repriza 19.12.2025. u 19h

Podrum

Antologija sjećanja intimni je izvedbeni projekt mladog glumca Lovre Rimca u suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker.  Predstava nastaje iz autorova dugogodišnjeg prikupljanja osobnih audio i video snimaka vlastite obitelji. Ti materijali, bilježe specifično narječje, mješavinu kajkavske ekavice i ikavice, te niz obiteljskih anegdota, mitova i predaja karakterističnih za samoborski kraj. Proučavanjem snimaka, imitiranjem intonacija, naglasaka, i neverbalnih iskaza ljudi s kojima je genetski povezan, izvođač oblikuje dramsko lice: starijeg muškarca koji u sebi nosi presjek generacijskih iskustava.

Autorski tim:

Autor i izvođač: Lovro Rimac

Režija: Marina Petković Liker

Dramaturgija: Maja Sviben

Scenografkinje i kostimografkinje: Ana Paulić i Ivana Radić

Maska: Iva Lea Dežmar

Fotografija: Nina Đurđević

Više o predstavi na ovom linku.

Ulaznica 10 eura

rezervacija ulaznice e-mailom na cetveroruka@gmail.com

The post Repriza predstave ANTOLOGIJA SJEĆANJA 19.12.2025. appeared first on ČETVERORUKA.

Doživljaj traume kao umjetnički materijal

14. i 15.12. u 18h,  Podrum

autorica i izvođačica: Marina Žužić
mentorska podrška: Marina Petković Liker i Maja Sviben
suradnica za scenografiju i kostimografiju: Ana Paulić

Umjetničko istraživanje Doživljaj traume kao umjetnički materijal  – 870 sati materijala izvedbeni je projekt mlade autorice/izvođačice Marine Žužić, nastao iz potrebe da se razumije kako svakodnevna izloženost traumatskim vijestima oblikuje naše tijelo, misli i emocionalni krajobraz. U vremenu u kojem ratovi, potresi, napadi i katastrofe ulaze u naše domove brže nego što stignemo udahnuti, projekt ispituje što se događa s čovjekom koji nikada nije bio na mjestu nesreće, ali je njezin neprestani svjedok.

Dugo se vjerovalo da su posttraumatski simptomi posljedica isključivo direktnog ili posrednog (ali osobnog) dodira s traumom. Međutim, nakon napada na Svjetski trgovački centar 2001., istraživanja su pokazala da simptomi mogu nastati i kod onih koji traumatski događaj prate samo kroz medije. Taj je trenutak proširio definiciju PTSP-a i otvorio važno pitanje: kako se nosimo s traumom koja nam ne pripada, ali se uporno taloži u nama?

U izvedbenom procesu Marina Žužić polazi od vlastitih, podsvjesnih fizičkih reakcija na zvukovne i vizualne podražaje, koje pretvara u materijal za scensko istraživanje kroz kombinaciju dokumentarnog pristupa, osobnih bilješki, prikupljenih svjedočanstava i tjelesnih improvizacija. Projekt se bavi pitanjem može li kazalište postati prostor rasterećenja, mjesto gdje se neprestani tok uznemirujućih vijesti može transformirati, izreći i staviti u zajednički okvir.

Monodramska izvedba razvija se unutar intimnog prostora garderobe – podrumskog mjesta ispunjenog kostimima, rekvizitima, tragovima mogućih identiteta. U tom okruženju autorica gradi lik izvođačice nakon kabaretskog nastupa, istodobno razotkrivajući vlastite izvođačke pristupe i strahove. U traženju scenskog iskaza, izvođačica prolazi kroz niz osobnih i fizičkih reakcija koje se javljaju u susretu s traumatskim sadržajima: napetosti koje se neprimjetno gomilaju, misli koje se rasipaju, snovi koji se vraćaju. Fragmenti sjećanja, medijskih podražaja i podsvjesnih impulsa prelijevaju se u izvedbeni materijal, dok se lik izvođačice postupno oblikuje i rastvara u isto vrijeme.

Takva struktura omogućuje da se istraživanje odvija kao proces koji se neprestano preispituje i preoblikuje. U središtu je autorica čiji se rad odvija na granici introspekcije i scenske artikulacije, otkrivajući načine na koje se vanjski događaji bilježe kroz unutarnji pejzaž tijela i glasa.

Foto: Nina Đurđević

Rad je razvijen u okviru Četverorukine Platforme za mlade umjetnike uz potporu Ministarstva kulture RH i Zaklade Kultura Nova.

The post 870 sati materijala appeared first on ČETVERORUKA.

12. i 13. prosinac 2025., Podrum

Antologija sjećanja intimni je izvedbeni projekt mladog glumca Lovre Rimca u suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker.  Predstava nastaje iz autorova dugogodišnjeg prikupljanja osobnih audio i video snimaka vlastite obitelji. Ti materijali, bilježe specifično narječje, mješavinu kajkavske ekavice i ikavice, te niz obiteljskih anegdota, mitova i predaja karakterističnih za samoborski kraj. Proučavanjem snimaka, imitiranjem intonacija, naglasaka, i neverbalnih iskaza ljudi s kojima je genetski povezan, izvođač oblikuje dramsko lice: starijeg muškarca koji u sebi nosi presjek generacijskih iskustava.

Predstava publiku smješta u izvođačev prostor, gdje su posluženi domaći špek i gemišt, stvarajući atmosferu kakva se nekad podrazumijevala u svakom seljačkom domaćinstvu. Izvođačko tijelo postaje posrednik između prošlosti i sadašnjosti: kroz oponašanje vanjskih elemenata govora i pokreta autor otvara prostor za dubinsko unutarnje susretanje s precima i propituje na koje se sve načine nasljeđe može utjeloviti. Oživljeni glasovi, geste i ritmovi govora tako postaju ključ za razumijevanje osobne, ali i šire zajedničke povijesti.

