prosinac 13, 2016

Ranjiva tijela, 2017.

DRUGA IZVEDBENA KONFERENCIJA – RANJIVA TIJELA

15. listopada 2017., u 16h, u prostoru Akademije dramske umjetnosti

Autorice koncepta i organizatorice: Marina Petković Liker i Sonja Pregrad

Tijela su ranjiva. Izvedbe su ranjive. Ranjivost je činjenica.

PROGRAM:

Izvedbeni iskazi:
Nicole Hewit – Jasna 09/sinkope
Lana Hosni – Solo za ranjiva tijela
Milan Mađarev – San o kazalištu
Anita Parlov – Tišina
Iva Nerina Sibila – biljkabićekoža
Lasta Slaviček – Vemödalen

Izvedbeni razgovor:
Sudjeluju svi sudionici konferencije.
Razgovor je strukturiran.

Sudionici: Karla Mesek, Iva Matija Bitanga, Dora Brkarić, Ljubica Anđelković, Mira Muhoberac, Lada Čale Feldman, Florijan Stamenković, Maja Sviben, Ana Fazekaš, Lidija Fistrek, Lara Badurina, Anja Đurinović, Maja Đurinović, Nina Kurtela, Leonida Kovač, Luana Lojić, Srđan Sandić, Silvia Marchig, Jelena Lukša, Jelena Vlašić Duić, Tin Dožić, Davorka Horvat, Eni Vesović. Ivana Mestrov, Robert Taradi, Tara Ivanišević, Ana Jelušić, Dražen Hižak, Nives Sertić, Nika Pećarina, Glorija Grujić, Ivana Bojanić i drugi

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Ranjivost je…
1. osobina i stanje onoga koji je ranjiv (koga je lako povrijediti, koji je osjetljiv na što, kojemu je što osobita slabost), podložan ranjavanju
2. (preneseno) postojanje slabog mjesta (u znanju, dokazivanju)
Slab je…
1. koji je male snage, koji nije jaka tijela, 2. koji nije postojana karaktera, koji nije jake volje, 3. koji ne raspolaže jakom vlašću i utjecajem, 4. koji nešto slabo poznaje, nedovoljno stručan, 5. koji ima sklonost, strast prema nečemu
Slabost – 1. nemoć, iznemoglost, 2. nemanje jake volje, 3. popustljivost, neotpornost, 4. strastvena sklonost prema komu/čemu
+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Tijelo je…
1. (biološki) a. ljudski ili životinjski organizam, shvaćen kao cjelina oblika i funkcija b. materijalni dio čovjekova bića čije su vlastitosti protežnost u prostoru, neprožimanje i masa, npr. duh, duša
2. a. (fizički) poseban predmet u prostoru, koji može biti krut, elastičan ili plastičan b. poseban dio nekog predmeta
3. (preneseno) udruženje, skup, organizacija, služba, ustanova s određenom namjenom, funkcijom u javnom, društvenom i političkom životu
4. (matematički). dio prostora omeđen plohama; geometrijsko tijelo

 

IZVEDBENI ISKAZI:

 

IVA NERINA: biljkabićekoža
Druga je opna koža. Ona je topla i gusta. Meka. Liminalna. Ovija tijelo. Zahtjevna je,
doduše. Traži dodir, vodu, ulje. Svjesna je sebe, zavodljiva. Sve je dobro s opnom-
kožom dokle god uživaš u njoj, dok ne počne pucati pa onda žariti. Na kraju peče. Pa
i gori. Ožiljci, utori krivo zarasle kože, s tragovima rezova i igle, s evidencijom napora
tijela da se iscijeli, zacijeli, da se ponovno zatvori nakon paranja pa makar i tako, kao
urez, rez, krivo zašiven nabor na haljini, nikad više gladak, nikad više alabaster… Po
utoru se kotrljaju zrnca soli. Žarenje. Koža. Okrutna. Neodoljiva.

