O tihom radu
Ivana Škrabalo
Drugi dan konferencije završio je otvorenim „okruglim stolom”. Nije bilo stola ni kruga, ali bile smo zajedno. Za to su se potrudile Marina i Sonja, a i mnoge druge žene koje su sudjelovale. Žene, umjetnice/radnice govorile su o tome što su doživjele tijekom tih dvaju dana na konferenciji, a i kakvo je njihovo iskustvo bivanja i rada u svijetu kakva danas poznajemo.
Ja sam bila malo isključena. Tu poziciju pažljivo zauzimam cijeli život. Pomno je trenirana i neprobojna. Sve sam pozorno saslušala i s pokeraškim licem prihvatila na razmatranje. Stav koji je bio potpuno nepotreban s obzirom na toplinu i prihvaćanje koje je djelovalo među ljudima u prostoriji. Mislila sam o tome kako je atmosfera meka, topla i životna, pa i vedra. Kao dječji obraščići. A to je jako ozbiljna stvar. Ali i dalje sam bila daleka. Marina je stvarno htjela sve uključiti i iako je bilo jasno da nekoliko žena i ja ne želimo govoriti, svaku je osobno pitala za komentar. Ja sam na strašno cool način rekla da ne želim govoriti. To stvarno nisam trebala nikako pripremati. Tu hladnoću i nedodirljivost. Izbrušena je desetljećima. Kao da mi apsolutno nitko ne treba. A ganula me je ta zajednica koja se okupila u ta dva dana i to sam još tada tamo znala. Nikako nisam mogla smisliti što da kažem o svojem iskustvu bivanja ženom kao privatna osoba, a ni kao umjetnica ili radnica. Iskustvo je, naravno, postojalo, odnosno postoji.
Nakon par pića s prijateljicama u gradu oporavila sam se od intenziteta susreta koji sam ponijela. Pišem „oporavila” jer sam ga ponijela kao neko naelektrizirano breme koje nisam htjela ni s kim podijeliti.
Tu večer razgovarala sam s partnerom o konferenciji. Bilo mu je zanimljivo, kaže da bi volio sudjelovati. Pričala sam mu, na kraju, kako nisam imala što podijeliti kao iskustvo. Optužio me je da sam malograđanka. Teško mi je to palo. Zato što je u pravu. Mislila sam kako imam samo dobra iskustva kao žena u društvu i kako se ta opresija patrijarhata događa nekom drugom. Nije zvučalo logično, ali stvarno sam to mislila. Imala sam nekoliko ljubavnih veza u kojoj nije bilo skoro pa nikakva šovinizma ili, ako ga je bilo, brzo sam se izborila za svoja prava bez borbe koja bi me pretjerano iscrpljivala. Na poslu često znam raditi u ekipi u kojoj su u velikoj većini muškarci, tu gotovo uvijek uživam i poštovanje i nadređenih i onih kojima sam ja nadređena. Tako je bilo na gotovo svakom poslu koji sam obavljala. Naravno da sam doživjela poniženja muškaraca, veoma vjerojatno samo zato što sam žena, ali to se događalo u nekim birokratskim ili uličnim situacijama koje su mi zapravo bile nebitne pa sam ih lako ignorirala. Možda se dogodio koji slučaj i na poslu. Možda i u vezama. Možda i s bratom i s tatom. I s mamom. Ne prečesto, riješila bih ja to. Ignoriranjem. Zapravo je to dosta moćno. I agresivno. Valjda jednako kao što su bila ta nepoštovanja i ponekad latentna nasilja.
Moj karakter se iz tko zna kojih razloga formirao kao distanciran, naizgled hladan karakter, pokeraški, koji ne možeš baš za nešto ljudski uloviti. Na prvu. Zvuči neugodno, ali ispostavilo se da je jako korisna stvar u samoobrani. Na privatnom i poslovnom planu. Veliki broj poslovnih situacija propustila sam zato što nisam bila, nazovimo to, prijatnom. Veliki broj privatnih odnosa nije se razvio zbog toga. I sve to zvuči kao veliki gubitak i velika žrtva zato da bih se zaštitila. Sad mi je konačno postalo jasno da to što sada imam neproblematične odnose s moćnim, muškim, autoritetom, ili kako god tu ideju koju mnogi, nažalost, slijede nazvali, proizašlo je iz toga što sam svoju nježnu i manje moćnu stranu stavila u neprobojan kavez, na sigurno, i puštam ju da izađe samo u prisutnosti nekolicine izabranih. Sigurna sam da je takav stav pridonio da se osjećam sigurnije u ovome svijetu, ali i da se osjećam manje ostvarenom. Po nekim objektivnim pokazateljima, nemam se na što žaliti, obrazovana sam, imam kakav-takav renome, neke nagrade, perspektivu, ali već godinama ne mogu uprijeti prstom u to zašto se osjećam neostvarenom.
Ova konferencija realizirala je ideju koju sam dosad osjećala samo intimno, i to me je prilično impresioniralo. Pružila je prostor i kolektivnu podršku za rad bez strogoće, rad s ljubavlju i prihvaćanjem, rad koji nije ugrožen i koji se ne treba braniti. Za rad koji daje i dijeli, i kojemu je to jedina svrha postojanja.