AUTORSKI TIM:
Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Dramaturginja: Maja Sviben
Oblikovateljice scene i svjetla: Marina Petković Liker i Maja Sviben
Snimateljice: Eva Kraljević, Nina Đurđević, Nives Milješić
Montažerka slike: Jelena Modrić
Montažer zvuka: Luka Gamulin
Voditelj tehnike: Tomislav Božić
Produkcija: Četveroruka
Glumice: Lada Bonacci i Aleksandra Naumov
Premijera: 9. studenoga 2018. u stanu u Zagrebu
Predstava se igra za 10-ak gledatelja
Nalazimo se u jednom stanu.
Našem, nečijem, ničijem.
Pogled kroz prozor otkriva zelenilo koje nikako ne odustaje od ljeta. A možda ga i ne vidimo, jer je mrak.
Povremeno zatreperi svjetlo lampica, opet pripadajućih drugom dobu.
U jednom stanu dvije žene razgovaraju. I ne razgovaraju.
Supostoje.
Nataloženi tragovi nekih prošlosti umjesto prašine lebde nad praznim policama.
Tuđi? Njihovi? Naši, zajednički?
Svaku je prošlost moguće utrpati u plastičnu vrećicu. Ili džepove kaputa.
Pa ipak, ponekad u stanu za njih nema dovoljno mjesta.
Fotografirala: Nina Đurđević
Trailer predstave:
Ovaj rad nastavlja se na dosadašnja izvedbena istraživanja Marine Petković Liker, ali ovaj put na drukčiji način ispituje izvedbenost bivanja, sudoživljavanja, suosjećanja i suigre. Priča se fragmentarno gradi kroz nekoliko slojeva rastvarajući intimne i društvene odnose jedne manje obiteljsko-susjedske zajednice od koje nije ostalo ni prijatelja ni brata.
Ovo je priča u nastajanju, jedna od epizoda novog ciklusa “Strukture razgovaranja”.
PROGRAMSKA KNJIŽICA (pdf):
k_w
FESTIVALI:
29. Festival hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu, 23.-30.4.2019.
izvedbe: 28. i 28. travnja 2019. u objektu 4 Vile Dalmacija
Fotografirala: Nina Đurđević
Zoom festival 2020, Rijeka, 17. – 25.10.2020.
Izvedba 21.10.2020. u 20h
Fotografirala: Tanja Kanazir / Drugo more
IZ KRITIKA:
Mira Muhoberac, Theatralia – HRT3, 19.11.2018.
Mira Muhoberac, Vijenac 651, 14.2..2019.
“Duboka i bolna mala a velika predstava sa sjajnom i žestokom Aleksandrom Naumov eruptivne unutarnje energije i suzdržanom, discipliniranom i jednako sjajnom Ladom Bonacci, izvrsno režirana.”
Ogla Vujović, Kritikaz, 12.2.2019.
“…Nevelik stan, u kojem (možda) netko stvarno živi, poprište je svakodnevice dviju žena čije su patnje tihe i duboke, njihova netrpeljivost gotovo opipljiva, a uzroci tome nejasni, pa čak i nevažni. ….Vid, sluh, miris, dodir, čak i okus sudjeluju u praćenju ove predstave koja fino i energično udara u hormone i neurone, prikazuje neobjašnjivo i tumači neprihvatljivo.”
Kristina Tešija, gledam.org, 2.5.2019.
“Predstava Ni prijatelj ni brat osvaja svojom toplinom, iako su teme kojima se bavi duboko potresne i neugodne, a atmosfera toliko čemerna da gledatelja na trenutke opetereti do te mjere da ni on sam ne zna uživa li ili bi najradije pobjegao. Komunikacija s publikom, ostvarena prije početka predstave, ostaje lebdjeti u zraku ovog stana i gledatelj ne može ne osjetiti suosjećanje s neurozama, strahovima i ljutnjama koje i ove žene osjećaju.”
Nika Krajinović, Kulturpunkt.hr, 29.10.2020.
“Tako se zapravo u predstavi ne radi o dvije žene i njihovom odnosu, što bi naložila početna postavka, već o cijeloj mreži puknutih veza, rascjepkanom tkivu zajednice i onom raspuklom u pojedincu. To je portret ostataka, poluživota, odjeka boli koji na momente idu ad absurdum, manifestirajući se u igraćim kartama u kajgani, neurotičnom premještanju teglica, besmislenom preslagivanju plahti, telefonu koji uporno zvoni iz pećnice ili fena za kosu koji puše u prazno. Specifičan je to pristup uspostave kazališne igre, tipičan za rad autorice, koji negira dramski tekst, oslanja se na glumačku improvizaciju, u pravi plan stavljajući proces pun narativnih slijepih ulica, hiperpoetičan i vizualno zaokružen, a opet nekako jednostavan. Takvu se predstavu ne samo gleda i sluša, nego osjeća svim osjetilima, percipira kroz aluzije i asocijativni niz doživljaja, u čemu važnu ulogu imaju detalji koji potiču sinestezijsko iskustvo – prženje hrane, trganje tkanine, taktilnost nasilnog nasrtaja na ukućanku. Prikazom te sirove (i surove) svakodnevice s kojom se nose “preživjele”, uprizorenjem traume u prostoru kućne intime, u centar pažnje stavlja se ono što je inače klasificirano kao nebitno, daje se prednost osjećajima nad činjenicama. Time se naslućuje jezik koji izražava neizrecivo, a koji zajedno s nelinearnošću priče stvara dimenziju femininog, uvodeći ženski princip i perspektivu na neklasičan način, smještajući ih u samu strukturu na kojoj predstava počiva.
Ljudski je jezik (pa tako i dramski tekst) ograničen, pogotovo u izražavanju boli kada odušak pronalazi u jecajima i krikovima, a jedan od načina da se s traumom nosimo je da je artikuliramo. No o njoj ne treba nužno govoriti, nekada ju je dovoljno dovesti na površinu svijesti, gledati u nju, bivati s njom. Priliku za to predstava nam daje upravo u svojim dugim tišinama, čija je uloga stvaranje praznog prostora koji pruža trenutak introspekcije i produbljivanja naše senzibilnosti, mjesta koje omogućuje stvaranje novih iskustava. Ni prijatelj ni brat hrabro odstupa od atraktivnog, bučnog i spektakularnog, od obaveze zadržavanja pažnje, ne bježeći ni od bolnih ni od nepoželjnih tema, a bitna je upravo u današnje vrijeme koje često bježi od tišine, pokušavajući je ispuniti pod svaku cijenu, koje nema strpljenja i neutaživo je za novim podražajem, stalno i iznova.”
Premijera predstave realizirana je uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.
