Zagreb, Akademija likovnih umjetnosti, 26.-30. listopada 2016.
Prag, Bazaar festival, 17.-20. ožujka 2016.
Kao dio višeogodišnjeg programa istraživanja ‘Međuzavisnost/ Rearrranging (and) the self-arranged’ umjetnica Nives Sertić i Sonje Pregrad, cilj nam je organizirati laboratorij koji je otvoren za (mlade) umjetnike najrazličitijih izraza/medija.
Laboratorij želi otvoriti dijalog, diseminirajući teme i metode našeg istraživanja, te multiplicirati ih otvaranjem prema shvaćanju drugih, usto otvoriti polje dijaloga o nehijerarhičnim socijalnim i umjetničkim odnosima. S druge strane laboratorij je i poligon za umrežavanje umjetničkih scena, te inspiriranje inovativnih oblika intermedijskih suradnji.
Što se događa kada su dva medija u horizontalnom odnosu jedan naspram drugog, kao dva entiteta, dva bića, dvije osobe koje se u ovom trenutku međusobno gledaju umjesto da jedna drugu instrumentaliziraju?
Kako se ta dva medija međusobno reflektiraju i što ostaje od tog suočavanja? Što ako nijedno od to dvoje nema potpunu kontrolu nad režimom organizacije pažnje, nego se sama organizacija pažnje (de)konstruira tijekom njihove međusobne igre?
Pozivamo umjetnike raznih medija (vizualni, performance, multimedija, glazba, ples, dizajn, dramaturgija..itd) koji su zainteresirani za eksperimentalno istraživanje novih modela kolaboracije. Cilj radionice je razmjeniti i naći strategije, te nove alate u dijalogu između različitih medija, te vidjeti kako ti alati proizvode nove modele upisivanja sadržaja putem njihovih različitih odnosa.
Sadržaj radionice:
Počinjemo sa dijeljenjem “okvira” i metoda našeg dosadašnjeg istraživanja: naše strategije i metodologije tretiramo kao poetske i metaforičke konstrukcije, a ne kao znanstvene laboratorijske metode – iako su im baze iste – proizlaze iz promatranja, mapiranja, crtanja, kretanja i kreiranja 2D i 3D konstukcija u prostorno-vremenskom kontinuumu itd.
Tražimo zadatke i sisteme pokreta/odnosa, ali također radimo eksperimente u snimanju i projiciranju. Naš osobni i profesionalni odnos se projicira kroz međusobno korištenje ili zamjenu osnovnih medija s kojima radimo – slika/video/film, te tijelo/ples/kazalište. Izmjena uloga također proizvodi pomak u oblikovanju prostora, konteksta i samog medija.
Pitanje subjekta i objekta, ovdje kao pitanje gledatelja i gledanog, postaje politično kada pretpostavljamo da je ono pitanje moći i moći odnosa između aktera. Umjesto postavljanja naspram te teze, više nas zanima izazvati dinamiku u odnosu. Da li je potrebno intervenirati u nešto da bi o tome i išta saznali, da bi si objasnili što to “nešto” jest?