike su često odalečene od osobnog. Mnogo razmišljam o tome zašto smo pristali na to da “profesionalno” ne uključuje subjektivno – jer što je to objektivno u književnoj kritici? S godinama me sve više zanima tuđi razlog za čitanje (zašto mi preporučuje baš tu knjigu?), tuđi osjećaj za vrijeme čitanja. Zauvijek sam zapamtila rečenicu Georga Steinera, “recenzija je nagovor na ganuće”. To me zanima – što je to nekoga ganulo, kako će mi prenijeti to ganuće, i s čime ga je moguće povezati, dakle koja su ga umjetnička djela na sličan način ganula? Prepričavanje sadržaja izlišno je ako smo odrasli ljudi, osim toga nalazi se na Googleu i na koricama knjige.
Ima nekih postulata struke na koje jednostavno pristajemo – jedan od njih je i ta tzv. objektivnost kritike – ili bolje rečeno njezina odvojenost od čitateljskog dojma koji se smatra pretjerano laičkim. Naravno da nije dovoljno pisati o vlastitu dojmu kao mnoge blogerice koje fotografiraju knjigu i onda pišu kako je fenomenalna, cool ili genijalna!! Važno je poznavati zakonitosti književnog teksta, pisati analitično i argumentirano i po mogućnosti svako književno djelo situirati, ili u vlastita čitanja ili među druga, po nečemu slična djela, jer samo nas uspoređivanje može dovesti do procjene kvalitete koja nam danas toliko nasušno nedostaje.
Ali dojam i osjećaji koje djelo izaziva, sitnice doživljene za vrijeme čitanja, razlozi za čitanje i slično, svakako su sastavni dio svakog punokrvnog teksta o književnosti, pa čak i dobre književne teorije. No nakon što kao dobri studenti relativno nekritički usvojimo postulate struke, poslije nam zbog nagnuća subjektivnosti u tekstu slijedi mnogo godina samokritike, čak i prezira prema svojoj navodnoj infantilnosti, prema vlastitu navodnom višku osobnosti. A koliko osobnosti je previše i tko će tu granicu odrediti? Koliko sam se samo puta pitala kad bih krenula pisati: zašto bi nekomu bilo važno što ja osjećam? A s druge strane tu je uvijek i kontraargument: ne prenosimo li drugima upravo taj osjećaj, proširen dojmovima, metatekstnim čitanjem i uspoređivanjem, zavirivanjem ispred i iza teksta, onim finim šaputanjem kojim nam se svaki dobar tekst obraća?
Najviše nas svojim tekstovima, ili svojom glazbom, ili svojim predstavama, ganu oni koji proizvedu nešto veće od života, koji onome o čemu govore dodaju neki plus, dodatak koji se ne može objasniti – zbog čega se opisano pretvara u novum, nešto što prvi put vidimo. Oni koji nas doslovce natjeraju da neke posve svakodnevne stvari gledamo kao da ih prvi put vidimo. To nas ushićuje, preporođuje, vraća nam ljudskost, otima je banalnosti i čini nas svjesnima veće cjeline života koju dijelimo s drugima, dajući nam time smisao. Bez takvih bi umjetničkih djela život bio mnogo prazniji, mnogo okrutniji, nudio bi manje magije i nade. Priče nas podsjećaju da se rascjepkani događaji mogu sastaviti u nešto veće i smislenije. “Svijet se raspiruje dodavanjem priča”, napisao je Saša Stanišić, i to je baš lijepa metafora.
Zato o pričama treba pisati subjektivno, i uvijek uz procjenu kvalitete kako se ne bismo ugušili u šundu. To nije lako sve obuhvatiti, ali treba se usuditi, treba krenuti. Ne mogu ponuditi konkretne odgovore na pitanja Kristine Tešije, ovo je samo jedno razmišljanje temeljeno na njezinu izlaganju, ne mogu utješiti ni nju ni sebe – jer vjerojatno pišemo iz unutarnje potrebe za mišljenjem u tekstu. I nije čudo da nas muče dvojbe jer pisanje je uvijek nesiguran proces, uvijek je proces, uvijek bi ono napisano moglo biti drugačije, i uvijek postoje neki vidljivi i nevidljivi autoriteti koji nam sjede na ramenu iznad tipkovnice i diktiraju neka svoja pravila – pravopisna, strukovna, pomodna i druga.
Ipak, ne treba posustati u pisanju, čak ni kad mislimo da nemamo čitatelja, čak ni kad smo (pre)malo plaćene, kao što uvijek jesmo. Nema konačnih odgovora ni konačnih ni savršenih ni objektivnih tekstova i posve je nepotrebno njima stremiti. Mislim da je pisanje bolje shvatiti kao našu oazu normalnosti, što god “normalnost” zapravo značila. Pisanje kao mišljenje je oaza u kojoj se razumijemo sa spisateljicom. Katkad se s njom ne razumijemo, ali u procesu pisanja iskristalizirat će se nešto novo, nešto do tada daleko postat će nam bliže. Iz tog razumijevanja, iz tih približavanja, iz tih zajedničkih titranja, mogu krenuti promjene, nova čitanja, nova pisanja i nova suosjećanja.