Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.

Fragmenti sjećanja, prošlost upisana u prostor i vrijeme u kojem upravo postojimo, krhke veze jednih između drugih, bol i borba koja nas je obilježila.

Ova predstava bavi se pogledima u ono što nas je dovelo do prostora i vremena u kojem smo se zatekli, promatra događaje miješajući razine prošlosti i sadašnjosti, hoda po nitima kriznog i tjeskobnog osjećanja života, ne tražeći rješenja niti uzroke, već posvećujući se procesu susretanja s onim za što smo osobno i kolektivno odgovorni a dio je, ne drugih, nego nas, naših obitelji i naših bliskih prijateljstava.

Predstava je nastavak četverogodišnjeg umjetničkog istraživanja Marine Petković Liker započetog pod nazivom „Od terora. Ženska gesta kao odgovor na krizu. Pokušaji.“. Istraživanje se provodi u umjetničkim kolektivima s umjetnicama različitih profila, a u fokusu mu je uspostavljanje specifične kazališne komunikacije i suodnosa s publikom.
U ovoj predstavi Silvia Marchig, Urša Raukar, Ana-Maria Bogdanović i Anja Đurinović istovremeno su mnoga lica koja uspostavljaju međusobne odnose, ali i jedno zajedničko lice koje se ne može razumjeti kroz klasičnu priču, ali se može osjetiti kroz različite nivoe promatranja, osjećanja i suosjećanja.

AUTORSKI TIM

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker
Koautorice i izvođačice: Ana-Maria Bogdanović, Anja Đurinović, Silvia Marchig, Urša Raukar
Video: Miro Manojlović
Zvuk i glazba: Darko Horvat
Scena i kostimi: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovanje svjetla: Saša Fistrić
Fotografija: Nina Đurđević
Pjevačice: Singrlice – Maja Baltić, Martina Guliš, Danijela Jurac, Željka Ložnjak, Katarina Ratkaj, Valentina Suban, Jelena Zorko
Umjetnički voditelj Singrlica: Tomislav Jozić

FOTOGRAFIJE

Fotografirala: Nina Đurđević

 

NAGRADE

* Nagrada Marul za umjetničko ostvarenje Četverorukoj i Plesnom centru Puls za autentično promišljanje ambijentalnog teatra u izvedbi projekta “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.”
* Nagrada žirija Slobodne Dalmacije za najbolje glumačko ostvarenje 26. Marulićevih dana Urši Raukar u autorskom projektu “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.”

TRAILER

KRITIKE

“Od prvih redateljskih istupa na Eurokazu (Neka cijeli ovaj svijet ili O… / Pokušaji 7, 8, 10) Marina Petković Liker ustraje na onom što bi se moglo nazvati kazalištem rubnosti: izabirući heterogenu izvedbenu građu – ni dramsku ni plesnu ni onu performansa, ni fikcijsku ni dokumentarnu, ili sve to istodobno; izabirući prostore tek uvjetno izvedbene; nevelike teme potisnute iz velikog kazališta, zatomljene emocije ili one o kojima se ne govori, teško iskazive biljege prošlosti, empatiju; dramaturšku fragmentarnost, otvorene forme ili labave strukture. U njezinoj je viziji kazalište naglašeno kolektivan čin, mjesto zajedništva, dijeljenja i subivanja, poticanja i potpore, u kojem se podjednaka pozornost posvećuje izvođaču i gledatelju…”
„Labirinti napuštene bolnice kojima nas izvođačka ekipa ove predstave vodi od jednog do drugog prizorišta labirinti su njihovih i naših sjećanja, memorije upisane u zidove dotrajale zgrade, čitavih obiteljskih, pa onda i društvenih povijesti koje isijavaju iz pukotina i prepleću se u zamršeno meandrično klupko, pozivajući nas da se suočimo s krhotinama vlastitih iluzija, s vlastitim odlukama koje su nepobitno utrle put današnjem doživljaju nas samih, s vlastitim dramama i krizama. Koloplet prošlosti i sadašnjosti, potencijalnoga i ostvarenog, ili, možda osjetnije, promašenih i neostvarenih vizija, izvedbeno je lociran u obitelj koju tvore četiri žene, krnju, nagriženu kakvom tragedijom ili samo obilježenu odsutnošću muškaraca, udaljenih, uvijek zaokupljenih važnim stvarima, drugim životima, a ne nečim tako običnim kao što je dom.“
Ivana Slunjski, Vijenac 568, 10.12.2015.

