Opresija stanuje u intimi: feminističko kazalište potlačenih
Ove je godine u izdanju kuće Philos iz Rio de Janeira objavljena knjiga glumice i teoretičarke Barbare Santos pod nazivom Teatro das oprimidas. Naziv knjige ujedno predstavlja i njen politički i teorijski program. Riječ je o kazalištu potlačenih – teatro do oprimido na izvornom portugalskom – o kojem se govori iz feminističke perspektive; ustaljeni oblik naziva, koji je u portugalskom u muškom rodu i u jednini, prebačen je u ženski i u množinu, čime se naglašava ne samo ženska perspektiva, nego i potreba transofrmacije klasične dramaturške strukture kazališta potlačenih koja u prvi plan stavlja ulogu pojedinca-protagonista.
Kazalište potlačenih vrsta je političkog kazališta, metoda koju je u Brazilu razvio Augusto Boal na teorijskoj podlozi pedagogije potlačenih Paula Freira i teatroloških invencija Bertolda Brechta. Njegova osnovna dramaturška struktura bazirana je na opoziciji između protagonista (potlačenog koji se pokušava izboriti za svoju želju) i antagonista (tlačitelja koji s pozicije moći tu želju osujećuje). Odnos protagonist-antagonist gradi se unutar određenog društvenog konteksta, koji uključuje i različite pomagače i promatrače, kulminira u takozvanoj “kineskoj krizi” – trenutku napetosti koji sadržava najveću opasnost, ali i najveću mogućnost za promjenu – te završava porazom protagonista. U tom trenutku kazalište potlačenih prelazi granicu između pozornice i publike, te posredstvom kuringe, facilitatora_ice, poziva osobe iz publike da zauzmu mjesto protagonista i pokušaju promijeniti tok situacije. Propituje se što je protagonist mogao učiniti drugačije i traže se mogući izlazi.
Barbara Santos, autorica knjige, jedna je od najpoznatijih praktikantica kazališta potlačenih u svijetu danas. Godinama je kao bliska suradnica Augusta Boala vodila Centar za kazalište potlačenih u Rio de Janeiru, te je iznimno dobro upoznata sa mogućnostima, dosezima a naposljetku i ograničenjima Boalove dramaturgije. Pokušaj prevazilaženja tih ograničenja pojavio se u vidu organizacije Ma(g)dalena – ženskih grupa kazališta potlačenih u Brazilu, ostatku Južne Amerike te konačno Europi, gdje je Santos zadnjih deset godina i bazirana. Ova knjiga donosi njihova iskustva, nudi konkretne primjere kazališnih postupaka i estetskih odabira, teorijska razmatranja o političkim posljedicama pojedinih dramaturških odluka, ali i brojne anegdote. U skladu s opredjeljenjem za kolektiv, neki od tekstova u knjizi pisale su i druge autorice, a neki su i kolektivno djelo. Ovdje donosim kolektivni manifest mreže Ma(g)dalene i fragment teksta Barbare Santos koji djeluje posebno aktualno u Hrvatskoj nakon niza prosvjeda protiv seksualnog nasilja.
Prvi Manifest međunarodne mreže Magdalene
Mreža u pokretu
Kroz godine ja sam se promijenila
svetica, vještica, i kurva
Al’ ne šutim ja, al’ ne šutim ja,
Jaka i borbena, sve to!
I ne šutim ja, ne šutim ja.
Mi, osobe socijalizirane kao žene, umjetnice-aktivistice, praktikantice Kazališta potlačenih, stvaramo Međunarodnu mrežu Ma(g)dalena kako bismo porazile patrijarhalnu ideju da smo same, da smo krhke i inferiorne, da trebamo pravdati naše postupke i nositi težinu cijeloga svijeta. Borimo se za prevladavanje opresija koje se pojavljuju u svim prostorima koje nastanjujemo, i koje ograničavaju i/ili onemogućuju naše dostojanstvo i prilike za razvoj, slobodu i sreću. Želimo promijeniti svijet na temeljima solidarnosti, snage afekta i kolektiva. Razvijamo vlastitu estetiku, koja uključuje nas, i koja je naše oruđe za istraživanje, stvaranje i umjetničku proizvodnju u svrhu promjene opresivne stvarnosti.
