3. IZVEDBENA KONFERENCIJA
KADA SE UMJETNIČKO DJELO I PUBLIKA GLEDAJU, DODIRUJU, SLUŠAJU – o prirodi različitih transfera između umjetničkog djela i publike
Nedjelja, 14. listopada 2018. od 16 do 21 h
Organizacija: ČETVERORUKA – Marina Petković Liker i Sonja Pregrad
U prostoru ADU-a, Frankopanska 22 (Lex)
***************************************************************************************
Konferencija je zamišljena kao manifestacija koja okuplja umjetnike različitih područja (kazalište, ples, novi mediji, film, video, likovne umjetnosti, glazba), teoretičare različitih umjetnosti i publiku. Posrijedi je događaj koji svakoj umjetničkoj formi želi pristupiti s dviju specifičnih razina: 1) izvedbeno – razumijevajući publiku kao sastavni element svakog djela i postavljajući pitanja kako se djelu pristupa, kako ga se gleda/sluša/upija i kako se od djela odlazi/odmiče/završava i 2) sinestezijski – naglašavajući mogućnost da se svako umjetničko djelo na određeni način spaja s ostalim djelima, prostorom i vremenom i da jedino zajedno s njima može ostvariti širu sliku, dublji smisao, cjelokupnost značenja i doživljaja.
Osim specifičnog načina spajanja umjetničkih djela, konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici).
Ove godine izvedbena konferencija izgledat će malo drukčije, zbog teme te zato što se naslanja na program razvoja publike Otvaranje pogleda koji smo provele ove godine i u kojem smo se bavile istom temom. Četiri sudionice tog projekta istaknule su nekoliko zanimljivih doživljajnih i iskustvenih činjenica te postavile zanimljiva pitanja:
- Osjećambarijeru, mrak, ali se nadam da će se taj mrak razbiti.
- Pozitivne eksplozije koje sam doživjela na izvedbama i radi kojih idem ponovo i ponovo ne bih li ih opet doživjela. Kako nekoga tko nije imao takvo iskustvo, a nema ni naviku odlazaka u kazalište, dovesti/navesti da se susretnu s tim osjećajem (pozitivne eksplozije)?
- Osjećam odgovornost prema onome kojeg sam dovela u kazalište (kako će mu biti, muči li ga…).
- Zanima me otvorenost za razumijevanje izvedbe – koliko je to individualna otvorenost, a koliko otvorenost zajednice te do koje mjere nerazumijevanje mora biti da bi/bih odustala.
- Što se dogodi kad izvođač osjeti nerazumijevanje? I koliko to nerazumijevanje mora biti da bi odustao od izvođenja?
- Zanima me javnost koja još nije publika (kako doći do nje, kako s njom komunicirati o kazalištu).
- Počela sam gledati izvedbe tek nedavno. Prije ih nisam pratila, nego sam morala biti na njima.
- Smeta me elitizam kazališta – kazališta kao vrhunca kulture, iz razgovora zaključujem da nisi kulturan ako ne ideš u kazalište, mislim da to nije ok.
- Što je publika iz pozicije izvođača i autora? Je li to masa koja ispunjava prostor? Ima li publika pravo biti kritičar? Ima li publika priliku dati svoje mišljenje i vrijedi li ono?
Zbog posvećenosti sudionika programa tom pitanju, neovisno o tome što nisu profesionalci u kazališnom području, učinilo nam se vrijednim poći od njihovih iskustava kao referentnih točaka konferencije, koja istodobno nudi i odmak i primicanje/pristup razmišljanju o kazalištu.
Pozvale smo četvero kazališnih profesionalaca koji djeluju s različitih pozicija (kritika, produkcija, izvedba, stvaranje kazališnog čina) te smo ih zamolili da svatko od njih osmisli format radne grupe koja bi iskustveno, analitički i kreativno bila u dijalogu s postavljenim pitanjima.
Na konferenciji želimo okupiti zainteresiranu javnost, ljude koji su u raznovrsnim odnosima s kazalištem (profesionalnim, amaterskim, privatnim, emotivnim, intelektualnim, političkim…), te stvoriti prostor u kojem se zajednički bavimo nekim, za nas osobno i za nas kao (kazališnu) zajednicu, važnim dvojbama, pitanjima, problemima.