„..vrhunska introspektivna predstava društvene snage u napuštenoj vojnoj bolnici, ali nenapuštenih boli i bolova, predstava Rasplitanje, koja istražuje dubinske identitetne slojeve plesačke, glumačke, redateljske, pjevačke, ali prije svega ljudske sudbine u dugom postraumatskom poratnom hrvatskom i ratnom svjetskom iseljeničkom i opasnom terorističkom razdoblju, zauzimajući veliku izvedbenu, umjetničku vrijednost i arhetipsko značenje te treba ući u antologiju hrvatskih, ali i svjetskih plesno-kazališnih predstava koja govori o sudbini plesačica, glumica, umjetnica, žena u često okrutnom i bolnom,
muškom svijetu ili svijetu bez muškaraca.“
Mira Muhoberac, Kretanja 25, 2016.

„Da kojim slučajem autorica i redateljica Marina Petković Liker Zagreb zamijeni New Yorkom ili Seattleom, njezin bi rad bio prepoznat kao onaj koji oblikuje grad sugestivnom i suptilnom energijom te u estetskome smislu predstavlja glasove koji se rjeđe čuju. U društvenom smislu njezina kazališna istraživanja komuniciraju i spajaju specifične izvođače s publikom usporedivo radu Arna Böhlera iz the PEEK-Projecta koji ujedinjuje znanstveno-istraživačku djelatnost s izvedbenom.“
Anđela Vidović, kritikaz.com, 19.04.2016.

„…ostvarila je ono što Brook naziva neposrednim teatrom u kojemu postoji samo praktična, a ne temeljna razlika između glumaca i gledatelja. Tri sam sata bila potpuno uvučena u izvedbeni čin, a odlazeći s predstave znam da sam doživjela jedno izuzetno dojmljivo, cjelokupno kazališno iskustvo koje bih voljela da se češće događa u našem kazalištu.“
Katarina Kolega, Kazalište 65/66

„Kako predstava odmiče, Raukar, Marchig, Đurinović i Bogdanović nam polako dopuštaju emancipaciju vlastitog srama, tamnih mjesta, nedovršenosti, slabosti, nemogućnosti, a ono što je više nego uvjerljivo pojašnjeno jest da su dinamike pojedinog života označene i onim drugim i drugima, bilo to drugo kontekstualno, političko ili okolnosno. A u sloju dublje imamo još i zadnju nagradu; da se sa Svime, namjerno velikim slovom, imamo onda u toj nekoj sobi s prozorom suočiti sami, osobno. I bez mogućnosti materijalnog transfera. […] Petković Liker i njeni suradnici sjajno su savladali upravo tu metodologiju; nešto sasvim sitno i minorno, jedna mala usputna stvar može pokrenuti cijelu silinu scene i skripta. Svaki mali dio je jednako važan kao što je i nevažan; zapravo, u akumulaciji nevažnosti gradi se bomba životnog terora, bez obzira da li je na kraju negdje (nekome) bacimo ili ne.”
Marjana Krajač, Heroes, profil na Facebooku, 30.11.2015., https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=10205161749298435&id=1086083446

“Kroz dramski tekst pogodan za komunikaciju s publikom, šetnja predvođena suatoricama i ples koji liči na igru, predstava završava zajedničkim razgovorom s izvođačicama. Obiteljska atmosfera koju je prenesena publici ima dvojaku ulogu te se kroz osjećaj zajedništva i topline protežu i obiteljski odnosi prikazani kroz tri generacije žene koje gledatelje uvlače u svoj svijet.”
studosfera.net

 

Iz medija:

http://www.hrt.hr/310896/magazin/napustena-bolnica-kao-scena-kazalisne-predstave-rasplitanje

http://www.splitsko-ljeto.hr/en/62-split-summer-festival/ensemble/detail/artmid/875/articleid/9202/od-terora-od-borbe-od-boli-rasplitanje—ambijentalna-studija-o-samo%C4%87i-unutar-zajednice