Materijal izvedbe čine obiteljske uspomene, lokalne legende i zapisi iz knjige Milana Langa Samobor – narodni život i običaji, koji donose priče o starim vjerovanjima, coprnicama, urocima i običajima što su se zadržali sve do suvremenog doba. Kroz te priče pojavljuje se autentičan mentalitet samoborskog područja, njegova humorna, magijska, arhaična i ranjiva strana – čime predstava pridonosi očuvanju gotovo zaboravljenog narječja i usmene baštine.

Starac u svom domu prihvaća publiku kao sebi bliske ljude, žive i mrtve, s kojima svakodnevno dijeli prostor sjećanja. Veseli ga njihova prisutnost, ali im zamjera što ga ne posjećuju dovoljno često, prisjeća se vremena prije nego što su se razišli svaki na svoju stranu. Publika tako postaje dio sjećanja, dio fiktivnog prostora između nasljeđa, nostalgije i samoće, dok se kroz dugotrajni prizor otkriva emocionalni krajolik jednog gotovo nestalog svijeta.

Antologija sjećanja spaja izvedbeno istraživanje, dokumentarnu građu i etnografski pristup, stvarajući komornu izvedbu koja se bavi očuvanjem nematerijalne baštine kroz jezik, geste i sjećanja. Fokus na narječju, obiteljskim arhivima i usmenoj predaji doprinosi obnovi gotovo zaboravljenih kulturnih slojeva te otvara prostor za promišljanje o tome kako se nasljeđe utjelovljuje kroz jezik.

FOTOGRAFIJE: NINA ĐURĐEVIĆ

Autorski tim:

Autor i izvođač: Lovro Rimac

Režija: Marina Petković Liker

Dramaturgija: Maja Sviben

Scenografkinje i kostimografkinje: Ana Paulić i Ivana Radić

Maska: Iva Lea Dežmar

IZ KRITIKA:

»Antologija sjećanja« je također i studija maskuliniteta; svega onoga što je muškarcima (svih dobi) i dalje društveno zabranjeno: plač, emocionalna otvorenost, priznavanje vlastite potrebe za privrženom ljudskom blizinom. Zbog toga bismo mogli zaključiti da su i redateljica Marina Petković Liker i Lovro Rimac kao glumačka prizma muške starosti zapravo borci za onaj dio populacije koji je inače veoma rijetko prisutan i na pozornici i u gledalištu. Za ljude zatvorene u svoje grube, tvrde čahure. Izolirane. Ostavljene u kućama iz kojih su mladi odavno otišli trbuhom za kruhom. Nataša Govedić,17. prosinac 2025, NOVI LIST.

Makar Lovro Rimac ne tumači sebe, sve oko njega je toliko realno, od ambijenta, mirisa juhe koja se kuha ili špeka koji se nudi, pića koje pijemo, preko istinitih priča koje slušamo, te se sve doima poput sjajnog dokumentarnog teatra koji nam želi osvijestiti život starijih ljudi blizu nas. Taj je život deset puta usporeniji od našega, zahtijeva naše strpljenje i pozornost te spremnost da ga prihvatimo. U sat vremena bivanja s ovim starcem neminovno nam se postavljaju pitanja o našim bližnjima koji žive sami, željni druženja s nama, o brzini života zbog koje često zaboravimo na njih i njihove skromne potrebe. A Marina Petković Liker uvijek nakon svojih predstava nudi i refleksiju, razgovor s umjetnicima i drugim gledateljima koji nam pomaže osvijestiti što je predstava u nama pokrenula. I to smatram izuzetno dragocjenim. Katarina Kolega, Vijenac 831 – 15. siječnja 2026.

Predstava “Antologija sjećanja”, ispletena iz naoko sitnih narativa i svakodnevnih detalja, u suigri dokumentarnog i emotivnog propituje kako nas oblikuju genetsko nasljeđe, obiteljska povijest, jezik i rituali. Nika Livaković, 24.03.2026, KULTURPUNKT

PROJEKT JE REALIZIRAN UZ PODRŠKU MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA REPUBLIKE HRVATSKE i ZAKLADE KULTURA NOVA

The post ANTOLOGIJA SJEĆANJA appeared first on ČETVERORUKA.

3. i 4. listopada 2025., Akademija dramske umjetnosti

Scena F22 i Leks, Frankopanska 22, Zagreb

Ovogodišnja konferencija, pod naslovom Bolno mjesto zajednice, otvara neuralgične točke zajedničkog života – od obiteljskih i prijateljskih, preko umjetničkih i poslovnih, do nacionalnih i političkih zajedništava. Istražujemo kako se zajednice oblikuju, održavaju ili raspadaju, koje bolne točke skrivaju i mogu li umjetnički i teorijski odgovori doprinijeti njihovom razotkrivanju, razumijevanju ili čak iscjeljenju.

Kroz izvedbene radove i razgovore, publika sudjeluje u procesu u kojem umjetnost postaje prostor susreta, propitivanja i solidarnosti. Nakon deset godina razvijanja ovog formata, Izvedbena konferencija i dalje ostaje mjesto na kojem zajednica i umjetnost dolaze u izravan, živ i otvoren dijalog.