NICOLE HEWITT: Jasna 09/ sinkope
U filmskoj teoriji, onoj starijoj koja je mene oblikovala, koristi se termin ‘sutura’ – šav. Veže se na proces ili posljedice filmske montaže, gdje je svaki rez, po teoriji šava, ujedno i razderotina koja se mora zatvoriti, odnosno rupa koja se treba sanirati.
Šav pretpostavlja manjak, prazninu ili odsutnost.
U filmskoj teoriji šav je utješno sredstvo i upotpunjuje prostor one koje nedostaje. Postoje razne metode utjehe – konci, lijepila, vlakna, ljepljive trake i kopče.
Šav 1. (+ potenc.) a. spoj dvaju sašivenih komada tkanine; rub b. cik-cak crta po kojoj srastaju kosti lubanje c. crta po kojoj su zavarivanjem ili zakivanjem spojeni komadi metala
2. med. spajanje odvojena tkiva operacijom [kirurški šav]
Razderotine Zbrinjavanje razderotina (laceracija) omogućuje pravovremeno zacjeljivanje, smanjuje opasnost od infekcije i poboljšava estetski ishod

MILAN MAĐAREV: San o kazalištu
Ranjivost je namjerna ili (ne)namjerna vidljivost, čujnost, zauzimanje stava ili iskazivanje osjećanja, strah od nastupa, strah od ludila, strah od smrti.
Ranjivost je napisana ili nenapisana riječ, priznavanje svojih ograničenja ili slabosti.
Ljudsko tijelo je ono što me dijeli i povezuje sa svijetom oko mene. Tijelo je mjesto u kojem su pohranjena iskustva, emocije i sjećanja. Tijelo je nosilac Istine ali samo onda ako se izražavamo leđima rekli bi butho plesači i koreografi.

LASTA SLAVIČEK: Vemödalen
Vemödalen izmišljena je riječ, preuzeta iz Rječnika opskurnih tuga, koja označava frustraciju fotografiranja nečeg zadivljujućeg i (tebi) novog kada si istovremeno svjesna da je snimljeno već tisuće identičnih fotografija. (jednako se odnosi/prenosi na ostale dijelove ove izvedbe.)
Ranjiva tijela. Promjena: nastanak, nestanak, postanak, sastanak, rastanak. Kružnost, neraskidivost, (po)vezanost, premreženost, isprepletenost. Na koncu će sve to svakako završiti u mom/tvom tanjuru. Ugljik dioksid, metan, nafta, mikroplastika. Sve stvari koje smo učinili svakodnevnim. Bisphenol A. Utjecaj kemikalija na izumiranje čovjeka. Kemikalija koje čovjek proizvodi, jede, maže po sebi, toči u vode, u zemlju. Pa opet jede, pije, upija. Činimo se osiromašenima za nepreglednosti koje dokidamo: to zovemo napredak. I komotan nam je taj napredak. Ne odričemo ga se ni po cijenu vlastitih života, još manje nas brinu životi generacija koje dolaze. Pomak je nemoguć bez saplitanja tisuća ruku. Gdje ćemo naći sve te ruke kad su i te dvije: “ne zna lijeva što radi desna”? Gdje ćemo ih naći?

ANITA PARLOV: Tišina
Autoportrete sam organizirala u kalendar prirode. Svaki dan jedan autoportret, zapis vlastitog stanja duha. Lice kao ogledalo promjena. Odraz istine s potrebom da bude. Bilježim svijet oko sebe i u sebi. Ovo sam ja. Ona koja nosi jedno lice. Ne bilo koje lice. Moje lice. Ranjeno lice. Ona koja ga nastanjuje.
Lica su skladišta vremena, onog što jesmo i onog što bismo mogli biti.