Zajedno želimo ostvariti san o društvu utemeljenom na pravdi, oslobođenom od kapitalističke ideologije natjecanja, eksploatacije ljudskog bića i uništavanja prirode. Društvo bez rasizma, seksizma, homofobije, lezbofobije, bez stereotipa ili društvenih uloga. Društvo bez patrijarha, u kojem je moguće ponovno osmisliti i multiplicirati prostore moći, te omogućiti raznolikost onih koji ih zaposijedaju.
Radimo na prevladavanju ideje roda kao onog što definira prava, prostor i društvenu funkciju. Istražujemo različite oblike razumijevanja sebe kao žena – mobilizatorske snage identitetskog pripadanja – imajući u vidu i uvažavajući kulturne prakse koje svaka od nas želi propitati. Različitih smo porijekala, kultura, nacija, rasa, društvenih klasa i seksualnih orijentacija… Naš se pokret zasniva na prepoznavanju i poštivanju tih specifičnosti. Prioritiziramo ideju kolektivizacije kao strategije osnaživanja na temeljima ljubavi i snage, borbe i izražajnosti.
Kroz dijalektički i dijaloški proces, koji prepoznaje specifikum svake od ovih sfera, progovaramo o iskustvima s različitim nijansama opresije koje se prepliću, poput klase, rase, roda i seksualnosti. Stupamo u savez s pučkim estetikama kako bi se postavile u opoziciju spram onih dominantnih. Prepoznajemo važnost simboličkog, važnost tijela, pjesme, plesa, izvornih elemenata svakog prostora i naših pramajki. U procesu smo samoosvještavanja i refleksije o vlastitom reproduciranju stereotipa. U ratnom smo pohodu da porazimo svaku misao ili radnju koja nas veže uz potlačeni položaj, kako u našim vlastitim prostorima, tako i u svijetu.
Naša estetika poziva na raznolikost čitanja, višestrukost pogleda na svijet. Ne radimo kazalište “roda” za žene, želimo izraziti feminističku estetiku Ma(g)dalena. Želimo napisati vlastitu povijest u ime svojih pramajki, u ime nas samih i u ime onih koje dolaze.
Revolucija će biti feministička ili je neće biti!
Ponovno steći ono što je Eva izgubila…
I Lilith, i naše pramajke, i tolike poput nas…
Teritorij, riječ i tijelo, uživanje, autonomiju, slobode. Odbijamo poziciju tlačenja, obezvrjeđivanja i zatočeništva u koju nas je, povijesno gledano, ovo društvo dovodilo. A zato što odbijamo reproducirati “naturalizirane” opresije, gradimo prostor osnaživanja, slobode i autonomije u kojem se možemo susresti i prepoznati kako bismo ojačale svoje borbe.
Ne tražimo dozvolu ni za ulazak, ni za izlazak iz raja.
1. Borimo se protiv svih oblika tlačenja; kroz ponovno prisvajanje sredstava za umjetničku proizvodnju i društveno-političko djelovanje, konkretno i kontinuirano.
2. Borimo se za osvajanje svojih seksualnih i (ne)reproduktivnih prava.
3. Borimo se za raskid s heteropatrijarhalnim stereotipima.
4. Borimo se za dokidanje privilegija i svoje oslobođenje, kao i za prepoznavanje i transformaciju vlastitih privilegija.
5. Borimo se za stvaranje formi međusobnih odnosa koje će se bazirati na sestrinstvu i organizaciji, uz poštivanje individualne i kolektivne procese.
Polazeći od feminizma, uz uvažavanje međusobnih razlika, znajući da smo sposobne za radosnu pobunu koja aktivira naše potencijale, naše političko opredjeljenje zahtijeva dekolonizaciju vlastitih tijela, odnosa i prostora koje nastanjujemo.