Programski i organizacijski odbor: Lada Čale Feldman, Ana Letunić, Jelena Modrić, Irma Omerzo, Marina Petković Liker, Jan Samek

Produkcija: Četveroruka, Marina Petković Liker, Maja Sviben, Vanda Volić, Ivana Radić

Koprodukcija: Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

P R O G R A M:

Petak 3.10.2025., ADU: Scena F22, Franskopanska 22, Zagreb

17:30 – okupljanje, registracija

17:45 – uvod

19:30 – Diskusija/razgovor/dijeljenje

Subota 4.10.2025., ADU: Scena F22 i Leks, Franskopanska 22, Zagreb

14:00 – okupljanje, registracija

14:15 – uvod

14:30 – Pozvana izvedbena izlaganja

• Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU
• Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA
• Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI”  
• Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU 

Cca 17h – Zajednički razgovor 

Završetak Izvedbene konferencije predviđen je oko 20h

******************

Izvedbena konferencija afirmira i drukčiji način razgovaranja, diskutiranja, dijeljenja znanja, misli, iskustava i osjećaja. U takvu razgovoru nastoji se uspostaviti ravnopravnost svih sudionika (publika, teoretičari, umjetnici). 

******************

STUDENTSKI RADOVI:

U suočavanju s ovogodišnjom temom konferencije prišli smo bolnom mjestu zajednice iz perspektive pitanja kako se nositi s bolnim mjestom. Tražeći tako, kroz različite izvedbene registre, metode žalovanja, tugovanja, povlačenja i djelovanja iz tih mjesta. 

Stoga naš izvedbeni odgovor proizlazi iz osobnih procesa svakog sudionika, a u trenutku izvođenja traži mjesta podudarnosti, mjesta pretvorbe osobnog u kolektivni čin. Fragmenti radova čijim kolažiranjem nastaje naš izvedbeni odgovor nastali su svaki zasebno u drukčijim okolnostima, tako da i sama izvedba i tema konferencije nudi novi pogled u već postojeće, koji premješta radove iz prvotnog u novi izvedbeni, ali i socijalni kontekst. (o programu: Jan Samek)

Jana Božić: Nori

Stoji jedna nori alga. Diše. Suha, ali diše. Sunce tuče, iznutra I izbija van, sada malo teže, ali diše. Vani vruće, iznutra kipi. Ne diše. Stoji jedna. I udah. Erupcija iznutra se prelijeva van, mekano se rastvara, precizno širi, duboko diše, mijenja se. Stoji jedna velika nori alga, tek nastala I diše. 

Lea Filipčić: VAL MOG ZVUKA 

Val mog zvuka je istraživanje krhkosti i snage izražavanja. Glas postaje dah, trag, jeka. Riječi se pojavljuju i rastvaraju, oblikovane sjećanjem, pokretom i prekidom. Ono što počinje kao tiha prisutnost gradi se u slojevitu rezonancu – intimnu polifoniju u kojoj tijelo i zvuk postaju nerazdvojni.

Isabela Eva Ljubičić: Oko nedišuće

Istraživanje se bavilo temom smrti iz koje su se kristalizirala tri smjera; koreografija gesti žalovanja, prebacivanje logike strukturnog filma u kompoziciju pokreta i animiranje neživih predmeta. Istraživanje je pored praktičnog aspekta koji je rezultirao koreografijom “Oko nedišuće”, uključivalo i paralelan rad na tekstu koji se tretirao kao prostor za razvoj vlastite poetike. Proučavalo se na koje načine se može prenijeti koreografija u jezik s idejom da se obavi isti rad/misao.

Laura Vojnović: 0.0002 hektara

Tijekom procesa rada u fokus sam stavljala logiku kretanja nepoznatog bića, organskog, ali ne ljudskog. Analizom i dekonstrukcijom razvijala sam materijale koji teže stvoriti simultanu sliku prepoznatljivosti i apstrakcije. Tako izvođačko tijelo postaje terenom na kojem se susreću i presjecaju različite forme tijela – stvarajući dojam prisutnosti nekog trećeg, nama nepoznatog bića. Sama izvedba tretira tijelo kao eksperiment kroz koji se, gradacijski, uspostavlja život nepoznatog bića. Skučeni prostor smješta tijelo u samo središte dvorane naglašavajući osjećaj promatranja nepoznatog bića.

Foto: Nina Đurđević

POZVANA IZLAGANJA:

Gabrijela Puljić: SJEDITI U NELAGODI: POZICIJA SVJEDOČENJA ČEMU

Što znači svjedočiti čemu, a ne svjedočiti što? Što se događa kada kao publika sjedimo pred tuđim iskustvom boli ili traume, znajući da ono od nas traži neku reakciju, a mi nismo sigurni imamo li pravo ostati nijemi ili se povući? Lecture performance upravo polazi od navedene razlike. Ako tekst, predstava ili javni iskaz svjedoče što – činjenice, događaje, traume – publika svjedoči čemu: njihovim odjecima, afektima i neizrecivom. Upravo ta druga pozicija, nelagodna i nesigurna, stoji u središtu izvedbe.

Izvedba se gradi kroz osobna iskustva i anegdotalne susrete s pozicijom svjedočenja: kada sam se našla u publici koja svjedoči traumatskom iskazu; kada su studenti gledajući predstavu o nasilju priznali da im se nije svidjelo sjediti u nelagodi; kada se književna kritika suočila s autofikcijskim tekstovima u kojima trauma ne dopušta lako estetsko prosuđivanje.

U tim situacijama publika, čitatelj, gledatelj – mi – postajemo svjedoci nečega što nas zahvaća, ali nije naše. Kako se tada pozicioniramo? Jesmo li slobodni odbiti sudjelovati ili smo već zahvaćeni samim činom prisutnosti? Što zajednica čini s onim što nas boli, a ne možemo imenovati?