LANA HOSNI: Solo za ranjiva tijela
Bilješke: Mjesto ranjivosti nema jednu formu, ne izgleda uvijek „tako“, ne osjeća se uvijek „tako“. Često je osjećaj kao da nije dobrodošlo, da nije bilo dopuštano, da je veće nego što se može podnijeti. Često želi moći osjetiti sve u svoj svojoj punini, podnijeti nježnost, biti nježno, biti iskreno, podijeliti se sa drugim, susresti se sa drugim na istom mjestu. Kroz izloženost, nezaštićenost, izvan sigurnog, izvan ravnodušnog.
Extra bilješke: dolazi se do mjesta ranjivosti otklanjanjem slojeva i slojeva zaštita. Zaštite -zanimljiv materijal. Traženje ranjivog, ranjivost kao zadatak, htjenje ranjivosti- neće ići, ide kroz dopuštanje. Jer ono već jest, puštanje da bude što jest. Nekad mi se čini da je mjesto ranjivosti zadnja točka.
Ako nije zadnja točka, što je onda to što ide nakon?
Extra extra bilješka: Kada je agresija, ljutnja, izgovaranje, zauzimanje za sebe, ranjivo mjesto.

Fotografirala: Nina Đurđević

 

VIŠE O AUTORIMA IZVEDBENIH ODGOVORA:

 

NICOLE HEWITT bavi se filmom, videom, tekstom i performanceom.
U novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog, iskaza, i odnos izmedu ‘prikaza’ i ‘retorike’, te fiktivnog i ‘stvarnog’ vremena. Noviji radovi, kao serija performance Ova Žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju recitaciju, pjevanje i testimonijal. U zadnje vrijeme pojavljuje se i kao spoken word poetesa Nicky Speaks unutar hibridnog tria Nicky Speaks, Vida Gee i Eklips u projektu Zvukospjevi.
Uz filmsku praksu, bavi se istraživanjem teorije i prakse suvremene umjetnosti, te je 2013. završila doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu, s tezom koja razmatra odnos filma, naracije, plesa, povijesti i retorike. Predaje na Odsjeku za Animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

LANA HOSNI djeluje na području suvremenog plesa, dovoljno dugo da bi to ušlo u njeno poimanje vlastitog identiteta. Unazad par godina u svoju praksu sve više unosi istraživanje područja glasa, buđenje svijesti o tom polju komunikacije i njegovom intenzitetu. Od eksperimentiranja vokalnim potencijalima, do eksperimentiranja ne-ušutkivanjem uopće.
Svoje je plesno umjetničko obrazovanje, nakon završene državne Škole suvremenog plesa “Ana Maletić” u Zagrebu, stekla na Salzburg Experimental Academy of Dance (SEAD) gdje diplomira 2013. godine. Kao izvođač surađuje sa brojnim hrvatskim i stranim umjetnicima..
Već duže vrijeme važna su joj pitanja o mjestu iz kojeg se događa izvedba, koji su uopće motivi za taj suludi događaj – dijapazon svega što se izmjenjuje između gledaoca i izvođača, činjenica da sa obje strane stoje ljudi, da se događa jedan ozbiljan susret. Pita se što je to što uopće tražimo, svatko za sebe, u tom prostoru. Pa i onda na kraju, mogu li svi intenziteti, koji se u prostoru izloženosti neminovno pojavljuju, biti jednako dobrodošli.

Dr MILAN MAĐAREV je teatrolog, dramaturg, voditelj psihodrame, impro pedagog,
kazališni i radio redatelj, pisac priča i prevodilac sa slovenskog jezika. Predaje scensku
umjetnost na Visokoj školi strukovnih studija za obrazovanje učitelja u Kikindi.
Kada je bio dječak maštao je o tome da bude pisac. Kada je porastao želio biti redatelj.
Obećao je sebi da se nikada neće baviti kazališnom kritikom, niti radom u obrazovanju. Nikad ne reci nikad. U vremenu kroničnog nedostatka spontanosti i kreativnosti posvetio se istraživanju istih s promjenljivim uspjehom. Ovo je druga verzija Milanove biografije koja, ako je to ikako moguće, govori o njemu još manje od prve, koja zauzima mnogo više prostora. Zastupa stav da biografija treba biti što kraća da bi jednog dana komotno stala samo u jedno ime i prezime.

