Kristina Tešija
Marinu Petković Liker upoznala sam onako kako bismo i trebali upoznavati autorice: prvi naš susret bio je njezin rad. Reakcijom na tekst koji sam pisala nesvjesno je odgodila nešto što je u meni postojalo već tada, sigurna sam. “Trebala bih prestati pisati”, nastanilo se kao tihi glas u pozadini misli, u mraku gledališta, između redaka naškrabanih bilješki, u tišini koja se nadvije nad tastaturu dok uporno pokušavam doći do riječi koje će prenijeti nešto što sam, uvijek se čini tako, zaboravila već pri paljenju svjetla nakon izvedbe.
O kazalištu sam pisala, periodično i uz oscilacije u intenzitetu i kvaliteti, od 2014. godine. U taj sam svijet ušla vođena dvama faktorima: kazališna scena, živo djelo ispred mene i mogućnost izmještenosti od svega vanjskog tako su stavljeni uz bok drugom, nipošto (tada) manje važnom faktoru – besplatnim odlascima na izvedbe. Dakako, s vremenom sam naučila da ne postoje besplatne stvari, da ću se pošteno naraditi za tu ulaznicu i, porazno, da sve to što radim i neće biti baš važno, ni meni, a kamoli drugima.
Potrošit će se ushit uobličavanja misli u koherentnu cjelinu, napustit će me entuzijazam, prestat ću potajno vjerovati da je možda baš ta sljedeća izvedba ona koja će me “izbaciti iz cipela”. Ipak, neću odustati. Tekst o Marininu radu pišem u trenutku kada iza sebe imam petogodišnje iskustvo pisanja o kazalištu[1], u tijeku su Marulićevi dani, što bi u prijevodu značilo: sada će se napokon isplatiti gledanje silnih promašaja koji su se nanizali na daskama splitskog narodnog kazališta. Sada će se možda i prikrasti pokoja predstava koja će odmaknuti od ustaljenog, koja će me zbuniti, zbog koje ću zamrziti i sebe i činjenicu da sam odabrala pisati baš o izvedbama i zbog koje ću, kada napokon rodim taj tekst, shvatiti zašto volim pisati. Takve predstave čekam, njima se nadam iako vječno izostaju. Dok pokušavam napisati nešto o Marininu radu, izolirana sam od poznatog svijeta, izmještena u praznu vikendicu. Nebo je sivo i kiša neprestano sipi. Šećem sa psom i bježim od tastature. Muči me nesnosna migrena, neopterećeno palim cigaretu za cigaretom jer sam sama i nitko ne zna za moj tajni grijeh. Ipak pišem, kao da će netko čitati. Pišem, kao da je bitno. Pišem, kao da netko broji ulaznice i uspoređuje ih s objavljenim tekstovima.
Problem je sve vrijeme, a tek sada to uviđam, bio u mojoj upornosti, u želji da započeto dovedem kraju. Rezultiralo je takvo ponašanje ponekom korisnom stvarčicom; naposljetku moglo bi se reći da sam samo zahvaljujući toj sumanutoj upornosti i završila fakultet od kojeg sam više puta (tek deklarativno) odustajala. Ta me moja upornost koštala, kao što bi svatko i pretpostavio, mnogočega; katkad, dok čitam dobru knjigu, razmišljam o tome koliko kvalitetnih knjiga nisam stigla pročitati jer sam uporno gubila vrijeme na odnose, situacije i ljude od kojih nisam htjela odustati. Razmišljam sve češće i koliko sam toga mogla zapisati da nisam trošila riječi na opisivanje nečeg tuđeg, nečeg od čega me uvijek dijeli onaj četvrti zid. Ja sam naposljetku tek jedna iz redova gledatelja. Malo više angažirana, s velevažnim notesom u krilu, ali svejedno jedna od gledatelja. Ona najtužnija iz publike koja uporno izgovara neke riječi, započinje razgovore, razbija led, ali uzalud – odgovora skoro pa i nema.
U tom se smislu Marina otkriva kao jedna od pokretačkih silnica odgode onog neodgodivog; tih ih se silnih mjeseci, koliko je trajao moj uporni angažman, pojavila tek šačica. Svejedno, dovoljno da još ne odustanem, da uporno odlazim na izvedbe i da gradim digitalnu arhivu nečega u što ću tek sama katkad zaviriti – više iz potrebe za potvrdom neke informacije, nego iz (znati)želje. Onaj tihi glas probijao se tada do svijesti sanjarenjima – otići na izvedbu i ne isporučiti tekst, odbiti poziv na premijeru, reći da nisi bila inspirirana kada netko traži ono na što si tiho pristala prihvativši poziv. Počelo je sramežljivo – usudila sam se ne poslati materijal za press clipping poznanici s neovisne scene. Ostavivši tekst u formi bilješki, učinivši ga neupotrebljivim vanjskom svijetu, osjećala sam se prkosno slobodnom.
Spoznaja da mogu preskočiti premijeru, da ne treba svako iskustvo gledanja biti popraćeno lijepo uobličenim tekstom, da nisam nikomu ništa dužna, došla je kao kratkotrajni ushit i polje nove zabrinutosti. O čemu mogu pisati? Tko sam ako ne pišem o kazalištu? Čemu sve ono pisanje ako nije vodilo ničemu?
Kriza koja je uslijedila došla je stoga kao prilika za predah od previranja oko smisla pisanja (i pisanja o čemu); mogućnost da netko umjesto mene odabere, da ne osjećam grižnju savjesti dok kazališne premijere provodim na kauču, u mraku stana. Simpatično bi bilo naglasiti da sam pisala dok me korona nije u tome zaustavila, ali bilo bi neistinito. Katkad mi se čini da sam već nakon prvog napisanog teksta htjela prestati s tom rabotom.
Marina kao metafora silnice ne ostaje tek u tekstu koji sam pisala, naš kontakt se na njezinu inicijativu nastavlja i uspješno me podsjeća na stvari koje su me privukle izvedbenom, pa makar kao promatračicu. Tako mi se čini da je ovaj posljednji, za sudjelovanje u izvedbenoj konferenciji, zaokružio cijelu priču i napokon me doveo do stanja u kojem mirno mogu reći: više ne pišem o kazalištu.
Više ne pišem o kazalištu i to ne vidim kao osobni ni profesionalni poraz. Ne gledam na tu efemernu arhivu kao stranputicu koja mi je pozornost odvukla od važnijih stvari. Možda je moje pisanje o izvedbenom nešto najvažnije što sam radila, možda sam se tada najviše osjećala kao Ja, možda ništa više neće moći vratiti onaj ushit koji uslijedi nakon što shvatiš da si u tekstu uhvatila ono što se stvorilo u tebi u mraku dvorane.
Jednostavno, više ne pišem o kazalištu i to ne vidim ni kao osobnu ni kao profesionalnu pobjedu. Nisam nadrasla kazalište, možda je ono nadraslo mene.
Više ne pišem o kazalištu i na to gledam kao na čin ljubavi i brige prema samoj sebi koji si odavno dugujem.
Možda naposljetku više ne pišem o kazalištu jer želim ostaviti mjesta za pisanje o nečem drugom?
[1] Termin kazališna kritika, koji uporno izbjegavam kada govorim o vlastitu angažmanu, za mene je i dalje nedostižan, što zbog vlastite lijenosti, što zbog sindroma uljeza (eng. imposter syndrome) koji mi je vjerni drug otkad sam dobila prvu (dakako nezasluženu) izvrsnu ocjenu.