„Sjediti u nelagodi“ je poziv publici da zajedno uđemo u taj prostor: ne kao pasivni promatrači, nego kao oni koji dijele tišinu, nesigurnost i pitanja. Možda upravo u toj nelagodi nastaje mogućnost da bolno mjesto pojedinca postane dio zajedničkog narativa – ne da bi se zatvorilo, nego da bi se čulo.

Foto: Nina Đurđević

Tonka Maleković i Sophia Freidhoff: KOMPOZICIJE TOKA: PREPOZNAVANJA

U situaciji oblikovanoj za konferenciju, reprezentacijski format dvogodišnjeg umjetničko-sociološkog istraživanja Kompozicije Toka – koji se istovremeno može pogledati u Etnografskom muzeju u blizini – rastvara se u scensku, odnosno prostorno-participativnu instalaciju. Ona poziva posjetitelje da isprobaju metodologiju koja se nalazi u srži interdisciplinarnog pristupa Maleković i Freidhoff.
Kroz sudjelovanje i prepoznavanje zajedničkih iskustava stvara se prostor identifikacije te jača empatijsko polje, možda ključno za „liječenje“ bolnih mjesta zajednice.

Foto: Nina Đurđević

Vedrana Pribačić i Mirta Puhlovski: IZVEDBA SNIMANJA I RAZVOJNOG PROCESA FILMA “NASLJEDSTVO – TRANSGENERACIJSKI SLUČAJ JEDNE OBITELJI” 

Film koji još ne postoji. Film koji tek treba otkriti nagomilane taloge obiteljskog nasljeđa kroz sudsku borbu za obiteljsko nasljedstvo poantirajući dublje razloge netolerancije između roditelja i djece koja se prenosi iz generacije u generaciju. Bolno mjesto intimni prostor između majke i kćeri kojeg tek želimo snimiti a istodobno se u njemu i nalazimo kao glumci bez uloga. U tom prostoru koji još nije oblikovan, ali već se u njemu sve odvija (kroz izvedbenu konferenciju), film tek nastaje, projekcija već traje, a publika postaje glavni pokretač i kreator događaja. U tom brisanju granica između privatnog, javnog i filmskog prostora promatramo kako iluzija postaje stvarnost ili obrnuto.

Na kraju se pitamo da li mi prikazujemo zamišljaj života koji naše protagonistice žive, dok nam njegova stvarnost uvijek izmiče, i koliko naš stvaralački proces utječe na njihove živote.

Foto: Nina Đurđević

Goran Božićević: “ZAJEDNICA BOLNIH MJESTA” – MIROVNI POGLED NA TEMU

Iz svoga kuta, bavljenja mirovnim radom u postratnim područjima Balkana, Ukrajine i drugdje, nudim zajednički pogled na današnju temu, prilaze njoj, našem doživljaju. Pogled ne pretendira biti akademski, terapeutski, geopolitički, želi biti osoban, human, što iskreniji, mirovan, štogod nam to značilo. Igrajući se riječima, svoje iskustvo mirovnog života i rada vidim kao Zajednicu bolnih mjesta. Možda iznenađujuće, u njoj nalazim snagu, inspiraciju, smisao, zbog ljudi, koji uvijek uspjevaju nadići razaranja, ubijanja, bol – poput korova (znam da ne zvuči dobro) izničući iz svake pukotine.

Putujući s četvoricom mirovnjaka iz Gaze, kombijem iz Zagreba prema Splitu, pred nekih osam godina, silazimo niz Velebit prema Zadru, mom rodnom gradu. “Koja su ovo drveća?” pitaju me znatiželjno, zapazivši razliku nakon šumom bogate Like, prizor koji nisu mogli prestati fotografirati.

“Nije to drveće, šikara, tlo ovdje nije plodno.” Odgovaram uobičajenu mantru naučenu još u djetinjstvu. 

Pamtim još ton i način kako su me pogledali, kao po dogovoru:” Kako nije plodno? Čim jedna biljka može izrasti – plodno je.” Lekcija koju pamtim i danas.

Interaktivno ćemo se osvrnuti kako tema djeluje na mene, svakoga od nas, gdje sam ja, kako sam s tim. Želim li u kakvu promjenu?

Foto: Nina Đurđević

O   I Z L A G A Č I M A :

GORAN BOŽIČEVIĆ rođen 1962 i odrastao u Zadru, živio u Zagrebu, od 1998 u Grožnjanu i Bujama. Školovao se na PMF-u za fizičara, pronašao se kao učitelj, prvo u školi, poslije u vaninstitucionalnom mirovnom obrazovanju. Suosnivač Volonterskog projekta Pakrac (1993), MIRamiDA (1995), Centra za mirovne studije (1997), čije je prvi voditelj i još predaje Izgradnju mira na Mirovnim studijima. Najbolje se osjeća ‘na terenu’, izraz koji ne voli, možda zato jer mu je to i dom. Radio puno zadnjih godina s nastavnicima u S.Makedoniji, gdje su mu i rođena djeca, prije toga s ratnim veteranima, mladima, raznim skupinama. Privlače ga podijeljene zajednice, zahtjevni dijalozi, ohrabrivanje ljudi koji se ne prepoznaju kao mirovnjaci. Knjiga o iskustvima pomirenja u Hrvatskoj https://politikenenasilja.org/images/downloads/Gradnja-dijaloga-2016.pdf prevedena je u Ukrajini 2020 koju redovito posjećuje od 2013.  Pisao #miramidalije  za portal H-Alter.org od 2014. Blizak Kvekerima (Quakers) od 1996.

