Dom

DOM je multimedijalno-utopijska koreografija.

Što sve znači dom?

Kako svojim tijelima jesmo, ili možemo biti dom drugima?

Tijelo kao dom, ali i kao lokacija stalnog diskontinuiteta.

Što znači podijeliti dio identiteta (rada) s drugim (umjetnikom)?

Koreografija kao inteligencija zajednice – suradničko tijelo se definira odnosom, dodirom, zajedničkim dobrom.

U prostoru nehijerarhičnog dijaloga jedan medij stvara materijal prevodeći drugi – zvuk prevodi koreografske upute, koreografija prevodi strategije videa, video prevodi proces nastajanja kostima, a kostimi tjelesno iskustvo stvaranja zvuka…

 

Koncept i koreografija: Sonja Pregrad

Suautorice i izvođačice: Laura Barić, Valerija Cerovec, Teuta Gatolin, Lana Hosni, Ema Kani, Vilte Svarplyte, Josipa Štulić

Dramaturška podrška: Iva Nerina Sibila

Produkcija: Četveroruka

 

Ostvareno kroz pozivnu rezidenciju na Odsjeku za animirani film i nove medije, ALU, dok je prva faza istraživanja ostvarena uz podršku PC TALA i Platforma.hr (projekt TASK).

 

Realizirano uz financijsku podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, te donaciju CE-ZA-R Centra za reciklažu d.o.o.

 

Iz programske knjižice:

U ovom radu su važni i užitak i drskost. Oni su veoma direktni i prema publici, otvaraju nas drugima. Utoliko je senzualnost zainteresiranost da budemo s drugima na nezaklonjeni način. To su temelji ove tjelesne prakse, a s razvojem rada i koreografska poglavlja kojima se gradi struktura predstave, propitujući senzualnost, afekte, dijeljenost, ranjivost, ne ilustrirane već prevedene u teksture pokreta, slike i zvuka, te ideju doma prenesenu u koreografiju zajedničkosti prostora i bijenja.

Rad je, sa jedne strane, sagrađen na koreografskom bavljenju pojmom ‘doma’ – kao prostora koji tijela oko nas sačinjavaju za nas, i u tom smislu, bavi se grupnom sinergijom unutar plesne kreacije/izvedbe, a, s druge, metodološki se temelji na prenošenju koreografskih strategija Sonje Pregrad, razvijenog kroz solo rad na grupu mladih izvedbenih i vizualnih umjetnica.

U prvom periodu rada prenijela sam plesne i koreografske strategije na grupu, kroz različite zadatke i vježbe. Vizualni i glazbeni umjetnici također su sudjelovali u vježbama, prevodeći ih u svoj medij i stvarajući zajednički prostor povjerenja i stvaranja sa plesačima. Kroz drugi period služili smo se formatom dugih izvedbenih sesija sa zajedničkim fokusom, razvijajući ‘suradničko tijelo’, sezualnost kao osjetljivost za prostor, pogled, dodir, trajanje, odnose, te individualne/solo ekspresije.

Koreograska materija nastaje kroz odnos. Izvan/mimo/nakon “istine”, “namjere”, “znanja”, “misli”;  one su tu samo da započnu, da budu opkoljene stvarnostima. Ono što mi je općenito interes je relacija i kako relacija stvara suvišak otvorenog prostora u odnosu na sebstvo. Strategije proizvođenja (tjelesnog) materijala su pokret kao dodir (prostora, materijala, energetskog polja, tijela…), stvaranje materijala kao konstanto prevođenje izraza nekoga drugog u grupi/nečega drugog (prostora, publike), želja kao osnovni princip (ili kao undercurrent) organiziranja tijela, materijala, akcija.

Suradničko tijelo pojam je kojim označujem radoznalost za multiplicitet onoga što donose tuđe pojavnosti i različita iskustva. Suradničko tijelo se uvijek definira procesom odnosa, a ne singularnim interesom. To znači da proizvodi određenu vrstu povjerenja u ljude s kojima radimo. Pristanka da, osim uz svoja, budem uz njihova iskustva i da imam povjerenja da proces zajednički ide dalje. Bitno je ne samo akumuliranje, nego iznenađenost tuđim odlukama i potrebama.

Mislim da je za koreografiju zone zajedništva svakako važna materijalnost iskustva tijela koju svi dijelimo. Tijelo nije sasvim moje, ne mogu njime ovladati, a pripadam mu. I to je paradoksalna situacija koja stvara osobitu vrstu dijaloga između svega onoga što svaki dan znam i ne znam o svojem tijelu, kao i o tuđim tijelima. Tijelo je moj prvi tranzicijski objekt prema svijetu. Nisam za to da se osobne povijesti, socijalni i politički aspekti koji okružuju i grade svako porozno tijelo izbrišu; no zanima me kako tijela govore mimo racionalnog. Zanima me un-taking for granted – od-uzimanje zdravo za gotovo. Nepodrazumijevanje. Ni tijelo ni relaciju ne možemo do kraja iscrpiti jezikom. Zato prelazimo u zonu pokreta i plesa.

Bavimo se epistemologijom zajedničkosti, sve do granice dodira: dodira s drugim plesačima, dodira s energetskim reakcijama publike, dodira s različitim objektima na sceni. Komunikacija dodirom je ujedno i polemička u odnosu na neke etablirane režime gledanja plesa, koji se bave formaliziranom slikom tijela u pokretu. U dodiru je nešto fascinantno u toj istovremenoj dvojnosti smjera – stvaranje smisla kroz dodir uvijek znači otpuštanje u ono što je otjelovljeno, istovremeno i promijenjivo, što je različito nego stvaranje smisla kroz jezik koje znači zauzimanje nekog praznog prostora linearnom mišlju. Senzualnost ima veze sa submisivnošću, s puštanjem da nam se razni impulsi dogode, s prepuštanjem interakciji. Ako to usporedimo s tijelima koja “sve mogu”, činjenica je da se tim supersposobnim tijelima ništa neočekivano prisno, dakle ništa senzulano ne može dogoditi.

umjetnička organizacija
za otvaranje novih polja kazališne komunikacije
Klaićeva 72 a
10 000 Zagreb
cetveroruka@gmail.com

Newsletter

© 2020 All rights reserved​

Made with ❤ by SKROZ