Nakon zajedničkog iskustvenog uvoda, svaka radna grupa radit će oko sat i pol, pritom će ih facilitirati voditelji u formatu temeljenu na inovativnoj proceduri koja je usmjerena iskustvenome te proizvodi izlaznu građu – zaključke, ideje, pitanja, tekst, izvedbu, mapu i drugo. Drugi dio zamišljen je kao mjesto razmjene, izvedbenosti te zaključaka.
Nadamo se da ćete nam se pridružiti u ovom eksperimentu kojim želimo uspostaviti komunikaciju unutar kazališnog polja te konferencijom postaviti ili odgovoriti na neka vama važna pitanja vezana uz kazalište i transfer koji se događa u njemu i oko njega.
Pozivamo vas da nam se pridružite i sudjelujete!
Pogledajte u programu koja vas grupa najviše zanima i prijavite se.
Ako ste neodlučni, grupu možete izabrati i nakon prvog dijela konferencije.
Prijave šaljite na cetveroruka@gmail.com
Također vas pozivamo da o ovoj temi nakon Izvedbene konferencije pišete za novi broj Čitanke. Rok za slanje tekstova je 5. studenoga 2018. na cetveroruka@gmail.com.
Primamo tekstove različitih formi!
***************************************************************************************
Program:
16:00 – 16:15 Okupljanje sudionika
16:15 – 16:45 Iskustveni početak
16:45 – 18:45 Četiri grupe
LJUBICA ANĐELKOVIĆ: Izvedba kao složen komunikacijski čin
URBAN KMET: Dar
IVANA SLUNJSKI: Od izvedbe do teksta, od teksta do izvedbe
ZRINKA ŠIMIČIĆ: Što nastaje?
18:45 – 19:00 Stanka
19:00 – 19:30 Iskustveni nastavak
19:30 – 21:00 Razgovor
**************************************************************************************
Više o četiri grupe na koje vas pozivamo da se prijavite:
LJUBICA ANĐELKOVIĆ: Izvedba kao složen komunikacijski čin
Slika o sebi / slika o drugome u jednom izvedbenom događaju
Formula glasi: IZVOĐAČ + PROSTOR + GLEDATELJ = PREDSTAVA
Je li sve tako jednostavno? Koliko nas doista ima u prostoru u kojem se odvija neki izvedbeni događaj? U gledalištu i na pozornici ima nas stotinu, a zapravo – na stotine. Tko sam ja kad sam prisutan na izvedbi, čime sve ulazim(o) u posvećeni prostor i jesmo li svjesni toga?
Predstava je komunikacijski događaj u kojem se susreće mnogo lica, stavova, namjera, misli i osjećaja – koliko smo ih svjesni i koliko ih uključujemo u doživljaj/percepciju neke izvedbe?
Tko sam SVE ja kao gledatelj?
Tko sam SVE ja kao izvođač?
Tko sam SVE ja kao kritičar ili tzv. profesionalni gledatelj?
Što mislimo o svojoj ulozi/zadacima u izvedbenom događanju, a što o tuđima? Koje nam misli prolaze glavom dok gledamo/stvaramo izvedbu, donosimo odluku o odlasku u kazalište? Jesmo li skloni pojednostavnjenjima vlastite i tuđe uloge, jesmo li nesvjesno skloni predrasudama o sebi/drugome?
Umjetnik stvara – gledatelj gleda. No je li to baš tako? Mogu li nas pojednostavnjenja dovesti do zapreka u razumijevanju i međusobnom prihvaćanju? Mogu li nas odbiti od umjetnosti ili nam predstavljaju izazov? Jesmo li dovoljno otvoreni svim mogućnostima koje utječu na našu percepciju predstave?
Mijenja li umjetnik svijet onim što čini? Je li gledatelj amater? Je li gledatelj sukreator? Je li teoretičar/kritičar nesuđeni umjetnik? Je li tekst o predstavi nastavak predstave ili odvojen proces? Mora li umjetnikovo i gledateljevo shvaćanje predstave biti jednako da bi predstava uspjela? Što je uspjeh predstave, za svakog od nas? Je li izvođač ujedno i promatrač? Imamo li pravo na ushit ili dosadu?