MIRTA PUHLOVSKI (1978.) diplomirala je na ADU, produkciju i dugi niz godina radi kao producent, a u zadnje vrijeme i scenarist dokumentarnih i kratkih igranih filmova te vodi udrugu Metar60. Filmovi su joj višestruko nagrađivani i prikazivani na renomiranim festivalima u zemlji i svijetu.
Bliske su joj razne metode koje godinama primjenjuje nastojeći promatrati kako često nije prisutna i povezana sa sobom, a za razumijevanje i otpuštanje obiteljskih i drugih obrazaca koristi konstelacije i rituale. Taj aspekt njezinog života usmjerava je i u neke filmske projekte u koje može inkorporirati svoju potrebu da osvijesti vlastite procese. Ideja za “Nasljedstvo” nastala je iz želje da vidimo da li je moguće kroz film prenijeti na koji način se obiteljski transgeneracijski slijed manifestira u našem životu i do kuda ide naša odgovornost za život koji prenosimo dalje, a do kuda za život koji živimo.

VEDRANA PRIBAČIĆ (1977.), diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još za vrijeme studija zapošljava se kao TV reporterka, te objavljuje novinarske priloge za mnoge hrvatske i strane televizijske kuće.   Kako gledatelji sve više prepoznaju njezin stil pripovijedanja,  odlučuje se okušati u dužim formama s autorskim pristupom. Njezin prvi dokumentarni film Tvornica je naša! (2017.) nagrađen je nagradom publike i specijalnim priznanjem žirija na Liburnia film festivalu. Prvi dugometražni dokumentarni film Veće od traume (2022.) osvojio je 25 nagrada na raznim hrvatskim i međunarodnim festivalima te je dobitnik Zlatne Arene u Puli, što je  prvi dokumentarni film u povijesti ovog festivala koji je osvojio glavnu nagradu. Vedrana je članica je Hrvatskog društva filmskih redatelja. Bira i zanimaju je socijalno angažirane teme. Kroz svoj novinarski i redateljski rad istražuje mnoga bolna mjesta društva. Za nju samu, bolno mjesto zajednice počinje unutar vlastite obitelji, s odnosom majka – dijete.

GABRIJELA PULJIĆ je viša asistentica na Katedri za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se suvremenom književnošću, suvremenom hrvatskom dramom te pragma- i kognitivnostilističkim pristupima čitanju dramskoga i kazališnog teksta. U posljednje vrijeme istražuje odnos traumatskog iskazivanja i svjedočenja, osobito pitanja kako tekst izaziva empatiju, tišinu i nelagodu kod čitatelja i publike. Do sada je izlagala na domaćim i međunarodnim konferencijama, a među recentnim radovima ističu se „Dovoljno blizu da razumijem, ali i dovoljno daleko da prosuđujem. Čitanje kao svjedočenje“ te „Prostor-vrijeme pamti. Iskazivanje traume u suvremenoj hrvatskoj drami“. Na konferenciji Bolno mjesto zajednice sudjeluje lecture performanceom Sjediti u nelagodi: pozicija svjedočenja čemu, istražujući strategije otvaranja neuralgičnih točki zajednice i kako publika postaje svjedok drugog reda.

TONKA MALEKOVIĆ je vizualna umjetnica i planerica društveno-prostornih transformacija prema održivosti. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu RWTH Aachen u Njemačkoj. Od 2003. godine izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, primila je više nagrada i stipendija te sudjelovala u različitim rezidencijalnim programima za umjetnike. Suosnivačica je udruge Slobodne veze, projekta Grad na drugi pogled i haustor-galerije za efemerne intervencije LiberSPACE. Maleković često radi u suradnji s drugima, stvarajući site-specific, participativne akcije i privremene instalacije u javnom prostoru. U svojim projektima rekonfigurira postojeće kontekste kako bi otkrila skrivene narative.

SOPHIA FREIDHOFF magistrirala je Istočnoeuropske studije te diplomirala Povijest, Klasičnu filologiju i Studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Regensburgu. Živjela je i studirala u Rumunjskoj, a trenutno boravi u Erfurtu, Njemačka, gdje radi kao savjetnica za prava radnika i zapošljavanja za migrante iz EU-a. Njezina istraživačka zanimanja obuhvaćaju migracije i slobodu kretanja u EU-u, a 2023. godine sudjelovala je u sociološkoj studiji o radnoj migraciji u suradnji s umjetnicom Tonkom Maleković, kao dio socio-umjetničkog projekta Compositions of Flow.

LAURA VOJNOVIĆ je koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja iz Splita. Nakon što je diplomirala talijanski jezik i književnost te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, odlučila je svoje obrazovanje proširiti upisom na Odsjek plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija razvijala se kao plesačica sudjelujući u raznim projektima unutar i izvan akademije, a svoje znanje i iskustvo dodatno je obogaćivala sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima.

LEA FILIPČIĆ svoje plesno obrazovanje započela je u školi za suvremeni ples Ane Maletić, a kao izvođačica razvijala se i kroz članstvo u Podmlatku 2.0. Sudjelovala je na brojnim radionicama i plesnim festivalima, uključujući Tjedan suvremenog plesa, Požeški Plesokaz, Monoplay, Improspekcije, Plesadu i Queeradu. Trenutno završava studije na Akademiji.