ANITA PARLOV rođena je u Zagrebu, odrastala u sretnim okolnostima ljubavi. Njena su likovna djela zapisi vlastitih raspoloženja i mijena. Idilični, apstrahirani, monokromni oblici iz sretnog i bezbrižnog perioda njenog ranijeg stvaralaštva, 2010. postaju bljedoliki zapisi Tišine. Isplakani, suzama, isprani formati zapisi su tihih stanja tuge, vlastitog nestajanja, nemoći, straha i praznine.
Novim ciklusom 2015., Kalendar prirode, bavi se sa sobom. Stanjem iscjeljivanja, „borbom da jesam“. Kroz period od 278 dana, nastaje po jedan autoportret. Svaki je zapis osobnog stanja nekog trenutka…. samoće, smrti, napuštenosti, ponovnog pronalaženja sebe… radosti.
Danas je pokrpala rane, spoznala svoju ljepotu i ide dalje

IVA NERINA SIBILA rođena je 7. svibnja 1971. u Zagrebu u umjetničkoj obitelji. Plesačica koja često piše i podučava. Prijateljica, suradnica, sestra, kćer, mama… Provela 2 x po dugo po bolnicama. Sve manje voli putovati, a sve više biti doma. Ili u šumi. Boji se bolesti i gubitka. Vjeruje da je bol greška prirode, koju samo što nismo uspjeli ispraviti.
Školovala se na Northern School of Contemporary Dance u Leedsu. Od 1995. djeluje kontinuirano na hrvatskoj plesnoj sceni. U brojnim projektima radi na emancipacijskim potencijalima plesne edukacije te pozicioniranju plesa u širem društvenom kontekstu. Osnivačica je i voditeljica Inkluzivnog kolektiva za istraživanje pokreta – IMRC, kao su-autorica i izvođačica surađuje s nagrađivanim umjetničkim organizacijama Kik Melone i TRAFIK te kreira vlastite projekte. Pedagoški CV uključuje Školu za klasični balet u Zagrebu, Centar za ženske studije, Ekscenu, Plesni centar Tala i Plesni odsjeka Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavljuje u časopisima Treća, Kretanja, Plesnascena.hr, Frakcija, Kretanja, Kazalište, Cantus, Vijenac, Zarez te je suradnicom vodećeg evropskog časopisa za ples, performans i balet – Tanz.

LASTA SLAVIČEK. U pokušaju bijega u nedođiju. Rođena 1976.
Fotografija je dobar način bivanja. Tijekom studija, ta stvar dolazi puno previše do izražaja. Imala je pet samostalnih izložbi i više skupnih. Autorica je fotomonografije “Stare hiže i cajti dugoselskog kraja” u izdanju Gradske knjižnice Dugo Selo.
Posljednja izložba, ujedno prva digitalna, “Pokraj onkraj”, (Zagreb, Centar za kulturu Trešnjevka), bavi uglavnom izmicanjem vode, refleksijama, neraspoznavanjima, višeznačjima, svakome-njegovih-značjima; brišu se linije, pretapaju suprotnosti. Voda puno prašta i puno dopušta; samovanja i tišine i propitivanja vlastitih naboranosti. Prolaznost. Protočnost. Voda.
Lasta Slaviček diplomirala je inženjersku fiziku, fiziku mora i atmosfere na zagrebačkom PMF-u. Poetika oblaka je mamac koji je zagrizla pa lomila zube na tvrdim jednadžbama godinama. Sporadično fotografira profesionalno. Traži učitelja jer teško je i nepametno rješavati baš sve i vazda sam sa sobom.
Sada radi na Državnom hidrometeorološkom zavodu u odjelu za automatske postaje.
Broji kišu.

 

Izvršenje ovog projekta sufinancirano je od Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Image result for ministarstvo kulture Grad Zagreb službene stranice