Jesmo li u izvedbenom događaju članovi različitih tabora ili sukreatori?
U razgovoru/radionici pokušat ćemo mapirati raznolikosti socijalne skupine koja čini jedan izvedbeni događaj, shvaćen kao komunikacijski čin. Pokušat ćemo otkriti mrtve kutove u kojima, koncentrirani na vlastitu ulogu/funkciju, možda ne vidimo sve karakteristike druge strane. Pokušat ćemo pronaći međusobne sličnosti, karakteristike s kojima pristupamo izvedbenom događanju te detektirati kojim se sve načinima i sredstvima spoznaje koristimo u percepciji predstave (um, tijelo, misao, osjećaj osjet).
NATUKNICA ZA PRIJAVU: bilo bi idealno kada bi grupa sadržavala sve vrste sudionika: izvođače, obične gledatelje s manje ili više gledateljskog iskustva, profesionalne gledatelje (kritičare, osobe s iskustvom u izvođenju i sl.), bilo koje dobi i razine obrazovanja.
URBAN KMET: Dar
Četiri sudionice projekta za razvoj publike na okruglom stolu Otvaranje pogleda iznijele su teme koje ćemo proučavati i preigravati u igri (u smislu play, ne game) s pomoću jednog od razvojnih stupnjeva početka kazališta (vidi http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=31016), to jest s odvajanjem korifeja (vođe zbora) od zbora. Kad malo bliže istražimo kako iz zbora (grupe ljudi) izlazi korifej (pojedinac), brzo ustanovimo da se korifejem ne postaje samo odvajanjem od zbora, nego tek kad i zbor potvrdi korifejevo izdvajanje. Idemo i korak dalje. Pretpostavimo da se korifejem postaje samo tako da mu zbor podari ulogu korifeja. To će biti naše osnovno pitanje istraživanja: kako zbor daruje ulogu korifeja pojedincu iz grupe? U tom procesu darivanja uloge korifeja vjerujem da se nalaze odgovori na teme gore navedenih sudionica projekta za razvoj publike. Druga je pretpostavka da imamo mnogo pitanja u vezi s kazalištem jer se ne osjećamo (iskustveno) uključenim u sam proces kreiranja kazališta. Stoga ćemo igru darivanja uloge korifeja izvoditi u zatvorenom prostoru, ali i u otvorenom javnom prostoru. Svakoj grupi ljudi pristupit ćemo kao zboru (pritom će se sudionici igre shvaćati kao dio zbora) i istražit ćemo kako nam taj zbor (ne/svjesno) daruje ulogu korifeja (pritom će se sudionici igre shvaćati kao pojedinačni entiteti – individuum). Poslužit ćemo se i aktualnim alatom snimanja uživo koji možemo izvesti već prosječnim telefonom. Alatom kazališta promatrat ćemo koji postojeći društveni procesi identificiraju i kreiraju publiku kazališta i kako taj proces razviti te upotrijebiti.
NATUKNICA ZA PRIJAVU: bilo zanimljivo imati po zanimanju i zaleđu različite ljude i različitih godina.