JANA BOŽIĆ, rođena u Zagrebu 2002. godine, svoje dugogodišnje plesno iskustvo stječe u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gdje trenutno radi kao asistent koreografa te vodi satove suvremenog plesa. Godine 2021. upisala je prijediplomski studij Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija imala je prilike raditi s brojnim domaćim i stranim plesnim umjetnicima kao što su David Hernandez, Sanna Myllylahti, Anja Bornšek, Sonja Pregrad, Charlie Brittan, Matej Kejžar.  Po završetku studija predstvlja svoj završni istraživački rad “Nori” ,pod mentorstvom Petre Hrašćanec, temeljenog na istraživanju spoja suvremene plesne tehnike i forme borilačkih sportova. Uz kolege ulazi u prve kolektivne procese i stvaranje izvedbi “jationonaono” (2023.), “Kič, klanje, radovanje” (2025.), “Big box” (2025.) te iskorištava prilike za sudjelovanje u istraživačkim procesima “Među” pod vodstvom Anne Javoran i Viktorije Bubalo (2024). Također je bila članica programa Podmlatka 2.0.Studija za suvremeni ples 2021. godine. Plesala je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb 2023. godine. Sudjelovala je u međunarodnom projektu Beyond Front@DCL u  Krarowu (Poljska) krajem 2024. godine. Sudjeluje u procesu i stvaranju nove plesne izvedbe koreografkinje Marjane Krajač po nazivom „Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine“ (2025.). Svoje daljnj

ISABELA EVA LJUBIČIĆ, djeluje na području suvremenog plesa gdje razvija svoje izvođačke, koreografske, istraživačke, umjetničke i teorijske interese. Završila je osnovnu i srednju školu suvremenog plesa pri Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje, a dodatno se usavršavala kroz program Podmladak 2.0. Zajedno s Majom Drobac realizirala je autorski projekt Nepoznato, premijerno izveden 2022. godine u Zagrebačkom plesnom centru (ZPC). Trenutno je pri završetku prijediplomskog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je kao izvođačica i/ili koreografkinja na brojnim festivalima, radionicama i plesnim događanjima, uključujući Improspekcije, Požeški Plesokaz, Monoplay, Stream Zadar i aktivnosti udruge Kružok.

ANTUN ANTOLOVIĆ, trenutno upisuje diplomski studij glume na Akademiji dramske umjetnosti. Stekavši mnoga znanja kroz prijediplomski studij kroz razne metode različitih profesora, također je sudjelovao u mnoštvu vannastavnih projekata poput režijskih, snimateljskih, produkcijskih i plesnih ispita, poput predstave “Big Box”. Tijekom prve godine studija na akademiji završava svoje srednjoškolsko glazbeno obrazovanje kao glazbenik gitarist. Od vrlo rane dobi, pohađa učilište ZKM – a i preko toga sudjeluje u repertoarnim predstavama poput “Emil i detektivi”, “Junaci Pavlove ulice”, “Time” i drugima. Zanima ga interdisciplinarni pristup kazalištu i umjetnosti te izvedbenost u svim poljima, a ne nužno samo u glumi. Bavi se kako pristupiti kanonskim djelima s više različitih točaka i da se na kraju rad ne da nasloviti poznatim etiketama.

IZ MEDIJA:

“Prvi put sudjelujući na konferenciji koja afirmira i aktivno uspostavlja ravnopravnost svih sudionika, ostala sam iznenađena produktivnošću njezina hibridna formata, koji oslobađa nove načine razmjene ideja i kreativnosti.”

Marta Brkljačić, Vijenac 825, 23.listopada 2025.

Projekt je realiziran uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

The post Bolno mjesto zajednice, 2025. appeared first on ČETVERORUKA.

 

 

Dora i Lovro istražuju u bijelim košuljama.

Gaze po lišću, betonskim blokovima- traže utabani put.

Krajobrazi naših životnih putovanja upisani su u male sustave koje njegujemo u svojim glavama. Upoznao sam te na francuskom, želim te shvatiti na japanskom, pjevaj mi na talijanskom. Možda možeš izreći ono što osjećam na svom jeziku, a nedostaje mi riječ. U urbanoj sredini možemo birati kojim se stranim jezikom izraziti, želimo ih naučiti što više, možda će ti dobro doć za posao, upoznat ćeš više ljudi, vježbaj mozak to je zdravo, bogat si onoliko koliko različitih jezika govoriš itd etc . . .

.

.

.

Reci mi nešto. Ne razumijem te ali svejedno mi reci. Kako se osjećaš, koja ti je najdraža uspomena iz djetinjstva, omiljena boja, čega se bojiš, zašto si ovdje? Reci mi to na tri jezika koja govoriš. Reci mi to na 10 boja.

Gledam tvoje geste, intonaciju tvog govora, poseban način kako artikuliraš na svom materinskom jeziku. Dok ga govoriš, transportiran si doma. Kao da su uronjen u žutu boju. Ali gledaš u pod. Jer te kao ne razumijem ili ti je neugodno o tome razgovarati? O čemu razgovaramo? Dok govorimo engleski smo simpatični, otvoreni, naučeni. Patvoreni? Dijelimo informacije, ne unutarnji sadržaj. Ne znam tko si ispod fasade. Ne znam tko sam ispod fasade. Ali želim iskomunicirati.

Ne znam pripadam li. Prilagođavam se. Utapam u masi. Učim tvoj jezik. Njegujem svoj jezik. Komunicam na svima razumljivom jeziku. Ono kako govoriš je toliko drugačije od onoga kako ja govorim, jesmo ipak po nečemu slični?

Pjevam kad sam sretan. To me sjeća na djetinjstvo. Pjevam, ti mi se pridružuješ. Nisi bio u mom kraju ali sada kao da ga znaš. Ne znam. Možda si ga upoznao. Na trenutak. Nemam pojma. Nisam siguran. Nadam se.