6. Obvezujemo se na neprestano samopreispitivanje i transformaciju svojih svakodnevnih praksi koje služe osnaživanju heteropatrijarhata.
7. Naše usmjerenje podrazumijeva angažman u zajednicama u kojima se nalazimo, te njihovim pokretima i društvenim organizacijama, uz osnaživanje, multiplikaciju i artikulaciju procesa društvene promjene, od potlačenih za potlačene.
8. Odbijamo elitističke prakse i radimo na stvaranju savezništva za mene, za nas i za druge.
Međunarodna mreža Ma(g)dalena
Siječanj 2016., Matagalpa, Nikaragva
Od napadnutog tijela do političkog tijela
Barbara Santos
Tijela žena ili tijela koja društvo prepoznaje kao ženska. Objektivizirana tijela, teritoriji upitnih granica, napadana i nepoštivana. Osobe koje žive u ovim tijelima nakon napada su osuđene na osjećaj krivnje i nelagode, kako zbog samog čina, tako i zbog njegovih posljedica.
Kada se intima ne nadaje kao prostor prava i zaštite, postaje prostor sputavanja, mučeništva i samokažnjavanja, u kojem tišina bježi od tuđeg suda. Tako se intima teži pretvoriti u samoću i izolaciju, stvarati nemoć i bolest.
Društvo govori da svaka od nas treba shvatiti da je sve što se u našim životima događa partikularno, posljedica osobnih izbora, individualnih odluka. To je problem zamisli “nas samih”. Društvo nas uči da je percepcija privatna i individualna. Osjećaji koji dolaze iz svakog osobnog iskustva privatni su i “same” ih moramo dešifrirati.
U kontrastu s patrijarhalnim strategijama, naša feministička estetika teži pokazati da je intima društveni konstrukt. Načini na koje osjećamo društveno su naučeni. I najdublji osjećaj također otkriva društveno iskustvo.
Tišina je intimna, privatna, osobna. Ipak, motivi za šutnju su društveni.
Naši estetski procesi nude svakoj od nas da izađe iz sebe kako bi se mogla ogledati u onoj drugoj. I, nakon što se pogleda iz vana, da se pokuša pogledati iznutra, da se pokuša prepoznati u otkrivenju kojem svjedoči. Pokušati razumjeti kako intima našeg postojanja ne postoji izvan odnosa s drugim postojanjima, koja također stupaju u međusobne odnose. Feminističke estetike koje razvijamo teže objasniti međuodnose od kojih su osobna iskustva sačinjena, kako bismo otkrili varijable uvučene u te odnose. Varijable koje pokazuju da ono što se događa ne ovisi samo o individui, izboru, stavu, ponašanju. Naš estetski prijedlog teži istražiti one uloge koje izravno djeluju (bilo da su akteri prisutni ili ne) kako bi se dotični događaj odigrao.
Kroz usporedbu estetskih proizvodnji međusobno udaljenih umjetnica, moguće je identificirati sličnosti i društvene podudarnosti. U individualnom izrazu istražujemo težinu društvenog koja se prelijeva u osobno. U kolektivnim izrazima, u specifičnim vidovima osjećanja i iskustva realnog, istražujemo susrete sa zajedničkim čimbenicima na podlozi raznolikih perspektiva. Cilj nam je stvoriti veze povjerenja koje omogućuju međusobno i višestruko zrcaljenje u kojem je moguće vidjeti ono što nam se čini kao tuđa intima.
Kroz ovaj pristup, opresija se više ne razumije kao neuspjeh potlačene, već je prerađujemo u kontekstu društvene nepravde koja je, vrlo često, neovisna o izborima i ponašaju potlačene. Ne pitamo što je potlačena, protagonistica, mogla učiniti drugačije kako bi izbjegla ili riješila problem. Pitamo se, kolektivno, kakve strategije možemo koristiti, izumiti, razviti, krećući od naših specifičnih društvenih pozicija u odnosu na analizirani problem, kako bismo napali ili oslabili implicirane mehanizme opresije.
Opresija stanuje u intimi, ali oslobođenje zahtijeva dijeljenje.
Josipa Lulić