IVANA SLUNJSKI: Od izvedbe do teksta, od teksta do izvedbe
Ovaj radionički/konferencijski blok bavit će se odnosima izvedbe i teksta o izvedbi. Rad na predstavi, odnosno izvedbi pretpostavlja gledatelja, a dovršeno izvedbeno djelo ostvaruje se unutar privremene zajednice izvođača i gledatelja koji dijele prostor, vrijeme i izvedbeni sadržaj, unutar koje se prijenos značenja, smisla ili emocija događa između izvedbenoga entiteta uspostavljenoga u suodnosu svih prisutnih elemenata i svakoga pojedinog gledatelja. Tekst o izvedbi, kritika ili koja druga vrsta, nastaje izvan te privremene zajednice i upućena je čitateljima koji nisu nužno sudjelovali u izvedbenome činu. Namjera je istražiti kako izvedba i tekst koji govori o izvedbi kao cjelovita samostalna djela nastala u različitim medijima korespondiraju međusobno. Koliko pisani trag svjedoči i govori o izvedbi i izvedbenome kontekstu? Koliko i kako kritika komunicira s čitateljima? Koliko izvedbeno djelo na koje se kritika referira komunicira s čitateljima? Koliko kritika ili tekst druge vrste o izvedbi komunicira s gledateljem? Čita li se kritika radi teksta kao autonomnog djela ili radi izvedbenog djela na koje se referira? Koliko je autor teksta svojim analizama i opažanjima suautor izvedbe? Bi li izvedba bila siromašnija ili bogatija bez tekstopiščevih konotacija i viđenja izvedbenog konteksta? Koliko recipijent iščitavanjima promašuje ili premašuje sadržaj izvedbe/predstave? Je li svako iščitavanje izvedbe novi tekst i kad nije zapisan u obliku teksta? Je li svako iščitavanje izvedbe nova izvedba? Je li svaki gledatelj suautor izvedbe? Može li se riječima približiti neverbalna izvedba? Ostaje li neverbalna ili plesna izvedba izvan dohvata jezika/smisla ili je ipak uhvatljiva zbog autorove/izvođačeve uronjenosti u jezik? Koliko je iz teksta moguće re/konstruirati kontekst izvedbe, kontekst privremene zajednice izvođača i gledatelja, društveni ili kulturni kontekst u kojem je izvedba nastala? Je li za re/konstrukciju izvedbe važnija deskripcija izvedbe ili interpretacija izvedbenog i društvenog konteksta? Koja je uloga recipijenta, gledatelja i tekstopisca, iz vizure izvođača i autora izvedbenog djela? Kojim putem mišljenje gledatelja dopire do izvođača i autora i kako se na njih odražava?
Na ta pitanja u radioničkome/konferencijskom bloku nastojat ćemo odgovoriti trojako – zajedničkim razmatranjem problematike doći do nekih zaključaka ili novih pitanja, pojedinačnom interpretacijom teksta pokušati ustanoviti što je moguće više pojedinosti o predstavi o kojoj tekst govori, na temelju teksta ili tekstova o predstavi re/konstruirati kratke izvedbe. Konkretne metode rada dogovorit će se zajednički kad se formira grupa.
NATUKNICA ZA PRIJAVU: važno je da sudionici imaju afinitet prema temi, a nekolicina njih i iskustvo izvođenja.
ZRINKA ŠIMIČIĆ MIHANOVIĆ: Što nastaje?
Radionica koju predlažem u sklopu izvedbene konferencije Četveroruke izravno se naslanja na iskustvo rada na Nestajanjima koja sam realizirala u suradnji s Rokom Crnićem, Tamarom Curić, Lanom Hosni, Robertom Milevoj, Ivanom Pavlović, Sonjom Pregrad, Ivanom Slunjski i Nastasjom Štefanić u periodu od 2016. do 2018., a planiram ga nastaviti razvijati dalje tijekom 2019., ali i na pitanja vezana uz percepciju i recepciju plesa kojima sam se bavila u prijašnjim radovima.
Nestajanja su za mene, među ostalim, potaknula i pitanje procedura nastajanja grupne instant-koreografije te načina na koje gledatelji uranjaju u izvedbu i postaju njezinim akterima. Zanima me je li moguće stvoriti koreografiju u kojoj se rastače granica između prakse i izvedbe te između izvođača i gledatelja.
Procedura nastajanja rada, a jednako tako i ove radionice proizlazi iz danosti samog trenutka: prostora, vremena, susreta, kako bismo otvorili prostor između nas, prostor između događaja, prostor slušanja, oklijevanja i mogućnosti, svjesni tek malog dijela stvarnosti koja nas okružuje, a opet uronjeni u trenutak i neodvojivo povezani sa svime što ga čini. Ovo je eksperiment usmjeren na rastvaranje trenutka i rastakanje granice između promatrača i sudionika, izvođača i gledatelja. U njemu smo svi istodobno svjedoci i akteri događanja te dijelimo odgovornost za viđeno i doživljeno.
NATUKNICA ZA PRIJAVU: bilo bi zanimljivo da u grupi bude i onih kojima je tijelo, ples, pokret primarni mediji izraza, uz sve ostale zainteresirane, naravno.