Did you understand what I said?

Do you know what I mean?

The post Linguae – fragmenti bliskosti appeared first on ČETVERORUKA.

Umjetničke organizacije “iMTM Sarajevo” i “Četveroruka” u suradnji s Akademijom scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu projekt organizirale su dolazak Jorgea Parentea u Sarajevo.

Jorge Parente je jedini nasljednik metodologije čuvenog glumca, istraživača i scenskog pedagoga Zygmunta Molika, koji je suosnivač Laboratory theatre Jerzyja Grotowskog iz Wroclava u Poljskoj.

Trodnevna posjeta, koja podrazumijeva seriju višesatnih praktičnih masterklasa i teoretskih uvida u jedinstvenu metodologiju “Alfabet tijela”, namijenjena je glumcima, pjevačima i scenskim izvođačima.

“Riječ je o izuzetno važnoj saradnji sa jedinim nasljednikom Molikove metodologije, koji svoj pristup edukaciji bazira na pedagoškom i umjetničkom naslijeđu Jerzyja Grotowskog. Više od dvije godine smo bili u intenzivnim kontaktima sa Grotowski institutom iz Poljske i profesorom Parenteom, kako bismo i u BiH konačno dobili priliku da se upoznamo s jednom od sigurno najznačajnijih scenskih metodologija danas, koja se fokusira na vezu između pokreta, disanja i glasa. Ova posjeta ima poseban značaj jer povezuje studente iz BiH i Hrvatske, kao i nastavnike umjetničkih akademija ove dvije zemlje, čime se otvara prostor za regionalnu saradnju i razvoj zajedničkog kulturnog prostora”, kazala je članica organizacionog tima Alma Ferović Fazlić docentica na Odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.

U sklopu projekta, Četveroruka je omogućila dvjema studenticama Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Nei Martinović i Petrunjeli Baće, sudjelovale su na trodnevnoj radionici.

Jorge Parente diplomirao je glumu na L’école d’art dramatic de Daniel Postal: Le Joueur Requarde u Francuskoj 1989. godine. Usavršavao se kod Jean-Paula Denizona (CITI, Peter Brook), Guya Freixea (bivšeg člana Théâtre du Soleil) i ruskog glumca i pedagoga Gennadija Bogdanova (Meyerholdova biomehanika), te dodatno studirao kod Iseult Welsch (2000–2001), majstorice psihofonije Marie-Louise Aucher. Uz umjetnički rad, posvetio se radu s glasom pod vodstvom Zygmunta Molika, vodećeg glumca u Laboratorijskom teatru Jerzyja Grotowskog. Voditelj je radionica „Glas i tijelo“ profesionalcima iz oblasti pozorišta, muzike i pokreta u Engleskoj, Brazilu, Hrvatskoj, Francuskoj, Norveškoj, Poljskoj, Portugalu i Tajlandu. Od 2005. godine predaje umjetnost javnog nastupa na Sciences Po u Parizu. Od 1990. godine uključen je u mnoge pozorišne produkcije u Francuskoj i Portugalu kao nastavnik i reditelj. Režirao je komade Jean Geneta, Harolda Pintera, Bernarda-Marie Koltèsa i drugih autora te sarađivao sa brojnim francuskim i portugalskim rediteljima.

The post Radionica VOICE AND BODY Molik_Parente appeared first on ČETVERORUKA.

umjetničko istraživanje Marije Androić i Filipa Severa

Subota, 27.09. u 18h, Podrum

FOTOGRAFIJE S IZVEDBE U NASTAJANJU

The post PAUZA TIJELA – umjetničko istraživanje – podrška mladim umjetnicima appeared first on ČETVERORUKA.

O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” pisala je Lada Čale Feldman

Lada Čale Feldman

TRAUMA KAZALIŠNOG »APARATA« I RECENTNI ŽENSKI REDATELJSKI POKUŠAJI DA SE NJOME OVLADA

Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 51 No. 1, 2025.

……

“Moj pak treći primjer, premda izveden u kazališnom prostoru, pripada nedramskoj, odnosno post-dramskoj sferi suvremenih izvedbenih hibrida: posrijedi je zapravo tek jedna od opetovanih prigoda dugoročnijeg projekta koji si je Četveroruka stavila u zadatak, da se naime preoblikuju tipovi odnosa između izvođača i recipijenata – nekmoli kritičara i umjetnika – koji karakteriziraju hrvatsku kazališnu kulturu u cijelosti, onkraj, prije i nakon pojedinih izvedbi. Prema članicama grupe, postojeće navade kazališnog i izvankazališnog ophođenja ne omogućuju povoljnu kreativnu klimu, nego nerijetko manifestiraju, a katkad i sami generiraju neželjene simptome šire kulturne traume, koja u svojim različitim pogubnim oblicima – prije svega nedavnome ratu, ali i inim društvenim krizama – često figurira kao tematska osovina predstava ove »umjetničke organizacije«3. Ističući pojmove kao što su »ekologija, organskost, subverzija ekonomizacije, nehijerarhičnost, identitet kao odnos, … uzvraćanje pogleda, su-prisutnost, pozicija drugog, su-odgovornost stvaranja izvedbe gledanjem i izvođenjem, zajedništvo« (Petković Liker i Pregrad 2017: 9), grupa nastoji raditi na izgradnji nove vrste »ljudske ekologije« koja prati okupljanje oko kazališta ili u kazalištu kao javnome mjestu.

Oglašeno kao »izvedbena konferencija«, dakle oblik otvorene komunikacije između tzv. obične publike, kritičara, akademskih stručnjaka i izvođača, Podrhtavanje umjetničke organizacije Četveroruka ustaje, reklo bi se, upravo protiv prije dočaranih Goffmanovih mikro-represivnih oblika socijalno-kazališnog ritualizma, združujući, kao i uvijek, raznolike izvedbene prakse, nastale kao odgovor na mnogostruke fizičke i emocionalne asocijacije naslovne riječi: jednu mini-scenografsku izložbu triju diorama, otvorenu za intervencije (Lea Vidaković, Podrhtavanja), zatim dvije video i zvučne instalacije (Kronologija straha Minje Ristić i Ananas is always ananas but pineapple is English Tine Hofman) te naposljetku jednu kolektivnu Blitz-terapijsku seansu (Glasovi Selme Banich), nakon koje slijedi završna diskusija koja uključuje sve nazočne, pozvane da s autoricama razmijene svoja iskustva, doživljaje i asocijacije vezane uz riječ »podrhtavanje« i događaj u koji su netom bili uvučeni. U svim se, napomenimo, nabrojenim izvedbenim formama jasno razaznaju tradicionalne sfere ženske ranjivosti: u prvoj smo pozvani da samostalno kružimo kroz tri mini-scenografije koje dočaravaju kutove nekom iznenadnom katastrofom načete kuće (prva poharanu vrtnu verandu, druga opustošenu dnevnu sobu, treća blagovaonicu s nakošenim stolom bez noge i jedva načetim ručkom), da bismo uskoro shvatili kako u te scenografije možemo i slobodno intervenirati, podizati razrušene predmete, dopunjati ogoljele zidove, čistiti zakrčene prostore; od dviju video i zvučnih instalacija prva nas napada jezovitim prizorima uskomešanog podvodnog bilja i zlokobnim zaumnim zvucima, a tijekom druge smo suočeni s uvećanim projekcijama dvaju lica, majke i kćeri, dok slušamo 3 Kako je o grupi bilo već govora na Danima Hvarskoga kazališta, premda drugim povodima, o njezinim predstavama s tematikom Domovinskog rata usp. Kačić Rogošić 2022. bolnu kćerinu ispovijest o njihovoj zemljopisnoj i emocionalnoj razdvojenosti, uvjetovanoj ratnim i poslijeratnim prilikama, a zatim i o njihovu kasnijem tegobnom zbližavanju; u četvrtoj je pak prigodi te izvedbe publika zamoljena da se prisjeti nekih vlastitih neuralgičnih stanja te međusobno, rukom na leđima osobe do sebe, podržava dok stoji u krugu i različitim, svojevoljno odabranim vokalizacijama otpušta osjećaje vezane uz gubitak nekog bližnjeg.

Time se dovršava začeta terapijsko-dramaturgijska putanja koja bi se doista najproduktivnije mogla vezati uz ovdje već spomenutu Freudovu studiju S onu stranu načela ugode, u kojoj će se, da podsjetim, međusobno usporediti posve raznorodna traumatska iskustva, od fizičkih i psihičkih trauma vojnika Prvoga svjetskog rata, preko opsesivnog ponavljanja traumatskih situacija raskida s voljenim osobama – ne bi li se, ponavljajući bolne okolnosti, konačno pronašao bolji ishod – do glasovite igre Fort-da, bacanja i vraćanja kalema vezanog za končić u prostor vlastite kolijevke, iza otvora malenog »zastora«, kojom je Freudov unuk pokušavao savladati bol zbog majčinih odlazaka iz svojega vidokruga, a naposljetku i njezinu smrt. Živo se još sjećajući ratne agresije, zagrebačkog potresa 2020., ali i nešto recentnijih klimatskih fenomena kao što je olujno nevrijeme koje je grad pogodilo u ljeto 2023., i publika Podrhtavanja potonula je već na samome početku u svojevoljnu regresiju, u fazu netom spomenute dječje igre, samo ovaj put u kontroliranim uvjetima, baratajući minijaturnim kućanskim rekvizitima koji su se mogli pronaći u malenim papirnatim »škrinjama« tik uz dani kutak kuće i koji su tako publici dali priliku da eventualno pokrpa nered upriličen nepoznatom kataklizmom, kao i da usput uspostavi nepredvidljive alijanse s jednako predanim supatnicima u prevladavanju separacijske traume. Kako naime drukčije tumačiti izričit fokus na majku i kćer u trećoj izvedbi, na njihova slična, ali po dobi tako opet različita lica, koja dominantno ženska publika promatra dok raštrkana sjedi u sredini prostorije, prateći kako se obrisi majke i kćeri sad pojavljuju, sad nestaju, dok glas u offu prepričava bolne okolnosti njihova udaljavanja i ponovnog zbližavanja? Naposljetku, kako rekosmo, u četvrtoj će izvedbi i opet biti fokus na gubitku, i to gubitku uzrokovanom smrću, premda bar donekle zaliječenom stupanjem u lanac kolektivnog tijela, u gledateljski krug u kojemu su dionici pozvani da na samovoljno odabrani način prizovu vlastite mrtve ili nepovratno udaljene bliske osobe, iskale sve svoje tjeskobe kricima, pjevom ili uzdasima, i na tren odustanu, u mjeri u kojoj je dakako svatko za to spreman, od vlastite jedinstvenosti, stapajući svoj glas s glasovima ostalih sudionika.”

Više o IZVEDBENOJ KONFERENCIJI Podrhtavanje možete pronaći na ovom linku

The post O 8. Izvedbenoj konferenciji “Podrhtavanje” appeared first on ČETVERORUKA.